Velebitske stranputice

"Stani! Nešto nije u redu! Dim ti ide ispod sjedala. Stoj! Stoj! Stoj!" u šoku vičem Igoru i ne znam gdje da se dam. "Vatra!" "Smiri se i ugasi ju" odgovara mi, očito iskusni, vatrogasac. Ovo je jedna od onih situacija za koje se hipotetski pitaš kako bi reagirao da se dogodi i evo upravo se događa. Grabim prljavu zdjelicu vode (s ostacima hrane) iz sudopera i prije nego je Igor uspio izgovoriti "Ne vodom nego krpom!" ja sam već zalila plamen. Gašenje natopljenim ostacima zobenih uspjelo. U bijelom dimu ostali smo nasred ceste zbunjeni situacijom. Što uopće imamo ispod vozačkog sica da se zapalilo? Nema druge nego zovi našeg neprocjenjivog mehaničara Kruca da nam da 1000-ti savjet. Nakon kratkotrajnog promatranja i saznanja da će ovaj pothvat tražiti više od ljepljive trake i čekića, odlazimo prvom mehaničaru, posuđujemo alat, skidamo sic i nalazimo rezervni akumulator koji uopće i ne koristimo. Vjerojatno se nešto dogodilo žicama kada smo okretali sic i eto ti veselja. Ionako je danas bio premiran dan. To nam sigurno Velebit poručuje da dva dana u njegovim ljepotama nije dosta i da moramo natrag. Dajemo si hajfajv i ponosno slavimo još jedan samostalni popravak. ​

Pogled s tribina

5 litara vode, duge hlače i jakna, rezervne čarape, par sendviča, koja banana i spremni smo preseliti se u planinu. "Ti si stvarno predvidjela da mi sljedeća dva dana preživimo na par sendviča i banana? Jel’ tebi jasno koliko ćemo mi hodati?" s iskrenim me čuđenjem pita Igor. I mene čudi kako već nije navikao na moje "Lako ćemo" pripreme. Ljudi danima mogu preživjeti bez hrane, ne vidim čemu drama oko dvodnevnog izleta. Bit ćemo gladni i imati produhovljeni doživljaj divljine. "Produhovi se ti odmah sad i kreni postiti, a ja ću pojesti tvoj dio" nezadovoljan prijedlogom odgovara mi moj anti-yogi. Po neugodnoj se sparini penjemo od mora i jedino na što obraćam pažnju je gdje stajem. Ovoliko zmija nismo vidjeli u životu skupa, a ja nisam baš oduševljena beskičmenjačkim društvom. Suhi i dosadni kamenjar uskoro se pretvara u šumicu okruženu kamenim gromadama, zadnjim kućama više nema traga, a mi ulazimo u svoju dobro poznatu planinsku dimenziju. Nema više signala, nema distrakcija, samo nas dvoje i moji urnebesni vicevi. Jest da se Igor niti na jedan nije nasmijao, ali ja uvijek pretpostavim da se smije u sebi i ne dam se omesti.

Fotelja na jednom od kukova koje je ipak nažuljala naše kukove

"Jesi spremna za livadicu iz snova?" prekida me Igor u detaljnom napikavanju štapova pored svakog mogućeg zmijskog odmorišta. Nestrpljivo ubrzam korak i izlazim na livadu veličine nogometnog igrališta okruženog oblim tribinama krških skulptura. Ovo je mjesto na kojem je čovjek pozvan da sjedne i odmori, a izgleda da ja nisam jedina tog mišljenja. Na kraju livade, iza jednog drveta, skriva se staro sklonište. "Ovo je vaš hotel noćas princezo" podrugljivo mi dobacuje Igor. "Sad bi voljela da imaš karimat i ne glumiš frajericu, ha? Lako ćemo kažeš?" Ne obazirem se na uvrede i potajno mu kradem bananu iz ruksaka. Amater ih drži u vanjskoj mrežici kao da nije naučio lekciju onog oposuma koji nam je banane ukrao na Tasmaniji. Preostala 4 sata dana, umjesto da čuvamo dragocjenu energiju, odlučimo provesti na još jednoj kružnoj šetnji po vrhovima. Ovdje sam prvi put i sve mi je zanimljivo. Samo da je skakutati po oštrim škrapama i sjediti na oblim kamenim vrhovima. Uzimam štapić sa zemlje, proglašavam ga čarobnim i neumorno izvikujem čarolije oko Igora. Putus skratikus! Umanjenus strminus! Eskalatorus! Moja glupost ipak izmamljuje osmjeh na kamenom licu, a s njim i dnevni komentar - "S kim ja živim?!" Uz pomoć sajle penjemo se na vrh jednog od brojnih kukova i sjedamo u kamenu fotelju s pogledom.

