Triglavski spektakl!

Najbolji način za učiniti svoj rođendan nezaboravnim, za sebe i ostale, je pozvati ekipu na nježan vikend u planinama i onda ih odvesti na Triglav. U dolini i na moru je i tako prevruće, na Triglavu još nisam bila, a i moja Urška, s kojom provodim zime na snijegu, drži dom Valentina Staniča pod Triglavom ovo ljeto pa što ne. U par minuta smo se dogovorili da idemo i do kraja dana je već sastavljena deveteročlana ekipa. Iz Austrije dolaze Conny, Babsi, Mateja i Sigi, iz Čakovca kreću Mirjana i njen tata Drago, a iz Zagreba Igor, Mance i ja. S obzirom da moja malenkost veze nema gdje i kako doći do Triglava, tata Drago je odabrao put iz Doline Kot i nije pogriješio. Na opisu puta pisalo je da je zelo zahtevno, ali s obzirom da je moj njemački nikakav, curama sam to predstavila kao "gajle veg am berg und fil špas mahen cuzamen" i svi zadovoljni. ​

Staničev dom s Vrbanovim špicama u pozadini

Postava Kolac iz Čakovca je štreberski u Dolini Kot bila već u 9h, a mi ostali ranom zorom oko 11h pa smo ih poslali da krenu sami. Austrijanke su naime zapele negdje s ostalim turistima i Igor, Mance i ja smo iskoristili to vrijeme da pojedemo jedan sendvič pa još jedan sendvič pa još jednu čokoladu pa je odjednom ruksak bio nešto lakši, a naši obroci za sutra upitni. Nije došlo ni podne, a mi ‘već’ krećemo u punoj postavi prema Domu. Većinom u kratkim hlačama i rukavima, nije mi bilo na kraj pameti da negdje može biti hladno, ali kad već svi tako kažu uzela sam neku dugu majicu. Uostalom, ako i zahladi, netko će mi morati posuditi jaknu, rođendan mi je. Put vrlo brzo i strmo izlazi iz šume i hodamo po otvorenom kamenom usponu između Rjavine i Vrbanovih Špica. Vremenska prognoza je rekla da padalina neće biti i bilo ih nije…u Dalmaciji barem. Nama su došle naglo i obilno, a ja sam iskoristilia neimanje kabanice da operem kosu i otuširam se. Urška me pripremila da gore u Domu toga luksuza neće biti pa kud veće sreće nego oprati se ukazanom prilikom. Vjetar je brzo raspuhao oblak i mi smo opet na suncu okruženi bandom divokoza. Njih dvadesetak sjede svaka na na svom kamenu i ne doživljavaju nas previše. Možda su Kolci, negdje iznad nas na Vrbanovim, mogli vidjeti ovaj glupi prizor s hrpom divokoza i nas 7 budala koji pokušavamo oslikovječiti ovaj trenutak telefonima, fotićima i blokićima za crtanje. Al ajde, nije baš da svaki dan možeš stajati među kozama… osim ako voziš bicikl po Zagrebu, onda se stalno zabijaš u njih dok tipkaju po mobitelima na biciklističkoj stazi.

Igor blažen među "ženama"

Na odvajanju za Staničev Dom i Vrbanove podijelili smo se u team ‘papci’ koji je išao ravno u Dom i team ‘hrabrići’ koji je krenuo na feratu. Očito je da sam ja, vrhunski alpinist, bila u drugom teamu, uglavnom zato jer nikad nisam bila na ferati pa ne znam ni kako to izgleda. Kamen mi je pao na glavu već na prvoj Špici i drago mi je da je udario u kacigu, a ne u display novog Canona kojeg sam brižno držala u rukama. Popevši se na prvu Špicu skužila sam kakav je ovo spektakl i gdje smo mi zapravo. Pred nama se kao prsti prostiru ostale Špice i krećemo se vrhom grebena čas gore, čas dole. Kužim da bi svaki krivi korak mogao biti koban i razmišljam si hoću li ja biti ta budala koja je poginula na svoj rođendan, ali s obzirom da mi je ravnoteža do sad plačala račune uzdam se u se pa zanemarujem provalije s obje strane. Zabavljaju nas tehnički zahtjevni puteljci i žao nam je da team ‘papci’ nije ovdje s nama da podijelimo veselje, ali vjerojatno su već elegantno vinjene s Urškom i boli ih džon. I taman kad misliš da si vidio sve, popnemo se na zadnju Špicu i izađemo na livadicu iz snova. Spontani glupi prizor broj dva toga dana bio je: Conny u onesvještenom položaju nasred livade i njemačkom monologu, Igor u stoju na rukama i ja u slavodobitnom plesu svog trećeg desetljeća. Kad su droge prestale djelovati, spustili smo se do Doma i ludi tulum do zore je počeo (zora = 21:30h). Austrijanke su iz torbi počele vaditi teško dotegljeni alkohol (sve skupa 3 dl), Mirjana napolitanke, Mance čokoladu, Urška i Petra su od zadnje banane i jabuke napravile tortu, a ja sam bila pomalo ponosna da su mi prijatelji tako simpatično retardirani. 

