VELEBITches

Slovenke: Poglej kako je lepo. Skoraj kot naš Piranski zaliv

Vidjela sam ga! Vidjela sam ga! Bio je nasred putića, samo okrenuo veliku guzicu i ležerno otrčkarao uzbrdo. Očito sam ga iznenadila na biciklu gdje mi mjesto biciklom nije bilo. Od silnog doživljaja se nisam stigla ni uplašiti i sad mi definitvno nije žao da smo promašile put. Konačno da sam i ja srela medvjeda. Sorry cure da ste bile iza i propustile ovog zgodnića. Morati ćete mi vjerovati na riječ. Bio je velik. Do kuka bih rekla. Ma iznad kuka. Negdje moje visine zapravo. Mislim da bi to mogao biti baš onaj medo s plakata ispod kojeg je Urška sinoć spavala.

Tadeja se doslovno ponudila medi na stolu, ali medo reagirao nije. Vjerojatno je vegan.

Mateja je predložila Hvar babinjak neki dan. Ako Urška i Ilse uspiju proći sve granice od Nizozemske do Hrvatske, mogle bismo dva dana biciklima preko Velebita do Gospića, a onda autom dalje na Hvar. Mali je problem doduše, što Sloveniju i Urškin Bled moraju proći u 12 h jer u suprotnom Ilse mora u samoizolaciju i naš plan svakojutarnjih dijeljenja šalica za kavu, hranjenja iz istog lonca i skupnog kihanja u autu propada. Ako ih puste, Mateju će pokupiti u Austriji i s njenim prelaskom ne bi trebalo biti problema. Dama konfuznog državljanstva, koje ni dan danas ne znam točno objasniti tko joj je od kuda, ima najljepšu djedovinu na tajnoj hvarskoj plaži. Moja jedina zadaća je osmisliti biciklističku trasu i rezervirati smještaj u nekom od domova. Dom na Zavižanu je pun, dom u Oltarima ne radi radnim danom, a što se trase tiče imam već početnu i završnu točku…koje ću po potrebi modificirati. Jedina stvar manje pedantna od ove pripreme je moje pranje stakala kampera. Zadnja mala (pun intended) preprepreka ove pustolovine je Suzuki Swift u koji planiramo, po završetku bicikliranja, smjestiti 4 žene, 1 kujicu i 2 montića na gepek. Ok, imamo plan. Slažu li se svi u Whatsapp grupi sa spavanjem u nepoznatom negdje oko Zavižana i solidnom količinom uspona? Urška očekivano kratko odgovara da, a šutnju ostalih interpretiram kao potvrdu.

LIJEVO: ruta puta iz gornjeg kuta DESNO: Anin vjerni Giant (na rami je i Anina putna torba sa kozmetikom)

Predvečer, nakon uobičajenog ceremonijalnog blagovanja i raspadanja slasnog burrita po tanjuru, napuštam svoju komunu Dausi. Polupraznim ruksakom i još praznijom gumom krećem preko Učke do Rijeke. Mlijeko iz gume šprica na sve strane, no tih dvjestotinjak km će valjda izdržati. (Ako netko nije update-an, ja sam sad brdski biciklist i totalno malo više kužim kaj radim, ali i dalje sam Happy go lucky što se svih servisa tiče). U Rijeci izvlačim Anju od stvarnih obveza i rano ujutro kombijem se prebacujemo do Fužina. NL-SLO-AUT komba je prešla sve granice i uskoro će također biti ovdje. Uz mali detalj da je Urška jučer ovaj izlet predložila Tadeji i na Bledu je i ona uskočila u ekipu. Sad u Swift mora stati 5 žena, 1 kujica i 3 montića. Spontanost is not dead.

