Umjetnost putovanja

Ovo će vjerojatno zvučati čudno, ali ja nisam nikada pretjerano voljela putovati. U poslijeratnom djetinjstvu sam se nadala da ću jednom u životu avionom letjeti u Ameriku i to mi se činio kao sasvim dovoljan pothvat za moj mali hrvatski život. I ne mogu zamjeriti da mi nije pokazano kako skroman život može biti lijep jer su me roditelji navlačili na sve naše planine, klizanja, sanjkanja, obližnja skijanja, grupna mora s drugom djecom, Maksimire, Medvednice, muzeje, kazališta, placeve i biciklijade. U mene je vrijeme stvarno uloženo. No usprkos mogućnostima o kojima većina može samo sanjati, meni i dalje ništa od toga nije pričinjavalo neko preveliko veselje. Bilo mi je lijepo da se sa mnom druži, ali nebitno jesam li na predivnom Velebitu ili u dvorištu iza zgrade među čikovima i psećim drekecima. Moja putovanja su se uglavnom odvijala u mojoj glavi i doživljaji nisu imali previše veze s vanjskim svijetom. Onda sam otkrila bordanje i opsesija za snijegom je krenula, ne zato što želim putovati nego zato što želim bordati. 10 godina profesionalne karijere odvelo me na dvjestotinjak letova u svim smjerovima planete i ne mogu reći da ponekad nisam doživjela neponovljive trenutke, ali ja sam prvenstveno htjela bordati i najviše su me veselili mjeseci na Dachstein glečeru kad sam mogla biti na jednom mjestu i usavršavati bitne životne vještine klizanja po gelenderima i letova sa skakaonica. Godinama su pored mene prolazili alpinisti, biciklisti, planinari, tisuće ljudi plaćali gondolu da na sat vremena vide mjesto gdje ja dan za danom radim krugove i ne obraćam pažnju ni na što. Ponekad, pri povratku doma, bih čula ljude kako planiraju neko tjedno putovanje mjesecima unaprijed i beskrajno mu se vesele. Da bar na kratko mogu prestati biti nezahvalno derište i veseliti se putovanjima kao drugi. Moram li biti doma neko vrijeme da osjetim što sam izgubila? Moram li privremeno naći dosadan posao da me nauči zahvalnosti? Biti ozlijeđena godinu dana da počnem cijeniti dane na putu? Probala sam sve od navedenog i došla do zaključka da ja jednostavno ne volim putovati.  

Dani ponosa i slave

 Nije prošlo dugo vremena da počnem dvojiti u svoju samodijagnozu i pokušam ponovo. Nema šanse da svi oko mene vole putovanja, a ja ne. Probat ću klasičan način i otići negdje u tople krajeve upoznavati nove kulture, baviti se nekim drugim aktivnostima, okružiti novim ljudima. Ništa! Još gore! Sad tek ne volim putovati. Ja da upoznajem nove kulture? Koga ja zavaravam? Svaki moj izlazak iz svoje sobe/glave je umarajuć i prisiljen jedino racionalnim oponašanjem onoga što vidim da rade drugi. Nakon jednog sata “upoznavanja novih kultura”, trebam 3 dana odmora u samoći. Žali Bože utrošenog vremena i novca. Prošla sam toliko kilometara da dođem na plažu koja je gora od gradske plaže u Crikvenici ljetnim vikendom i sad čitam istu knjigu koju bih čitala i doma i čekam svoj let natrag. Long story short, nađem čovjeka na sličnoj razini spektra, lijepo nam je, živimo par godina u Istri, rutina i stabilnost mi pričinjavaju prilično zadovoljstvo i onda napravim potpuno logičan korak - nagovorim tog čovjeka da kupimo kamper jer tko je ikad kamperom išao na putovanje. U svoju obranu, nije mi bilo u planu putovati kamperom. Mislila sam da ćemo negdje sparkirati, skrivati se od civilizacije s povremenim premještajima i tako uštedjeti novac.

