Zanimanje: Planinar

Voziti kamper je prilično meditativna radnja (vjerojatno nešto meditativnijia kad imaš kasko). Motorika ode na autopilot, a mozak prebaci na theta valove i počne sortirati misli. Baš jučer dok sam skoro sortirala retrovizor u zid jedne kuće sam zaključila kako smo nas dvoje u ovoj fazi života zapravo profesionalni planinari. Ovaj tjedan smo prehodali 100-tinjak kilometara, cijeli nam se raspored vrti oko vremenske prognoze, hodački ruksak uopće ne raspakiravamo, a nekako na kraju godine od toga uspijemo i preživjeti pod izlikom organizacije par trkica. Al’ bi nekom tinejđeru bilo lijepo da ga mi udomimo. Popravni dom kod Pokreta Odmora. Nema šanse da koji mjesec s nama ne bi odgojno djelovao i na najtvrđi orah. Već vidim socijalnu službu na razgovoru: “ Aha, znači ovo bi bila djetetova soba, tu iznad vozačke kabine, možda je 50 cm visine malo knap, grijanje ne palite noću, ok, kažete da svaki dan prehodate bar 20-ak kilometara, a jedete i pijete kad stignete, niste u braku, bilo kakva životna rutina nula bodova, idelano, imamo par kandidata za vas.”

Sva sreća da imamo profesionalnog fotografa koji nas prati cijelo vrijeme

Luksuz je ionako samo stvar percepcije. Baš neki dan sam, ne bih li ispunila dnevnu kvotu kokodakanja u našoj dugoj šetnji, Igoru počela objašnjavati koji dio života u kamperu mi je najbolji i to je zvučalo ovako nekako: “Najbolje mi je kad se ujutro probudimo i onda ostanemo u toplom krevetu još neko vrijeme ćaskati dok se ne zagrije ostatak kampera. Onda mi je najbolje kad se ustanem, odjenem stvari koje sam bacila kod ispuha toplog zraka da se zagriju (ili izgore) i krenem kuhati čaj. Onda mi je najbolje pijuckati čaj i pogledati vijesti iz svijeta i okolice…okolice kampera. Za prvo pogledam na laptopu, a za drugo samo odmaknem zavjesu i buljim kroz prozor. Kad se nasladim kako je meni toplo, a vani hladno i ustanovim na kojoj smo ono lokaciji jučer pristali, e onda mi je najbolje proučiti kartu koju mi je Igor upravo poslao mailom i po kojoj ćemo danas hodati. A sad ovo sljedeće mi je stvarno najbolje jer idemo u pustolovinu do mraka, nerijetko i duže, i uvijek se osjećam nekako dobro. Čak i onda kad nisam dobro, sam nekako dobro nedobro. Nakon toga mi je najbolje jer dođemo doma, zagrijemo kamper, presvučemo se, uvalimo u naslonjače i kuhamo ručak. Ne moram govoriti da je najbolje gladan jesti taj ručak. I tokom pripreme je najbolje kad si parkiran u divljini i možeš baciti ostatke luka kroz prozor iz kuhinje. Znam da je neočekivano, ali onda slijedi stvarno najbolji dio kad se oboje malo povučemo, svatko u svoj svijet, i radimo što nas volja prije nego dođe onaj najbolji dio kad se uvalimo u krevet i probamo pogledati nešto što je odabrao i uredio Igor Dorotiselimović. (to su uglavnom razne karte, ali dozvolite mi da se nadam promjeni). Ovaj cijeli tjedan je bio kao da smo prošli kroz sva 4 godišnja doba. Snijeg, kiša, more, planine, toplo, hladno, Zvončijeve kakec vrećice na stopalima kao dodatni sloj za grijanje, 3 jakne, duple hlače, bez majice…cijela nauka oko obleke. Igorove naravno, i dalje oboje nosimo njegovu.

