Vraćam se Portugale tebi...

Pretpostavit ćemo da nemate kamper. Ali da ste vjerojatno nekad razmišljali kako bi bilo fora imati ga. Ili iznajmiti. I neko vrijeme biti nomad. Kretati se bez određenog cilja, tajminga i pritiska. Onako kako i gdje vam se taj dan prohtje. Ako jeste onda je ovo priča za vas. Ako niste, ne znamo s kojeg ste planeta i gdje vam se izgubila znatiželja.

Udaljenost: 5742 km
Cijena goriva: 870 eura
Cijena cestarina: 70 eura (za dionicu od Nice to Novi Ligure i slovensku vinjetu)
Trajanje putovanja: 45 dana
Aplikacije za spavanje i benzin: Park4night , Price Coach

Nuklearna obitelj u prirodnom okolišu

 Zima je jedino doba kad se naš radno-ciljani outdoor nomadski život pretvara u ‘luksuzni’ odmor i proizvoljno proputovanje u toplije krajeve. Krajnji nam je cilj doći u Portugal, ali vremena imamo dovoljno, a plan i program uobičajeno nemamo uopće. Ne imati plan i očekivanja na putu pokazalo se kao najbolja metoda za biti radoznao i često ugodno iznenađen. No par je stvari koje prije puta ipak moramo odgovorno obaviti. Tri boce plina su nužne jer nisu standardizirane i ne možemo ih nadopuniti bilo gdje, a nismo spremni ostati bez kuhanja i grijanja. Skidanje putnih karata na telefon je usprkos internetu uvijek dobra ideja. Dodatan servis vozila koji se čini džabe u usporedbi s mogućim kvarovima tisućama kilometara od doma. Uvijek ugodna aktivnost pražnjenja kemijskog wc-a jer nema većeg povratka u stvarnost nego kad shvatiš da ti je wc pun, a ti si usred nekog grada i nemaš opcije šumarka. Punjenje vode ipak mora pričekati do izlaska iz teritorija smrzavanja jer cijevi pucaju brzo, a mi ne znamo ni gdje su, a kamoli kako ih popraviti. Do tada će par litara u staklenom demižonu služiti za piće i kuhanje, a suđe ćemo vjerojatno prati na usputnim grobljima, našim najdražim lokacijama za noćenje.
Tematika ovog putovanja bila je penjanje, a odabrana je iz par razloga: Ana se boji visine, Ana nužno mora ojačati, Ana mrzi teretanu više no što mrzi biti na visini, Igor voli penjanje i znao je da će dočekati dan kad će tvrdoglava suputnica otkriti čari ove aktivnosti. I tako dok jedan vozi, drugi može guglati i tražiti obližnje penjalište. Nije baš najbrži put do Portugala, ali je definitivno zabavan.

Privremeno stanište nuklearne obitelji

 1. Lago di Garda - Arco (540 km, 15 eur za slovensku vinjetu)
Besplatne ceste od Nove Gorice do Arca ugodne su i relativno brze. Mi onako ne možemo brže od 90 km/h, a pogledi su doživljaj sami po sebi. App za parking nas slučajno dovodi točno pod penjalište za prilagođeni program i zamrznutih očnih jabučica se sljedeći dan budimo sa spektakularnim pogledom na jezero i masivne planine koje ga okružuju. Oko podneva skidamo sa sebe tri sloja jakni i u kratkim rukavima započinjemo moju penjačku karijeru. Sektor srećom zadovoljava sve uvjete: ima divan pogled, temperatura je ugodna, smjerovi do 10 m, težine do 5 a. Moral je visok, panični strah od visine postaje prošlost, penjanje na pomno odabranom mjestu je doživljaj čak i kad imaš čačkalice umjesto ruku i nemaš pojma što radiš.

Pogled s penjališta

 2. Lago di Garda - Via ferrata Fausto Susatti (5 km dalje, čudom nismo trebali ni tankati)
Dan prije s penjališta je uočen vertikalni kameni vrh na drugoj strani, pa je jednoglasno (to znači da ja sama odlučujem) izglasano da idemo na feratu. Dedu Zvončija ostavljamo pod dekom da u mrazu doline čuva kuću, a mi se strmo penjemo prema vrhu Cima Capi. Pogledi su da ti pamet stane, ferata dobro osigurana i šetnja često na rubu litice koja izgleda preduboko da bi mozak shvatio koliko je situacija stvarno ozbiljna. Nakon ‘velikog’ penjačkog iskustva od jučer, osiguranje nismo koristili. Sviđa nam se sve viđeno i odlučujemo jednom vratiti se ovdje na duže.  