Izbjegavanje Italije na povratku u domovinu bila je sasma dobra odluka

 Tri godine kasnije budim se na portugalskoj plaži, kao slučajno gurkam Igora laktom da se probudi samo da mu umjesto dobro jutro iznesem plan: "Dosta mi je južnog Portugala. Ajmo na pravo putovanje. Želim mjesec dana putovati po Španjolskoj gdje nas (čitaj mene) volja." Njegov odgovor je bilo ravnodušno :"Može." kao da sam ga pitala želi li čaj i jutarnji je razgovor odmah okrenuo na uvijek aktualnu temu “Što sve još moramo napraviti za ARC”. On brine o našoj egzistenciji, a ja o zdravom stanju duha. Palim inverter za struju, uključujem laptop, uvalim se na svoje mjesto za stolom pored prozora i samo nebo mi je granica naših pustolovina koje dolaze…i sve što košta i ima ulaznicu, možda i sva mjesta s lošom prognozom. Nižem nacionalne parkove, parkove prirode, penjališta, skateparke, najbolje bajk vožnje, najljepše hajkove, simultano kombiniram razumne kilometraže lokacija, vremenske prognoze, skidam topo penjališta, gledam mjesta za spavanje, jeftine benzinske, pišem njihovom ministru turizma da im na sajtu fali tab “Španjolska po Aninom ukusu”, čitam svakojake putne blogove i na kraju dana pobjedonosno kreiram naše (čitaj moje) savršeno putovanje. Dovikujem Igoru u njegov horizontalni ured da na mejlu ima satnicu, GPX trackove, lokacije i aktivnosti do Zagreba. Nažalost slobodnog dana nema jer je Španjolska nešto raznolikija nego sam očekivala, ali ako se budemo držali urnika imat ćemo i nešto vremena za spavanje. On bar voli pustolovine. Eto, ja sam sad kreirala jednu. Doduše traje nešto duže, ali ako se umorimo…ćemo umor kao i obično preseliti za Zagreb na ponos majki koje nas onda opslužuju u krevet, ponosne kakvu su marljivu djecu odgojile. Znam da Igor proklinje dan kad me naučio kreirati GPX rute i nije se nadao da ću ikada imati ovoliko energije, ali što mogu kad konačno volim putovati.

Igorov soulmate lijevo i Igorov ured desno

Slijede zapisi izvučeni iz dnevnika turističkog diktatora Pokreta Odmora:
DAN 1, 2, 3 (415 km, Ronda)
Vožnja po parku prirode Grazalema je najljepša cestovna vožnja na kojoj sam ikada bila. Savršene vijugave ceste bez prometa kroz najbolje od andaluzijske prirode. Sunce, brežuljci, jezera, puknute zračnice, konji, magarci, Nijemci, jedna krava na biciklu daleko iza Igora, ista krava s fotićem na svakom zavoju sve dalje iza Igora. Planirani 1 dan u ovom parku trebao bi biti barem 4, ali urnik je urnik. Čak ga niti famozni kreator ne smije prekršiti. Ostala dva dana smo penjali u Benaojanu. Krave nisu neki penjači. Debakl. Kao još veći dokaz koliko smo jadni (čitaj sam jadna) obavljamo neuspješan Skype intervju za posao biciklističkih vodiča. Optužila bih Igorovu obrvu za taj fijasko, ali možda sam ipak krivac ja. Navodno sam trebala odgovarati na pitanja i reći nešto o sebi, a ne samo gledati u njih i klimati glavom. I nije da je stvar u jeziku, imala sam 5 u školi, tečno sam na engleskom klimala glavom. Ništa nam ne ide od ruke. Ovo baš nije naša godina.

Cestovna pornografija

DAN 4, 5, 6, 7 (62 km, El Chorro)
Četiri dana je maksimalno koliko koža na našim (čitaj Igorovim) nježnim rukama može izdržati penjanje u ovoj penjačkoj Mecci. Parkirali smo na praznom makadamu pored seoske ceste kao lani. Tri noći za redom nam je netko trubio i onda otišao dok je četvrti otmjena našminkana gospođa u Audiju konačno imala napad bijesa oko našeg bivanja na makadamu njenih bolesnih roditelja. Poučena intervjuom od prije par dana, klimala sam glavom na španjolskom i gospođa je otišla baš kao i moji nesuđeni poslodavci. Shrvani duh popravio mi je uspon na 300-metarsku stijenu popraćen letom orlova. Zvonči je sljedeće jutro vjerojatno imao lagani moždani. Glava mu se okrenula u lijevu stranu i bili smo spremni na najgore, ali za pola sata se vratio u svoju ulogu nezahvalnog princa kao da ništa nije bilo. Bili smo prilično zabrinuti dok kasnije na Igorovom laptopu u google tražilici nismo vidjeli upisano: kako odglumiti moždani udar i pridobiti pažnju.

Princ par minuta nakon vrhunskog fejkanja moždanog udara...

DAN 8 (45 km, El Torcal de Antequera)
Kamper se jedva popeo na vrh brda, a na panou piše da je ovo nekada bilo morsko dno. Ispiranjem fosila su navodno nastale trenutne formacije u kršu. Koga oni imaju za budalu?! Neka im, nije mi žao što smo došli usprkos navali par autobusa britanskih fosila. I njih su valjda doveli da se ovdje isperu i pridonesu neobičnim formacijama. Bilo je puno divokoza. Jako su slatke. Buljile su u nas kao ja u svoje (uporno spominjane jer me to uopće nije pogodilo) nesuđene poslodavce. Zaključujem da sam i ja slatka. Zvončija smo pri povratku našli na parkingu u zagrljaju dvije vršnjakinje. Tempo njihovih hodalica mu je očito bio taman da se osjeća mlado.

