Tarvisio-Mangart-Bled

Ja: “Ej Conny, Igora još nema, a i praznik je u utorak. Ajmo Urški na Bled, to je taman na pola puta između nas. Dođem s kamperom pa ćemo smisliti plan u hodu. Razmisli pa mi javi.”
Conny: “Razmislila. Što mi treba? Surf, penjačka oprema, bicikl, štikle?”
Ja: “Uzmi sve, nikad ne znaš.”

First in a raw s pogledom

Svake godine nas par cura, povezanih snowboard prošlošću, imamo običaj otići na izlet, obnoviti stare uspomene i stvoriti par novih. Na Bled smo, kod Urške, stigle u petak navečer i prije spavanja okvirno smislile rutu i aktivnosti. Detaljno planiranje nam nikada nije bila jača strana, a stvari su ipak uvijek završile dobro u kojem god smo se dijelu svijeta našle.
Jutarnji jogging oko Blejskog jezera pa kupanje prije nego horde turista navale prvi su znakovi starenja. Nekad smo u to doba tek odlazile na spavanje, a trčanje bi bilo solucija jedino kao bijeg od policije koja nas je htjela kazniti za skakanje po sniježnim krovovima i gelenderima. Ubacujemo bicikle u kamper i smijemo se mojim vještinama parkiranja pod znakom na kojem piše zabranjeno za kampere. Prva je destinacija Trbiž i penjalište primjereno našoj nespretnosti, nešto više nalik stepenicama nego vertikalnoj stijeni. Do nedavno sam se užasavala penjanja i visine, ali sada imam novi strah uz koji penjanje izgleda kao dječja igra - vožnju kampera po uskim cestama na udarni turistički vikend. Vozačka kabina je izgledala kao restoranska kuhinja s Michelin zvjezdicom u najvećoj gužvi - “Urška, gurni glavu van, koliko mi je do ruba? Conny, otvori prozor, makni granu! Zvonči, obriši mi čelo, znojim se! Stani! Kreni! Ma ti idi nazad, di ću ja s ovim? “
Do Trbiža je moja nadbubrežna žlijezda ispraznila sav adrenalin i s lakoćom sam krenula penjati prvi smjer. Tišina šume i visoka bijela stijena brzo su izbacile sve traume gužve i ostatak smo poslijepodneva provele smijući se nespretnim položajima i uzvicima iz visine. Talijani ne rade probleme oko kampiranja pa smo noć provele u šumi pod nebom punim meteora. Idealna večer je zapravo bila hladna za naše ljetno izdanje, a i nešto je trčalo po grmlju pa kazalište nije dugo trajalo i mi smo se skupile u krevet.

Ovako naivno uglavnom počinju horror filmovi

Sljedeći dan odvezle smo se na dno uspona na Mangart, izvukle bicikle i krenule uzbrdo pa koliko traje da traje. Urška je na svojem biciklu sa zvoncem bila obavijest za odmor i tako je naš uspon zvučao kao dječja pjesmica i trajao zauvijek. Iako će ove zime nastupiti na olimpijskim igrama usponi biciklom joj nisu jača strana. Svaku je serpentinu žalila što je motor ostavila doma, ali malo po malo dolina je ostala pod nama, a vrh bio na dohvat ruke i Urška začudo još uvijek tu. U koči smo ostale taman toliko da oblak sakrije sunce i mi skužimo da nemamo ništa dugo za odjenuti. S obzirom da već imamo iskustva s ovakvim tipom smrzavanja odlučile smo se za metodu - pedaliraj nizbrdo svom snagom da te pedaliranje ugrije.
Večernje tuširanje u ledenoj Soči omogućila sam im praznim tankom vode u kamperu i bile su zahvalne. Golotinja na 12C je uvijek dobrodošla. Uostalom, to je samo bio trening za ono što nam slijedi dan poslije. Kuću smo parkirale na željezničkoj postaji Mosta na Soči gdje ćemo se rano ujutro autovlakom probiti u Bohinjsku Bistricu. Dimenzije vlaka su, naime, 10 cm šire od kampera i to je moguće razlog zašto te noći i nisam najbolje spavala. Moja se noćna mora obistinila i u rikverc se pokušavam, kao kroz ušicu igle, uvući na vagon. Sjećanje ovih par minuta naglo nestaje. Totalni blackout i sljedeće što znam je da jurimo kroz tunele kao da smo u lunaparku na vlakiću smrti. Ručnu sam potegnula do kraja, mjenjač u drugoj i još uvijek povremeno držim kočnicu da mi ne bi došao račun limarije BMW-a ispred. Al’ bi moj instruktor vožnje bio ponosan da vidi gdje sam dogurala od onih rušenja čunjeva i bočnog parkiranja u grmlje.

Zadnji smo dan odlučile dovršiti čeličenje canyoning-om na Bledu. Navlačimo mokra neoprenska odjela i nabijamo kacige na glave. Kratke upute oko korištenja penjačke opreme smo frajerski zanemarile jer iskustva imamo od prekjučer. Uskačemo u prvi bazenčić i lica nam se trenutačno izobličuju. Ledeno hladna voda prodire do leđa. Gledamo postoji li opcija za odustati i izaći, odustati nas bar nikada nije bilo sram, ail kanjon nas zatvara i smrznute krećemo nizvodno. Skokovi sa slapova, klizanje po stijeni, brčkanje u prirodnim bazenčićima…sve bi to bilo divno da je voda 20-ak stupnjeva viša. Ovako mi više nije bilo bitno što je zadnji slap s kojeg moram skočiti visok 9 metara. Samo sam htjela da ovo dubinsko zamrzavanje završi.
​Pod dojmovima svega što smo ovih par dana proživjele odlučile smo druženje zaključiti kao malo tipičnije žene i otišle na masažu. Conny je dovukla bol u leđima od višenja sa stijene, Urška upale nogu od uspona biciklom, a ja zgrčena ramena od promrzlosti u kanjonu. Možda nam bordanje ipak bolje leži…