Suplitna reklama za Adidas tenisice, Dogma čarape, Burn kapu i željezne stepenice

 3. Le Dramont (600 km)
Igor herojski odlučuje voziti okolnim cestama do Genove, a onda uz obalu do Nice. Napredak je bolno spor i prizori daleko dosadniji nego na razglednicama. U povratku zaključujemo da se ovaj dio ipak više isplati spojiti autocestom. No eto, Cap Dramont je osvjetlao obraz Azurnoj obali kakvu smo je dosad doživjeli. Ceste su pune penzionera na biciklima u cjenovnom rangu našeg kampera, a stijena na kojoj smo mislili da ćemo biti sami brzo se popunila s podnevnim suncem. Dovoljan izbor laganih smjerova do 30 metara visine savršena su kombinacija za moj vratolomni penjački napredak. Čak vodim svoj prvi smjer težine 3, bez imena. Ni brojke ni slova, nebitan je. Jadno! Ali svi su negdje morali krenuti.

Najbolja stvar na Azurnoj obali

 4. Beuda (511 km)
Izuzev orkanskog vjetra u blizini Montpelliera, zbog kojeg smo morali stati i sakriti se preko noći, cesta je ugodna i zanimljiva. Jezera, flamingosi, zlatne poljane, totalna suprotnost od prošle godine kada nas je Garmin odveo u sve najveće gužve i koštao nas mladosti. Ulazak u Španjolsku je neopisivo veselje. Besplatne široke ceste, jeftino gorivo, ugodnije sunce, finiji avokado. Tradicionalno spavamo u Figueresu, Dalijevom rodnom gradu (u muzej opet nekako nismo stigli), pored supermarketa, s ostalih desetak kampera, sve redom punih penzionerima. Posuđujemo brašno za palačinke i odlazimo na upravo nađeno penjalište u obližnje selo Beuda. Informacije koje smo pronašli o sektorima prilično su šture, ali srećemo dvojicu koja nam objašnjavaju da je sektor za prilagođeni program na drugom brdu. Zvonči umoran od ovog uspona bijesno odlazi u kamper, a nas dvoje, na Igorovo staro iskustvo, pokušavamo na pogled ocijeniti što bih ja mogla popeti. Kao naručeno, slaba se petica diže 35 metara prema suncu i ja otkrivam da svaka od stijena na kojima smo dosad bili ima svoju teksturu, trenje, boju i čvrstoću. Kakav umjetnički precizan, a opet fizički težak i uzbudljiv sport. Na tragu sam nečega.

Negdje na penjalištu

 5. Ager, ferrata Olmo-Soler (240 km)
Na karti je ova cesta izgledala kratko i pitomo. Sad mi se znoje dlanovi i čekam da zapnemo u nekoj rupi, skliznemo s ‘ceste’ ili se ogrebemo uz stijenu pored. Nema goreg nego umoran zapeti na ovakvom slijepom putu. A sve zbog mojih prohtjeva da idemo na neku feratu. Vjerojatno smo jedini kamper koji je ikad prošao ovuda jer da nam je u susret došao i biciklist ne znam što bismo. Zato volim zimu, nema nikoga. Zemljani plato na kraju puta je srećom prostran, a nebo najčišće koje smo ikada vidjeli. Temperatura ranom zorom pada ispod nule i naš bojler ispušta vodu no sve mi je oprošteno izlaskom iz kampera. Tirkizno jezero, crvene stijene, apsolutni mir i najzabavnija ferata na kojoj smo ikad bili. Cijela ova regija je apsolutni dragulj i ulazi na listu obaveznog posjeta svakim prolaskom.

Eksplicitni sadržaj lijevo i primitivni homo sapiens vezan lancem usred stijene desno

 6. El Chorro (1215 km)
1000 km i puno svakojakih razgovora južnije konačno nalazimo željenu temperaturu. Google kaže da je El Chorro divan i pun stijena pa pokušajmo! Zeleno, brežuljkasto, bajkovito uredno, Andaluzija je drugi svijet. Zadnji je dućan davno ostao za nama i nemamo previše hrane, ali ostajemo u ovim brdima pa makar gladovali. Uskom cestom ne prolazi gotovo nitko, mirno je, ljudi kampiraju posvuda, pogled na stijene u svakom smjeru ostavlja bez daha i mi zaboravljamo da nam je cilj Portugal. Prvi dan penjemo jače petice, drugi se dan Igor podsjeća kako izgleda čvrsta šestica, treći odlazimo na moj prvi multipitch i penjemo se na 100 m visoku stijenu iznad našeg kampera, a četvrti dan zaključujem da sam od Zagreba do El Chorra skupila dovoljno penjačkog iskustva da popnemo smjer od 309 metara. Buljim u tu stijenu od kad smo došli i Igor je onu ‘tvoja želja, moja zapovijed’ shvatio doslovno. Penjači mi se sada rugaju, a nepenjači vjerojatno misle da je ovo neki suludi pothvat. Stvarno je stanje da bi Igor i prase dovukao do vrha, ali ja sam vidjela orla i bila na litici i držala se za stijenu zubima u sumrak i nitko mi nikada neće oduzeti ovaj doživljaj.