Naša verzija selfija

DAN 9 (55 km, Malaga)
Igor je danas sedmi put zamijenio zračnicu i dalje odbija priznati da je krivac rupa na prastaroj vanjskoj gumi. Ja sam za to vrijeme gledala ocean i ostale bicikliste koji izgledaju nekako lijepo. Stvarno smo ofucani. Igor više materijala na tajicama nema nego ima, a ja kao da idem s wingsuitom na base jumping u njegovim prevelikim starim dresovima. Samosažalijevanje me prošlo na prvom usponu mojim karbonskim biciklom s električnim mjenjačem. Opet one savršene vijugave ceste koje se dižu po planinskim grebenima iznad grada i pružaju poglede u svim smjerovima. 1 dan nedovoljan, potrebno barem 7.

Uobičajni pogledi na vožnjama

DAN 10 (100 km, Orgiva)
Ljutim se na Igora i idem na vožnju sama. Neću mu ni dati GPX track. Neka bude par sati bez mene i ogovara me Zvončiju. Orgiva na Sierra Nevadi, gdje su me serpentine navele, je neko veliko okupljalište hipija. E sad se ne osjećam ofucano. Trebala sam dovesti i Zvončija da mu još malo naraste njegov, ne tako maleni, ego uz sve ove hipi jednooke, bezrepe i tronožne pse.  

Hippie centar Španjolske u podnožju Sierra Nevade

DAN 11 (40 km, Niguelas)
Više se ne ljutim na Igora. Dala sam mu GPX od jučer i dozvolila da ide na moju vožnju dok se ja preselim u selendru dalje i odem skejtati. Opet mu je pukla guma, a k tome je zaboravio i alat što znači da mu ga moram odnijeti. Ipak se opet ljutim na Igora. Požalila sam što sam mu dala GPX od jučer. Skejtpark me odobrovoljio. I čokolada koju sam slučajno našla sakrivenu u ormaru. Dobro su je sakrili naši prošlomjesečni gosti, očito znajući na koji način izbacujem stvari iz ormara kad sve pođe krivo i tražim utjehu. Kako ovo nije naša godina, utjehu tražim često.

Svako selo u Hrvatskoj ima nogometno igralište, a skoro svako selo u Španjolskoj - skatepark

DAN 12 (45 km, Granada)
U kratkim rukavima se penjemo na 1600 metara Sierra Nevade po uobičajeno savršenim cestama. Igor, također uobičajeno, buši zračnicu. Pristao je odriješiti kesu i kupiti novu vanjsku gumu na povratku. Na suludom usponu od 20 serpentina sam stvorila još duplo toliko svojih samo da ne padnem s bicikla. Sad me bole leđa, ali boli me i briga jer je spust preko Monchila bio predivan van mog seljačkog vokabulara. Navečer smo posjetili Igorove prijatelje. Nismo bili pogledati grad. Igor nije vidio Alhambru.

Igor je više novaca potrošio na zakrpe nego da je kupio novu gumu

DAN 13, 14, 15 (10 km, Alfacar)
Parkirali smo na livadici pod stijenom s pogledom na Granadu i Sierra Nevadu. Igor se uhvatio u koštac sa smjerom koji mu je ogulio ručice i poražen rekao da ide na dijetu jer mora smršaviti 10 kilograma. Tu večer sam pojela svoju i njegovu večeru. Dan poslije je ipak popeo taj smjer i dijeta je time, na moju žalost, završena. Opet dijelimo hranu. Ocjene smjerova su u Španjolskoj mekane i polako si umišljam da postajem neka penjačica. Par minuta kasnije padam i otkidam madež. Ne znamo koliko ću još dugo s krvavim ostatkom madeža preživjeti pa odlazimo na luđačku vožnju speckama po makadamu. Sad i ako pukne zračnica više nije bitno.

Jedno od mjesta na kojem bi sigurno duže ostali, ali po Aninom smo rasporedu imali samo 2 dana

DAN 16 (140 km, Cazorla)
Igor lagano gubi entuzijazam oko našeg turističkog urnika. Ujutro je predao zahtjev za dan pauze. Odbijen je. Vožnjica od 130 km kroz park prirode Cazorla nije se mogla skratiti. Skoro smo se sudarili s dva ogromna jelena. Igor na vrhu brda ipak priznaje da mu je OK (čitaj fakat jebeno, možda najbolja vožnja do sad) i sljedećih 50-ak kilometara vijugamo nizbrdo uz miris borova i poglede na jezera. 1 dan nedovoljan, potrebno 5.  

