TVRD ORAH

​Jednog hladnog hvarskog jutra dok sam grlila radijator jednom rukom, a jela sladoled od banane drugom, pala mi je na pamet briljantna ideja. Meni inače često padaju na pamet briljantne ideje jer moj mozgić neprestano vrti raznorazne kombinacije i smišlja nove pustolovine za druge ljude. I tako sam osmislila utrku TVRD ORAH. Ok, priča je ovdje možda malo iskrivljena jer takve stvari osmišlja samo i jedino Igor dok ja brinem uglavnom o biti postojanja i biciklističkim intervalima, apsolutno nezainteresirana za kreiranje zabave drugima.

Nova "Anina" super cool turbo ideja

​Isto jutro obavila sam par telefonskih poziva, dogovorila kajake, osmislila rutu, dogovorila prikolicu za bicikle, čula se s PP Velebit, izračunala cifru s kojom bismo mogli biti na nuli i TVRD ORAH je postao stvarnost. Možda je i ovdje priča malo nategnuta i sve je to obavio Igor, ali ja sam ga bodrila s radijatora…dok sam gledala skejtanje na YouTube-u. Mrzim telefone i telefoniranje, a još više mrzim biti ažurna i sve obaviti odmah. No vratimo se na NAŠU (stvari tako lako postaju naše i ostaju moje) kreaciju TVRD ORAH. Pustolovna utrka s limitom od 16 h, dužine 100 km za mix dvočlane ekipe. Nema orijentacije, staza je poznata i svatko ima GPX track koji može pratiti na telefonu, biciklističke dionice nisu tehnički zahtjevne, a hodanja je taman da vidiš sve dragulje u okolici. Ideja je da se utrka na istoj trasi održava svake godine i da ljudi saznaju jesu li TVRD ORAH ili mekani oraščić i transformiraju se u normalne sposobne homosapiense koji mogu jedan dan stisnuti zube i u 16 h proći teren na kojem imaju rodni list.

Igor na vrhu Tulovih greda u svojim macho tenisicama boje breskve

Vrlo je moguće da su “naše” genijalne ideje genijalne jedino nama pa smo, oduševljeni novim projektom, počeli tražiti način kako da sami isprobamo stazu. Sve mi se viši čini da ove izmišljotine od utrka nastaju samo da nas dvoje imamo dobar razlog za probati ih i izaći na teren. Ukratko: čekali smo da nam logističko rješenje padne s neba i onda je jedan dan naš dragi Božo pao s neba, javio da ima 3 dana slobodno i pregršt novih veganskih delicija koje bi nam volio predstaviti. Prije nego se stigao i spakirati smo bili ispred njegove zgrade, ukrcali ga u kamper i upoznali s našim gurmansko-aktivnim izletom na kojem će on biti tranzicija, vozač, kuhar i skrbnik, a sve u zamjenu za kvalitetan san na prednjem krevetu i par dana bez stresa i kontakta s ostatkom svijeta.

Slika je van konteksta, ali je lijepa i Božo je lijepo uskladio boje odjeće i ovo je naš blog i Krupa je lijepa

​Usred noći budim se na napuštenom parkingu iznad Obrovca jer mi je mjehur pun, prekasno popijenog, soka od bazge. Radim pijani kolut naprijed preko Igora da se iskobeljam iz kreveta, a vani me dočeka zvjezdano nebo i mjesecom obasjane Tulove grede. Trećina mozga i dalje spava, trećina je očarana pogledom, a trećina brine hoće li me neki čagalj ugristi za guzu u mraku. Ustajemo prije alarma, palimo grijanje, lupamo loncima da probudimo Božu, oblačimo opremu i nešto nakon 7 krećemo se spuštati biciklima prema Muškovcima. Kajak, s kojim će utrka početi, smo morali preskočiti, a spust prema Zrmanji je nelagodno hladan, okružen injem na livadama i isparavanjem rijeke. Palimo satove, oponašamo Klemena uz komentar: "Samo pune gas!" i krećemo uzbrdo. Predviđanje je da će nam našim umjerenim tempom do Tulovih trebati 2 sata i ostavljamo serpentinu za serpentinom za sobom bez susreta s ijednim živim bićem. Vrh se ne čini toliko daleko i put nije strm, ali će biti izazovan onima koji nisu navikli na konstantno okretanje pedala. Majstorska cesta je uredna, no oboje se slažemo da bismo radije bili na svojim Giant fulkama nego nekom gravel biciklu. Za nešto manje od predviđenog vremena ostavljamo bicikle pred Tulovim gredama, oblačimo tenisice i uz sendvič znan kao suhonjak za potpalu (tako prozvan od Igora zbog nedostatka ičega u njemu), hodamo uzbrdo. Sami smo, dan je prekrasan, još nije ni 10 sati, a mi smo na vrhu Tulovih greda. Godina nepenjanja je ostavila trag i par puta na usponu stajem i razmišljam gdje je bolje staviti nogu i za što se primiti. Nije onako lako kao što mi je ostalo u sjećanju i vidim kako ovdje mogu dobiti i izgubiti 10ak minuta…ili život. Proglašavam momenat smiraja i buljenja na vrhu, a onda se skotrljamo nizbrdo nazad do bicikala sakrivenih (od nikoga) u kamenjaru.