Planiranje napada na smjer Blue line 309 m (u pozadini)

 7. Zambujeira do Mar, Portugal (500 km)
Staro mjesto, poznata lica, jutra na praznim pješčanim plažama, mirna podneva i večernja druženja uz vatru. Jug Portugala pruža prirodu za barem mjesec dana aktivnog turizma. Od parsto kilometara dugog ribarskog putića po stijenama uz ocean do praznih cesta za bicikl u planinama Monchique-a i valova na bilo kojoj od nebrojenih plaža. Zima je blaga, dani većinom sunčani, a podnevno sunce nerijetko razgoliti. Ovo je naše zimsko utočište i dok kamper bude mogao, mi ćemo se vraćati.

Najveći problem u Portugalu su nam gužve na plažama

 8. Caminito del Rey (500 km)
Kojim putem nazad nego opet u El Chorro? Ostala nam je još jedna turistička atrakcija, Caminito del Rey, i moramo provjeriti je li vrijedna našeg budžeta za kulturu. Put je prozvan najopasnijim putem na svijetu jer je prije par godina, dok još nije bio obnovljen, par ljudi na njemu izgubilo život. Danas je najveća opasnost na njemu zapeti u gužvi penzionera. Kako god, prizori su veličanstveni, a doživljaj vrijedan svih 10 eura. Hype nije bez razloga i ako niste penjači ovo će biti ludi doživljaj visine.

10 eura za ovo sranje?

 9. Granada (150 km)
Toliko hvale o Granadi i moćnoj Sierra Nevadi koja se iznad nje uzdiže. Istina, grad ima neku dobru vibru, a priroda koja ga okružuje je nestvarna. Jedina mu je mana mala ponuda opcija za parking naše veličine vozila pa smo s par drugih gorostasa na makadamu pored škole 4 km od centra. Tu u igru ulaze bicikli iz garaže i baš nas briga koliko je što daleko. Častimo se odličnim falafelom, guglamo povijest građevina iz parka s pogledom na Alhambru i poslijepodne stižemo na viseće mostove u totalnoj divljini blizu grada, još jedna od atrakcija koju nam je ponudio internet par minuta prije.

Nije ni ovo bilo loše, a i besplatno je

 10. Montserrat (856 km)
Nema većeg gušta vožnje od španjolske Autovie. Upališ muziku, gledaš prirodu, staviš ciglu na gas pedalu i piješ kavu. Ni brige ni pameti. Znamo da je Montserrat razvikan, ali dajemo mu priliku usprkos mogućoj gužvi. Zvonči kupuje kartu za gondolu i troši svoj džeparac, a mi pješice stižemo na vrh za nešto više od sat vremena. Samostan i ostatak grada na vrhu izgledaju čudno, ali tupi obli vrhovi su fascinantni i jasno nam je zašto je netko imao potrebu ovdje sagraditi samostan. Zadovoljili smo znatiželju, ali nemamo se potrebu vratiti.

Besplatno

 11. Verdon (625 km)
​
Najveće iznenađenje povratka je ispala francuska Provansa. Nije nam nikako bilo u planu vraćati se tim putem, ali dotična slika kanjona prevagnula je da riskiramo i maknemo se od cesta obale. Jest da su ceste uske, spore i vijugave, ali potpuno su nas očarale. Bajkovita seoska priroda, nikakva gužva, i gradići koji podsjećaju na Grožnjan. I kao šećer na kraju, kanjon Verdon. Tirkizna plava voda, sve puno stijena i smjerova za penjanje, veliki plato pristupačan i namijenjen za divlje kampiranje. Ovo je raj, a mi sutra moramo biti u Zagrebu na registraciji.

Loša kopija Zrmanje

 Zaključak puta je da smo vidjeli puno i da sad tek znamo koliko još za vidjeti ima. Sanjali smo cestu još danima nakon povratka i umirili se tek kada smo se opet vratili u kamper. Vani je sada toplije. I iako je puno neistraženih pustolovina daleko, mi se najviše veselimo našoj domaćoj.