Ekološki lunapark

​Sunce me grije, vjetrić ugodno hladi, proljetni mirisi opijaju sa svih strana, a pogled seže po kamenom labirintu podnožja. Bacam čarobni štapić u provaliju i izvikujem: "Štapus padus". "Konačno ti jedna čarolija radi" komentira mrgud dok ja svim silama želim da on ovu sreću doživi na moj način i zapleše pobjednički ples. "Jel’ osjećaš ti ovaj smiraj? Jel’ ti hrani dušu?" napadam ga filozofijom.  "Ne, puše vjetar i jedino što trebam nahraniti je želudac onom bananom koju si mi ukrala." Potajno sam ljubomorna jer znam koliko on iskreno uživa u prirodi pa pokušavam smiriti svoje nemirne duhove i naučiti nešto. Uskim se putićem spuštamo u podnožje i krećemo prema još jednom dragulju Velebita. Kako je netko nabasao na ove kamene skulpture i smislio put kroz njih?! "Daj mi reci što sve ima u tom kamenom muzeju" čupam riječi iz Igora na što mi on kratko i jasno odgovara: "Stalni postav." Pokušavam se ne smijati, ali ne mogu si pomoći. Mogla sam i očekivati taj odgovor. Visoka kamena vrata, greben nalik na zmajeva leđa, stepenice kamenih noževa, klanac iz bajke…tenisice ću uskoro baciti u smeće, ali bilo je vrijedno svakog koraka po ovom nestvarno divljem, prirodom isklesanom, terenu. 

Testiramo tenisice, ali o našem trošku

Velebit ne treba filtere niti Photoshop. Al Ana ipak stavi zlu ne trebalo!

​Sunce lagano zalazi, brda poprimaju izgled kulisa različitih nijansi plave, a mi se vraćamo u svoje skrovište. Samotno skrovište koje ćemo izgleda ipak dijeliti s četvero planinara. Samo da nitko ne hrče, dosta mi je već što moram spavati na daskama. Pola sata kasnije naši cimeri spavaju dubokim snom, a zvuk noćne pile raspona je par oktava. Neko vrijeme ozbiljno razmatramo opciju ići hodati kroz noć, ali onda nekim čudom lovimo nešto sna i dočekujemo jutro. 

Anina taktika: "Travel light, don't sleep at night!

​Danas mi se na programu nudi: spuštanje sajlama u duboku jamu, bliski susret s poskokom, čarobne Velebitske visoravni, potjera za izgubljenom ovcom, uspon na vrhove koji su i opet posebniji od onih prije, brisanje guze kamenom, pogled na more i otoke, i  ja naravno biram sve od navedenog bez da sam poslušala do kraja. Svaki moj novi susret s Velebitom potpuno je drugačiji od onoga što zamišljam. Velebit nikad nije dosadan i nikad ne znam što očekivati. Čas si na prekrasnom mekom putu, čas se boriš za život po grubim liticama, a čas bacaš kamen u neku jamu da Igor iz dubine provjeri je li našao izlaz iz nje. Velebit kao da namjerno izvana izgleda grubo i neprivlačno, a ako imaš hrabrosti i volje u njega kročiti nagradi te trenucima koje je teško razumjeti ako ih nisi i sam osjetio. 

Lokaciju ove špilje ne odajemo nikome. Osim onome koji pita...

Pronađi puža!

Pitom teren posvuda. BTW Hoka nam nije sponzor. Još...

Glad me budi iz hodačke meditacije, lukavo kradem zadnji sendvič iz Igorovog ruksaka pod izlikom da sam žedna i u tišini (ne samo zbog punih usta) se nastavljam penjati po kamenom grebenu. Trebalo je dan i pol hoda da konačno dođem u stanje u kojem boravi Igor. Mir, tišina i čvrsti koraci. ​