Svoj prvi maraton završila sam za 3 i pol sata. Rekli bi neki, lako tako kad imaš atletsku bazu. Ali moja atletska baza je skok u dalj i nisam nikada trčala više od 2km u komadu, lagano za zagrijavanje. Nisam nikad niti voljela samo trčkarati. Pretpostavljam da je i rijetkost da se netko mlad zakači za monotone sportove izdržljivosti. E pa tako sam i ja nakon ozljede ACL-a na skejtu morala završiti svoju skakačku karijeru i slobodno se prepustila snowboardu. Išla sam glavom kroz zid, vizija mi je bila jasna i ništa me nije moglo spriječiti. Željela sam cijelu godinu biti na snijegu, a to je imalo svoju cijenu koju sam platila s dvije operacije koljena, ponekom slomljenom i zašivenom rukom i još puno usputnih stvari koje mi tada nisu bile bitne. No, kako je desetljeće na dasci prošlo meni je od nekud došao gušt da ponekad odem trčkarati na nasip. Tadašnji dugi trening bio je krug oko Jaruna i nakon toga su me tako boljeli listovi da sam u takve ekspedicije išla rijetko i s ruksakom hrane. I tako sam ja povremeno sebi umislila da treniram i da sam super, kako to većina amatera sebe i vidi, dok na jednoj kavi (koju ne pijem) nije došlo do oklade polumaratona. Nisam nikada trčala ni sat vremena u komadu, uglavnom zbog jakih bolova u koljenima s burnom prošlošću, ali ne bih ja bila ja da nisam to objenoške prihvatila. I bilo je teško, novo teško, toliko teško da je bilo i famozno. Nisam hodala, dotrčala sam do cilja za 2 sata i rekla nikad više. Sljedeći polumaraton otrčala sam opet iz zabavne oklade, bez nekih treninga, ali barem spremnije glave i ubrzala se na 1:50. Naravno da sam rekla nikad više. Onda mi je napamet pala briljanta ideja da se učlanim u trkački klub Google i probam se pripremiti za jednu trku ne bi li patnja bila manja i užitak veći. Kroz pola godine s 30ak km tjedno došla sam na 1:43 i zadovoljna rezultatom ikakvih treninga uložila još 4 mjeseca da dođem do 1:36h. Koljena su se nekim čudom oporavljala i sljedeći je korak očito bio puni maraton. Vjerojatno iz razloga da testiram koliko mi je glava jaka i kako će tih zadnjih 10ak km izgledati. Čula sam da je spektakl, ali ja volim učiti na svojoj koži. S pripremom sam počela nekako kasno jer mi se vuklo par sniježnih ozljedica, ali sam u dva i pol mjeseca uspijela ugurati oko 70-ak km tjedno i još uvijek imati nešto u rezervi za bordanje. Za promjenu sam većinom trčala relativno lagano i uspijela odraditi par dužina koje su mi dale samopouzdanje da mogu doći do cilja. Ono čemu nisam pridala previše pažnje je prehrana tokom treninga. Sve treninge trčim na tašte pa tako i onaj najdulji od 33km. Ne nosim hranu jer mi se ne da i ponavljam, jer moram učiti na svojoj koži. Volim trčati što lakša…reče ona sa starim garminom od pol kile na ruci. I tako se datum maratona približavao, a ja sam svoje zacrtane treninge odradila onako kako ljudi bez trenera to uglavnom rade, pomalo skraćeno. Za trku u Bratislavi se prijavila nisam, jer sam 4 vikenda prije imala sniježnih putovanja i to mi nije bilo na pameti. Tjedan prije shvatila sam da su prijave zatvorene i nazvala starog atletskog znanca Murića koji me ubacio na trku umjesto jedne od svojih odustalih sportašica. Happy go lucky, klasična ja. U Bratislavi je temperatura bila ugodnih 20C već na samom početku, a popela se do 26 stupnjeva. Nemam neku tremu prije ovakvih događaja. Uvijek pomislim da nervozni ljudi oko mene ne znaju što je prava trema kad stojiš ispred skakaonice od 20m i nisi siguran hoćeš li othodati na svojim nogama doma taj dan. Maraton i slične aktivnosti su mi više zabavno-mučni eksperiment. Prvih 10km bilo je lagano, držala sam se planiranog tempa i svih upozorenja iskusnijih maratonaca. Gel koji sam ponijela nekako mi je nezgodno visio oko struka pa sam ga odlučila pojesti već oko 15og kilometra jer volim kiwi, a i smetao mi je. Možda bolje da nisam uopće, možda bolje da sam kasnije, ne znam. Prvu sam polovicu otrčala za 1:43h i zabavljala me pomisao kako ću drugi krug, na 40-om kilometru, preći preko mosta koji ima tako ugodno strmi nagib i već sad je bio izazov. Oko 25-og kilometra vrućina mi je počela ozbiljno otežavati kretanje i znala sam da će ostatak trke biti zanimljiv. Moja lagano široka majca pod težinom vode i znoja postala je 3 veličine šira i pretvorila se u uteg-haljinicu (lekcija naučena). Duge dionice po ravnoj otvorenoj cesti i sunce koje je pržilo učinilo je povremene sjene zgrada jedinim spasom. Onaj trenutak kada sam se počela pitati šta meni sve ovo treba došao je malo ranije nego očekivano. Još uvijek nema oznake za 35-i km, a ja bih najradije stala i otišla doma, ali ne znam put. Sve moje ideje kako ću slavodobitno otrčati svoj prvi maraton odjednom su našle dvostruko jače isprike zašto to i nije tako bitno. Ulovila me grupa pejsera za 3:30 i bilo mi je jasno da ću teško držati njihov tempo do kraja. Do 37og sam se kilometra nekako i držala, a onda više nisam mogla naći razlog zašto da ne stanem i ostanem tamo gdje jesam. Tih par sekundi čučanja na tračnicama Bratislave i pogled ljudi koji su se sažaljevali nada mnom bilo je taman koliko je trebalo da se posložim i krenem u taj zadnji ‘krugić oko Jaruna’. Puls je bio nizak, pluća mirna, ali noge nisu išle. Zamišljala sam se da bar 100m sjedim na biciklu i krećem se nekim drugim pogonom, govorila sam si da je sad trenutak za testiranje glave iako mi je bilo jasno da ona testira mene. Tih zadnjih 5km razvlačenja prošaranih povremenim hodanjem trajalo je zauvijek. Nije mi bilo bitno jel mi se slina cijedi iz usta niti jel mi noge lupaju jedna u drugu, bilo je bitno samo prigotoviti ovu agoniju. U sličnoj su situaciji bila i dvojica s kojima sam imala osobni battle of silly walks. Prvo je hodao jedan, a mi smo ga lagano prestigli, onda je jedan od nas prošepao, a ovaj prvi ga je stigao i tako smo se izmjenjivali sljedećih 10ak minuta. 200m pred ciljom bilo mi je jasno da je ciljna dužina taman toliko duga i puna ljuda da ću morati obraniti svoje dostojanstvo i naći način da u cilj utrčim. I jesam. I rekla sam nikad više.
0 Comments
Leave a Reply. |
KATEGORIJE
All
STARIJI POSTOVI
May 2021
|