Girts gone wild - Velebit edition

Tri djeve na Zavižan odlaze autom hodati, a nas tri nastavljamo biciklima. Pogled na Krk se otvara brzo i po prvi puta prepoznajem što je gdje i razlikujem otoke. Djelomično je za to zaslužan Igor, a djelomično Google Earth (moj Netflix). Kratko razmjenjujemo dogodovštine od zadnja 3 mjeseca i brzo upadamo u svoj klasični ritam glupih i nešto manje glupih ideja. Ceste su prazne, povremeno se pretvaraju u makadam, vrijeme prolazi brzo i guza čudom ne žulja. Na meniju je samo maslac od kikirikija s bananom i tamnom čokoladom. Za razliku od mjesta noćenja i rute, s hranom se također nismo pripremile. Ne sjećam se kad je 7 sati vožnje nekoga ubilo pa koga briga. Bez obzira na 1500+ m uspona dan se ne čini pretjerano težak i već oko 16 h smo na pola uspona na Zavižan. Dok ja štedim na teretu i vozim s jednom majicom i gačeronima u ruksaku, Urška zna svoje prioritete i u zadnjim kilometrima diže moral zvučnikom koji je zauzeo cijelu torbu na volanu. Uz najbolju volju da kupimo karte za NP nemamo papirnatih novaca pa nas mlada nas dama pušta dalje. Ostatak babinjaka je dan proveo na Premužićevoj i istovremeno se skupljamo na dogovorenom mjestu. Zamišljam da jedem Igorovu paštu fažol dok mi se dobri stari kikiriki maslac lijepi za zube. Tajice ni ne pomišljam presvući jer su se stopile sa znojnim oblinama i manje mi se gadi ostati kako jesam nego pokušati oprati situaciju. Još je uvijek toplo i ne razmišljam o noći. Radler u domu i zalazak sunca prvo, a kasnije ćemo ionako biti dovoljno umorne da neće biti previše bitno gdje ćemo spavati. Temperatura pada na nelagodnih 10 C. Dijelimo tjesteninu s plamenika zamotane u vreće. Urška i Ilse dižu šator pod plakatom s medvjedom, Tadeja svoju postelju hrabro rasprostire vani na drvenom stolu, a mi ostale princeze se smještamo u Anjin kombi (koji se btw prodaje i super je). Noć prolazi daleko lagodnije nego sam bila spremna trpjeti, ali me veseli zora, topla kava i nastavak pustolovine. ​

Anina jutarnja zubna gimnastika i hipsterski lončići

Spremamo sve dokaze divljeg kampiranja i glumimo najranije posjetitelje parka. Anja se vraća doma, Mateja i Ilse odlaze prema Gospiću autom, a nas tri tražimo jutarnji položaj na sicu koji guza može podnijeti. S obzirom da krećemo sa Zavižana dan će biti ludnica. Sve samo nizbrdo do Gospića. Osim možda nekih 1500 m uspona kojih će se opet skupiti putem. Još uvijek je hladno dok se makadamom spuštamo sakrivene pod krošnjama. Definitivno više volim vrućinu nego hladnoću. Dodatna odjeća nije dozvoljena u mojim igrama preživljavanja. Sigurna u svoju detaljno pripremljenu rutu skrećem nas na sporedni put koji se sve više suzuje i uskoro pretvara u hodačku stazu. Vratiti se nazad također nije opcija u mojim igrama preživljavanja pa odabiremo vječno krivu opciju - ajmo dalje, sigurno će biti bolje. Nikad nije! Pedaliranje se pretvara u guranje, guranje u nošenje, razgovori u psihoanalize najdražih nam životinja, ja srećem medvjedića s početka priče, nošenje se pretvara u bacanje bicikala preko debala i otpetljavanja kose iz grmlja i još uvijek nam je smiješno. Nakon sat i pol tramakanja izbijamo na širok put i istočasno nam rangeri dolaze u susret.

Kraće nije uvijek brže, ali je ponekad teže.