Tulove grede, Tulove grede i Tulove grede

​Čovjek nekako očekuje da jednom kad se popne do Tulovih dalje ide samo nizbrdo na drugu stranu, ali to nije moglo biti dalje od istine. Svako nizbrdo platiš jednim težim uzbrdo i ova dionica mi i dalje ostaje misterij. Kako je moguće da smo se popeli sa Zrmanje do vrha i onda dalje išli uglavnom uzbrdo da dođemo do Prezida koji je niža točka?! Tko god na utrci ovdje otkrije kraticu u crvotočini profitirat će. Srećom je široki put do Prezida bio okružen bajkovitim livadicama, jezercima i mojim "Wow! Wow!" lajanjem. Još uvijek smo svježi, stajemo samo za Igorovo grljenje drveća, šumske molitve i moje popravljanje šminke. Dionicu očekivano završavamo još jednim usponom na Prezid gdje se na ulegnuću pored ceste bijeli naš kamper A(n)dria i logističar Božo. 

A ovo su Tulove grede

​“Dragi gosti, za vaše prvo jelo predstavljam vam pesto od rikole i tjesteninu, molim vas, udobno se smjestite i oslobodite okusne pupoljke.” Božin pesto vrijedan je svake hvale i razmišljam kako bi bilo lijepo da na pustolovkama imaš ovakvog kuhara uz sebe. Nakon ovog ranog ručka i 4 sata aktivnosti mogla bih komotno i zaleći u krevet, ali Crnopac čeka i nisam ja muškatni oraščić. Svo troje krećemo uzbrdo dovoljno jakim korakom da razgovor nije bio opcija. Šafrani su posvuda i očito je da ovdje danima nije bilo nikoga. Kod skloništa dajemo Boži cijelih minutu odmora i nastavljamo na Mali princ. Čak i Mali princ mi se prije činio nekako bezazleniji nego je sad. Možda je srušeno drveće, možda je povremeni led, a možda ja postajem stara grintava baba. Kako god, uživamo u veranju preko stijena i Božinom društvu. Na makadam za nazad se spajamo brže nego smo očekivali i prvi put danas krećemo lagano trčkarati. Trkači će se na ovom spustu moći strmoglaviti i odmoriti, a mi smo zadovoljno stigli na tranziciju za manje od 3 sata.

Kudin most i mini via ferrata za sladokusce

​Mentalno je u ovom trenutku sve lakše jer znaš da je najgore (mada je sve najbolje) iza tebe i većinom je sve nizbrdo. Kruzamo po cesti do Golubića iznad Krupe i po zadnji put ostavljamo bicikle Boži koji je već u pripremi ručka broj 2 - sarmica od heljde s pire krumpirom s tartufima. Našim, sve samo ne gracioznim, korakom se spuštamo prema Kudinom mostu sa zalaskom sunca. Opet smo sami, izuzev par kravica koje vidim uz rijeku. Palim telefon i obznanjujem Igoru da idem malo surfati po internetu dok trčkaramo. S telefonom u ruci i povremenim pogledom ispred sebe izgledam kao sve što trenutno ne valja na ovom svijetu, ali imam opravdanje. Netko mora i raditi i odgovoriti na mejlove, a znamo da sam ja ažurna i uvijek dostupna. Ili ne, to je opet Igor. Ja sam samo…tu. Slikam krave i mantram neku svoju besmislenu rečenicu jer mi se može. Krupa je svoje klasično tirkizne boje i prekrasna kao uvijek. Zvonca krava i šum slapova su jedini zvuk koji nas okružuje i ovo je možda prvi put da Krupu doživljavam ovako samotnu. Prelazimo mini via ferratu, prisjećamo se svakojakih dogodovština koje su nam se događale ovdje i ubrzo se iz kanjona Krnjeze krećemo penjati nazad. Pogled je opet nestvaran i još jednom se ne mogu načuditi što sve u ovoj regiji možeš doživjeti u jednom danu. Kamenjar se pretvara u pitomi putić kroz livadice, a nama je sad jasno da možemo doći do cilja u Kaštelu Žegarskom prije mraka. Zimski treninzi su ipak polučili nekim rezultatom i očito smo u dovoljno dobroj formi da se 10 sati možemo kretati solidnim tempom bez prevelikog umora.