Triglavski marš

Ujutro je buđenje bilo dogovoreno u 5, a polazak na Triglav 15 minuta kasnije. Klasično promašujemo oboje i na Kredaricu, podnožje uspona na Triglav, dolazimo kad i svi ostali. Stotinjak ljudi se kao mravi već naziru na grebenu Triglava, a stotinjak ih oblači sigurnosnu opremu i sprema se krenuti. Nije bio scenarij koji sam si zamislila, ali običaj je da ja zamišljam cvijeće i leptiriće pa ništa novo. Slike s planina izgleda visoko kotiraju na instagramu i facebooku jer su ljudi svih oblika i sposobnosti odlučili danas stići do vrha. Oni stariji bez instagrama ga vjerojatno imaju na bucket listi. Možda i zadnjeg na bucket listi. Sjatilo se naroda kao da je vožnja helikopterom dolje džabe. Penjemo se kroz strmu stijenu i pokušavamo zaobići zadihane Olge, Heinze, Tomazse i Jovanke, ali teren to rijetko dopušta i svako malo zapinjemo u nekom čepu. Vjetar dere sve jače. Temperatura se čini već ispod nule. Zahvalna sam Mirjani što mi je posudila rukavice, ali osjećam da su mi ruke svejedno promrzle i da mi nije ugodno držati sajle. Lice je ozeblo i nos se crveni. Šutke se probijamo po impresivnom grebenu i dolazimo skoro do zadnjeg uspona prema vrhu kad zapinjemo u koloni po valjda deseti put. Situacija je u rangu čekanja novog iphone-a ispred dućana dan prije. Pročitamo si misli, u trenutku okrenemo i krenemo nazad. Spretno zaobilazimo odlučnije od nas i kao po toboganima klizimo po sajlama i stijenama do podnožja. Kakav neuspjeh rođendanske ekspedicije. Pamtiti će se dan kad smo se skoro popeli na Triglav.
​U Domu nas Urška nahrani juhom u zamijenu za sitnice iz civilizacije. Pokoji keks, bonboni, gumica za kosu, novi broj Playgirl-a. Sve to ima veću vrijednost na 2332m gdje samo helikopter donosi nužno potrebno svakih 2 tjedna. Put u dolinu aka kotrljanje nizbrdo trajalo je podosta i pokazalo se fizički najtežim dijelom avanture. I najzdravija su koljena olabavila pa smo izgledali kao početnički tečaj swinga. Svaka čast tati Dragi koji je sve ovo odradio kao mladić. Sad mi je jasno na koga Mirjana nije normalna. 

Neuspješna ekspedicija...

... na Triglav

Zaključak skoro uspona na Triglav:
Moj rođendan je bio super. Meni. A to je glavno.
Austrijanke su mi još uvijek frendice, al ne odgovaraju na pozive zadnje vrijeme. Valjda im nešto nije u redu s mrežom.
Mateja (skoro Slovenka iz Austrije) neusponom na Triglav i dalje nije prava Slovenka i nije joj drago iako nije htjela priznati.
Mance je našla novu ljubav u alpinizmu i psuje mi sve po spisku zbog trauma doživljenih na brdu. Priča se da će svakodnevne uspone bajkom na Sljeme zamijeniti usponima na Triglav.
Urška i Petra i dalje su na planini prljave kose, ali čistih pluća.
Ekipi Kolac je sve bilo super. Njima je uvijek sve super i baš fora i lagano i bezopasno.
​Igor je preživio 2 dana sa silnim ženama i ponekad im poklonio osmijeh. Veselko Srečković, gdlje li će mu biti kraj?