Anin ured

Dan prvi

Odlučili smo da idemo na bicikl pod svaku cijenu. Situacija je prilično hladna i bijela, a k tome sam i nespretno mislila da krećem s najviše točke i da ću se brzo spustiti pod snježnu granicu. Par sati kasnije kotačima prtim još dublji snijeg i razmišljam jesu li vučji tragovi preda mnom 5 ili 10 minuta svježi. Eto mene u razglednici iz snova usred ničega, sa zaleđenim jezercima i snježnim puteljcima obasjanim suncem, a gaće mi se tresu i trzam na svako klizanje snijega s krošanja kao da se tope vukovi, a ne snijeg. Strah srećom brzo zamjenjujem još jačom dozom adrenalina dok bokom klizim po, ne baš iznenadnom, ledu na koji sam bubnula. Al’ mi se sad rugaju ovi vukovi negdje iza kamenja. Meanwhile, na drugoj strani planine Igor također klizi ledom po boku…uz razliku da su tragovi pored njega medvjeđi i nije ga strah. I dok šumari panično viču na mene usred rušenja drva, ja sam sretna da ih vidim. Vaš traktor i drvo mi je najmanja briga, baš kao i ovaj auto pred koji sam izletila na cestu, presretna da osjetim dašak civilizacije. Navečer sam, zbog Igorovog ruganja mom neracionalnom strahu, u kamperu guglala “napadi vukova u Hrvatskoj”, a ono svi nazivi sela u člancima mi poznati. Sve ih znam! Sve ih znam jer buljim na karti u njih zadnjih 5 sati!

Besplatno klizalište na otvorenom

Dan drugi

Na otoku sam bar sigurna. Tu je najveća opasnost svađa s nekom ovcom oko komada zeleniša kad obje ogladnimo. I to da sam zaboravila lampu, a mogao bi me uhvatiti mrak. Sad već imam dojam da podsvijest namjerno kreira ovakve nelagodne situacije jer voli povremeni strah i uzbuđenje. Ulovio me mrak. U kombinaciji s maglom.  Bilo je jezivo mistično. Malo mi se čak i svidjelo tražiti put kroz tu pustoš. No ne više od tople juhe s kojom me Igor dočekao. I masaže stopala uz nježni jazz...iako postoji mala mogućnost da mi je zapravo  gurao stopala s klupice da stavi svoja, a nježni jazz je bio Mastodon. 

Gruba svakodnevnica profesionalnih hodača

Dan treći

Nestalo je plina. I ne samo da je nestalo plina nego je i crklo grijanje. Uopće ne reagira. Lupkamo tipku, tresemo kamper, pušemo u ventilaciju, ništa. Mrtvo! Ono najbolje kad ujutro kuham čaj i naslađujem se situacijom u okolici postaje grozota. Sklupčana u fetus položaju u deki čekam da Igor kupi plin i riješi problem. Inače u svim kamper-kriznim situacijama zovemo Kruca, ali nam je sad već neugodno i nedjelja je pa smo…svejedno nazvali Kruca. Otvori ormarić pod klupicom, nađi osigurač grijača, izvadi ga i vrati, prekriži se, duboko udahi i OPA! - grijanje radi. Bravo Kruc, ti si jedno divno biće sa svojim nepresušnim strpljenjem za nas. Nastavno na situaciju preskačem ono najbolje kad radim čaj jer već kasnimo na ono najbolje kad idemo u pustolovinu. Danas konačno cijeli dan hodamo skupa. To znači da mi se nadbubrežna žlijezda može odmoriti i veselim se zalasku sunca na vrhu otoka. Naravno da nastavno na idilu slijedi mrakača, a kamper je kilometrima daleko. Razmatramo opciju nazvati policiju i prijaviti same sebe da kampiramo na divlje, s idejom da prvo moraju doći po nas da im pokažemo gdje. Prijevoz nam ipak daje ljubazni gospodin koji se upravo vraća iz lignji i čudi našem odabiru tajminga za odmor. E kad bi on znao da mi nismo ovdje na odmoru. Mi smo profesionalni hodači!

Nova profilna!