Prvo, kako je moguće da već sat i pol jedva prolazim kroz šumsku apokalipsu, a oni su sad tu autom? Drugo, pa nisu valjda vidjeli da smo otišle gdje ne bismo smjele i sad nas krivično gone? Gledaju oni nas, gledamo mi njih, pitaju od kud smo došle na što prstom pokazujem smjer i molim za pomoć. Znam da neću prihvatiti njihov savjet da se izvučem na najlakši put, ali moram im skrenuti pažnju s našeg neimanja karata i kršenja još par bezazlenih pravila. “A jel’ imate vi cure karte? Jer tko ima kartu medo je dobar prema njima.” Što drugo odgovoriti nego naravno, medo ih je već pregledao prije pola sata. Pozdravljamo se i već na prvom križanju skrećemo suprotno od onoga što su nam predložili. Znam da je pustolovina desno, a ne lijevo.

LIJEVO: "Majkemi nismo znale da smo u Nacionalnom parku i da treba karta za to." DESNO: "Suckers!"

​Prolazimo pored Lubenovca, lagano se dižemo prema Alanu, a onda nas lizanjem napada čopor pasa. Prvo dotrčavaju dva mala slatka mazna, a za njima sve jedan tornjak veći od drugog. Pogledom ulovim pastira i vidim da je miran, ali čini mi se da bi taj bio miran i da nas njegovi pasići rastrgaju. “Ne brinite, ovih 6 su pitomi, opasnih 6 držim zavezane u šumi preko dana i puštam samo noću.” Toliko o mojoj ideji da potegnemo u noć ako će nam biti hladno spavati. Kroz hlad šume se vozimo prema Mrkvištvu, spuštamo po vijugavoj praznoj cesti za sljedeći makadam do Kugine kuće i na izvoru u blizini punimo vodu. Povremeno se otvaraju pogledi na kršovite kukove, a mi sve manje pedaliramo i sve više lebdimo nizbrdo.

LIJEVO: "Ana jesi sigurna da moramo tu dole?" DESNO: Nemilosrdni vođa čopora pasa

Zadnjih 20 km širokog šumskog puta gotovo je skroz lagano nizbrdo, a mi se taman zagrijale. Na ulasku u Gospić Urška me uvjerava da smo ovdje bile i na zadnjoj vožnji, a ja u Gospiću prvi put u životu. 100% ga je zamijenila za Knin. To samo Slovenka može misliti da je država tako mala da za 2 dana preko Velebita dođeš iz Fužina u Knin. Vidimo Mateju i Ilse u parkiću, grabimo njihove borovnice i krećemo jedna drugu uvjeravati da se da nagurati 3 bicikla na jadni nosač iz Decathlona. Ni rame baš ne stanu na okvir, a kamoli sve drugo. Okreni volan, skini jedan kotač, okreni drugi volan, skini drugi kotač, makni jednu pedalu, iskrivi dio rame, dodaj papirnatu šalicu od kave da zaštitimo suspenziju, stavi tetrapak između kotača da ne grebu i pozovi onog iz “Draga smanjio sam dijete” jer sad trebamo ući sve mi s 2 skinuta kotača. Oskudica hrane zadnjih dva dana je upalila i nekim čudom sve sjedamo unutra, a sjeda i auto. ​

Ženska dovitljivost na dijelu

Koturanje do Splita s pregradama od kotača na zadnjem sjedalu, baš kako je stožer preporučio za razmak, i lovimo zadnji trajekt za Hvar. U slojevima sasušenog znoja i prljave odjeće nešto prije ponoći parkiramo iznad Matejine kuće. Mrkli je mrak i najsjajnija stvar je mlječna staza. Bez raspakiravanja odlazimo na plažu, a na horizontu se dramatično pojavi ogromni crveni mjesec kakvog nisam vidjela u 15 godina odlazaka na Hvar. More je toplo, plivamo među planktonima, gledamo nebo i život je uobičajeno spektakularan.