Bacanje bisera pred svinje

​Još samo spust do manastira na Krupi, lagani uspon prema Žegaru i dolazimo u cilj. Putem raspravljamo o modifikacijama staze i smišljam (čitaj Igor smišlja) gdje staviti time limit za potencijalne sporiće. Zadovoljni provedenim danom jedva čekamo da ovaj niz prirodnih dragulja iskuse i drugi u ovoj kombinaciji, a da mi promatramo i navijamo. Božo nas čeka uz rijeku, sarmice mirišu, voda s kojom smo se planirali otuširati se slučajno izljeva iz tanka kampera, a Zrmanja je prehladni zalogaj čak i za mene. Udobno se smještamo svatko u svoju fotelju, grickamo večeru i skačemo s teme na temu bez ikakve poveznice, kako i priliči nakon cjelodnevne aktivnosti i umornih glava (pogotovo moje koja tako intenzivno razmišlja o svakom detalju ove buduće utrke :/ ). Sutra nema budilice, a i mogu podijeliti jutarnju kavu i ćakulu s Božom, a ne provjeravati jel’ ovaj moj strejt eđer iza u buksi živ ili smišlja neki novi projekt.

NAŠI SAVJETI ZA TVRD ORAH:
Pretpostavljamo da će doći 3 vrste ekipa na utrku: oni koji znaju što ih čeka, oni koji misle da znaju što ih čeka i oni koji su realno zabrinuti težinom zadatka. Ovi koji znaju što ih čeka mogu preskočiti ovaj paragraf i zabavljati se kalkulacijom brzine dionica da sve odrade ispod 10 sati. Ove koji misle da znaju što ih čeka molimo da ispune sljedeći upitnik:
1. Bez problema se mogu popeti na Sljeme biciklom - 2 boda
2. Znam se malo penjati po stijenama i nositi se s visinom i sajlama - 1 bod
3. Jasno mi je da hodanje po kamenjaru Crnopca nije kao trčanje po Jarunu - 1 bod
4. Kretanje 16 h mi se čini izvedivo jer sam jednom bio 10 h na roštilju s frendovima u šumi - 0.1 bod
5. Znam učitati GPX track u telefon i imam plan što ću ako mi se telefon isprazni - 1 bod
6. Veselim se veslati u kajaku po vrckavim slapićima Zrmanje - 1 bod

Ako ste sakupili manje od 5 bodova na upitniku iznad imate tri opcije:
1) Još jednom razmotriti je li ovo stvarno utrka za vas
2) Ozbiljno shvatiti zadatak i primiti se posla do lipnja
3) Biti baja, doći hrabar i zvati taxi (koji ne postoji) s telefona (koji se ispraznio) da vas pokupi na lokaciji (koju ne znate)

Tvrd orah staza

Objašnjenje za skupinu broj 3 koja je realno zabrinuta za težinu TVRDOG ORAHA:
DIONICA 1 - Kajak će svima trajati oko 2-3 sata i uzmite ga kao poklon u avanturi koja je pred vama. 
DIONICA 2 - Za bajk do Tulovih je nama trebalo nešto manje od 2 sata i sigurno se može brže, ali i znatno sporije. Uspon je blag i ugodan čak i za neljubitelje bicikla, ali nema odmora na pedalama.
DIONICA 3 - Đir na vrh Tulovih greda traje oko sat vremena i poželjno je ne žuriti na opasnim dijelovima.
DIONICA 4 - Bajk do Prezida trajao nam je 90 min umjerene vožnje (ako ne nađete onu crvotočinu).
DIONICA 5 - Crnopac i Mali princ smo većinom othodali za manje od 3 sata.
DIONICA 6 - Bajk do Golubića je 15ak minuta nizbrdo.
DIONICA 7 - Krug po Krupi je bombončić od sat vremena brzog hoda.
DIONICA 8 - Bajk do cilja u Žegaru ima nešto sitno uspona pred kraj, ali je simbolična kratka vožnjica na umornim nogama.

Sve u svemu, jako je super. Jedva čekamo distancirano se družiti uz rijeku i peći krumpire u ognju. Kuhara Božu vam ne možemo obećati na tranzicijama.