Dan četvrti

Kiša. Taman trebamo dan pauze. Igor pali agregat i punimo elektroniku da slučajno ne bismo morali čitati knjigu ili slagati rubikovu. Cijeli dan se samo naslađujem toplinom u kojoj boravim i tmurnom situacijom vani. Povrh toga bacam i ostatke luka kroz prozor. Ručak je nešto kompleksniji nego inače jer imamo vremena. Cijeli dan nitko nije prošao pored nas. Čak i nas dvoje jedva da smo prošli jedan pored drugog. Potajno sam pojela čokoladicu koja je bila namijenjena za sutra.

Igor i njegova pornografija

Dan peti

Idem u samostalnu šetnju što je dobro jer ću lagati da sam čokoladu pojela po putu. Ruksak, kao krinku, nosim prazan. Imam kartu, okvirne upute i sije sunce. Najbolje mi je. Pola sata kasnije uredan put nestaje i na tablama čitam upozorenja: “Be careful, viele schweine, wild animals.” Neki ljetni dan bi mi bilo svejedno, ali sad kad znam da sam sama u radijusu od 10 km nekako ih ne bih voljela sresti. Ja isto imam sulude želje. Prvi vepar iskače iza grma i ja otkrivam svoj primarni urlik: HAI! On me pogleda, vjerojatno zbunjen pozdravljam li ga ili plašim, ali pri drugom HAI! odskakuće dalje. Sljedećeg zaskočim kroz par minuta i potjeram kao od šale. Nek’ se zna tko je glavni u ovoj šumi. Nek’ pitaju one vukove od neki dan tko je glavni u šumi! Na bajkovitoj livadici srećem još 2 jelena i 2 srne na dejtu, ali čini se da još nisu dobili proglas nove hijerarhije. Kao pravi vladar, smilujem im se i pustim da ostanu ležati nekažnjeno.

Malo golotinje za Anine muške fanove (Igor i Zvonči)

Dan šesti

“Što mekeće ova ovca ispred vrata u rano jutro? Curka, di bi ti?” Otvaram vrata misleći da će pobjeći, ali ne…hop i evo ti nje prednjim nogama unutra. Vijest o mojoj vladavini se očito proširila, a čupava je valjda jedna od onih koja mi želi biti bliska. Zamolim je da ostavi životopis i zatvorim vrata. Kod mene samo fair play, ništa preko veze. Danas je u planu 30-ak km, a od toga barem pola zajedničkih. Sad je tijelo već shvatilo da svaki dan hodamo satima i ne buni se. Nije prošlo ni pola sata otkako sam se razdvojila od Igora, a na osamljenom makadamu me zaustavlja džip s dvije simpatične spodobe. Otac vodi komunikaciju, a sin se samo blentavo smješulji u pozadini. “Jesi se izgubila? Haha! Di ćeš? Oćeš s nama na pivu? Haha! “. Zahvaljujem se i objašnjavam da moram biti u podnožju prije mraka jer me tamo čeka dečko…koji je upravo izašao iz zatvora, visok je 2 metra i ima tetovaže kad već pitaju. “Nećeš ti naći taj put. Izgubit ćeš se! Haha!”. On ili ne shvaća da se ne mogu izgubiti s gps trackom na telefonu ili ima plan kako me spriječiti da pronađem taj put. Staza je bila loše ili nikako označena. Njihove su namjere ipak bile relativno čiste. Kad sam se kasnije, podrapana i blatna, pogledala u ogledalo, shvatila sam da su njihove namjere mogle biti jedino apsolutno čiste.

Dobar dan. Jel se tu predaje životopis za zanimanje Anin sljedbenik?

Dan sedmi

Igor stvarno ima plan opet voziti bicikl po snijegu. Što uopće još radimo na snijegu? Kad će više taj Portugal? Drage volje ću biti vozač, kuhar i logističar. To mi je danas nekako najbolje. Voziti kamper je ionako meditativna radnja. Motorika ode na autopilot, a mozak prebaci na theta valove i počne sortirati misli. Moram samo paziti na retrovizore...