Samo dva od mnogih čarobnih pogleda i 60 km spusta...

DAN 17 (350 km, Madrid)
Nije mi na kraj pameti bilo zavlačiti se u Madrid, ali se Igor htio provozati gradom kad nam je već uz put. Uz najbolju volju sam ga odvela na sva kriva mjesta i razočarala i njegova mala očekivanja. Ni sa kim nismo razgovarali, ništa zanimljivo vidjeli. Sjeli smo 10 minuta na osunčanu klupu i složili se da ovo nije naša godina.

DAN 18 (374 km, Alejico)
Putna klasika. Dizanje, hladna odjeća, šetnja s princom, kuhanje čaja koji je ujedno i termofor, 5, 6 sati vožnje uz 100 telefonskih razgovora i mejlova oko ARC-a. Putujući ured Pokreta Odmora. Ovaj ritam već lagano miriše na doma. Kuham ručak u vožnji da uštedim vrijeme i stignemo par sati penjati uz cestu prije mraka. Rupa na cesti izbacila je iz lonca veći sadržaj tekućine i sad čistim podove u vožnji. Zlo mi je. Uz to što svjesno kršim sva moguća pravila i riskiram život putovanjem u kuhinji.

Bez photoshopa, slikano sa Nokijom 3310

DAN 19 (33 km, Riano)
Umjesto pogleda s razglednice, gusta magla. 50 dana sunca, a sad ovo sivilo. Fakat nije naša godina. Donosim krucijalnu odluku vrhunskog vodiča da ostajemo čekati satima dok oblak ne ode. Igor likuje u krevetu i moli da magla ostane bar par dana. Naivno. Sve što na urniku kasni mora se nadoknaditi. Zabavno mi je što mogu biti najveći turistički diktator, a svi će i dalje misliti da je Igor taj koji nas goni na aktivnosti. Nikad bio. Nikad bude.
Sunce se probilo u podne. Sad likujem ja nad nestvarnim pogledom. Zvonči kaže da nije skužio razliku od pogleda u magli i bez. Mrena je očito napravila svoje. Ostatak dana provodimo na vožnji kroz park prirode Ponga. Opet sam bez riječi od neprestanog spektakla. Policija je zaustavila Igora i tražila 100 eura kazne zbog slušalica u ušima. Šapnula sam mu neka samo klima glavom i taktika je opet upalila.

Magli je trebalo par sati da se raziđe, ali onda smo dobili ovaj pogled

DAN 20 (64 km, Cangas de Onis, Covadonga)
Stigli smo u nacionalni park Picos de Europa. Trebao je biti lagani dan s cestovnim usponom na jezera Covadonge. Nije bilo lagano. Bole me leđa i koljena. Boli me i srce jer je Hrvatska svakim danom sve manje najljepša zemlja na svijetu.

Pejzaž vrijedan nimalo lakog uspona

DAN 21, 22 (36 km, Poncebos, Ruta del Cares)
Iskreno me živciraju stijene kanjona rijeke Cares. Osjećam se kao najveća budala što sam ikada ikojem Španjolcu hvalila Paklenicu. Da ima neka kasica prasica ostavila bih novac za ovaj savršeni, u stijenu uklesani, put. Pojeli smo sendvič na suncu i poželjeli da ovdje možemo dovesti roditelje. Ruta del Cares možda je neusporedivo bolja od svih Ruta del “sve je najbolje u nas”, ali palačinke nisu. Kad bismo ovdje imali roditelje palačinci bi letjeli iza svakog ugla. Malo nam fale. Ovako leti samo moj brzinski curry i Igorove psovke nakon žvakanja istog.

Nekako nam se Velika Paklenica smanjila nakon šetnje u ovom kanjonu

DAN 23, 24, 25 (2100 km, Zagreb)
Pada kiša. Oboma nam je prešutno laknulo jer ne moramo dovršiti plan svog turističkog konc logora. Idemo doma. Jutarnja smjena za volanom Igor, popodnevna ja, noćna Zvonči. Bilbao, Bordeaux, Freiburg, München, Schladming, Zagreb. Put je bez incidenata izuzev noćenja na gay okupljalištu gdje me stariji gospodin umalo zamjenjuje za dječaka. Uplašeno smišljam što ću, a onda klimam glavom na francuskom i on odlazi. Snijeg u Njemačkoj i Austriji nije prestao padati. Još smo u kratkim hlačama. Pokušavamo kronološki poredati na kojim smo mjestima od početka noćili. Uglavnom se ne slažemo, ali ja sam u pravu. Osjećam se kao da sam proživjela tri života u ova dva mjeseca. Nije ni čudo da prije nisam stvarno uživala u putovanjima. Putovanja su umjetnost i ja najviše volim iz korijena stvarati svoju.