Tko s djecom liježe, budi se popišan!

Kakav fantastičan dan u paralelnom univerzumu za koji nismo znali ni da postoji. Paralelni univerzum gdje kompas i karta nisu obavezna oprema, gdje se bicikl vozi 20, a kajak vesla 24 kilometra, gdje je pokoja kontrola postavljena i po koji kilometar krivo, gdje cilj opravdava sva sredstva i kad kažem sva onda mislim sva plus još koje. Naivno smo mislili da smo kakvi-takvi pustolovci, ali za nastupati u ovoj dimenziji smo došli nepripremljeni kao Adrian Solano u Lahti.

Iako smo bili malčice skeptični prema ovoj pustolovki, odlučujemo biti odvažni i pridružiti se. I tako putujemo na Hvar pa ajde, uz put nam je. Na briefingu, dan prije utrke, 18 team-ova se okupilo u sinjskim Alkarskim dvorima, gdje nam je organizator podijelio karte i, dosta neuobičajno za dimenziju iz koje mi dolazimo, objasnio kako najbrže doći do svake kontrole. Karta je toliko sitnog mjerila, da je godinama načetom Igoru gotovo nečitljiva. Ali šta je tu je, svima je karta ista, mada će vjerojatno samo nama trebati. Detaljno nam je opisao kod kojeg suhozida i kojeg kafića treba skrenuti dok smo se nas dvoje čudnim čudom pogledavali. Na upit jednog od domaćih smije li se tijekom utrke imati pomoć, odgovor je naravno bio potvrdan. Pa na Tour de France-u sportaše prate vozila s rezervnim biciklima i ponekad ih malo povuku, neće valjda jedna utrka ovakvog ranga zaostajati za velikim Tour-om. Znali smo da ćemo požaliti što našeg Zvončija nismo poslali na vozački jer nam je u dalekom Sinju on jedina opcija za support. Briefing se nastavlja i organizator nas upoznaje s par pravila koja mi naivci shvaćamo doslovno i na našu štetu poštujemo tokom cijele utrke. Ma dobro, istina je da se iz kanjona ne smije izlaziti iako sa strane postoji trčljiv markirani put, ali to je zabava, pa ne treba sve tako doslovno shvaćati, što onda ako je tko malo ubrzao dobro poznatim putevima. Nije da će se primijetiti, a što ne vidiš nije se dogodilo. Sasvim je normalno da tim krene treći u kanjon, a izađe iz njega sedmi, mada ga niti jedan tim ne prestigne u kanjonu. Ili recimo kaciga je obavezna oprema, a to treba li je imati na glavi ili na ruksaku nije točno definirano pa svakome po volji.
Briefing je završen s komentarom - ‘Ima li još nekih pitanja, nas sve možete pitati, nismo mi Šimun Cimerman…’ , a nas dvoje smo otišli u želji da dotični ima barem djelić Cimerovog iskustva jer bismo tako sutra možda imali 2% šanse više da budemo konkurentni.

​Dolazimo na start utrke u centar Sinja i opet smo zbunjeni jer je dress code prilično neujednačen i ne znamo kojoj se diviziji priključiti. Supersprint triatlonu u jednodjelnim odijelima bez ijednog komada opreme, modernom crosfittu s torbicama adekvatnim za pospremiti 100 kn za taxi ili možebitnim pustolovcima koji imaju treking ruksake, ali ruke su im slobodne od bilo kakve primitivne navigacije u obliku karte ili kompasa. Činjenica da smo mi bili jedini team koji je na startu gledao kartu nije nam ulijevala previše samopouzdanja, ali možda smo mi u ovoj dimenziji primitivni oblik organizma i fotografsko je pamćenje tu norma.
​Utrka počinje i brzo ulazimo u šumarak povrh grada gdje se miješamo s prvom grupom. Dvojica najbržih napravila je malu prednost, a mi smo se našli u valu psovki i komentara šestorice zaostalih s nama koji je išao nešto kao - ‘Pa gdje su p**** im m*******, pa nisu mogli utić, sigurno su se sakrili negdi iza kantuna, di da idem, na jugozapad, ma kako da ja znam di je jugozapad, teren mi izgleda kao da je ovo jugozapad…’ Igor, jedini s kartom, preuzima vodstvo i dovodi razdraganu skupinu do kontrole gdje cestom, i sad svima znanim putem, nastavljamo uzbrdo. Trčimo lagano, ali konstantno i prestižemo jednog po jednog koji u stilu svoje aero odjeće rade intervale s pauzama hodanja. Pred nama su sad jedino vodeći team, koji je par minuta ispred i jedan team neposredno prije nas. Oni skreću na put prema kanjonu u kojem se nalazi treća kontrola, ali Igor pogledom na kartu zaključuje da je kontrola još kilometar-dva više i da ovo nije put kojim trebamo skrenuti. Nastavljamo dalje po karti, a za nama se ore urlici koji nas žele vratiti na 'pravi put'. Jest da smo budale, ali nećemo valjda savjete primati od ljudi bez kompasa i karte, ne primamo ih ni od onih koji znaju što je azimut i gdje je sjever. Ipak, sjetivši se sinoćnjeg stand up comedy-ja zaključujemo da organizator možda i nije svjestan svoje greške pa zlu ne trebalo nazovemo telefonom da provjerimo je li kontrola doista tamo gdje je ucrtana. Bez trunke sumnje potvrđeno nam je da je i mi se kilometar dalje spuštamo do početka kanjona Sutine…kad ono muk. Nigdje duše, nigdje kontrole, nigdje naznaka života. Zašto smo ovu kartu shvatili preozbiljno?! Lijepo su nam vikali da iđemo krivo, a i mjerilo karte je komično i izuzev glavne ceste Zagreb-Split, drugi se putevi ni ne vide. Spuštamo se nizvodno i kroz 15-ak minuta čujemo glasove koji dovikuju -’Jesul svi prošli? Nisu, još one dvi cure i oni šta su se izgubili’.

Ekranizacija ključnog dijela utrke

Gutamo ponos i prihvaćamo ulogu izgubljenih. Nema smisla zbijati šale na račun žive kontrole koja je za naš ukus malo previše živnula. Koji gušt da otrčimo dva kilometra više od svih i za nagradu dobijemo zadnje mjesto u poretku. Zadnja nisam bila već dva, tri tjedna od bike maratona u Koprivnici i baš mi je malo falilo skupljati sažaljene poglede volontera koji već odlaze s okrijepom. Kanjon je divan, izvlači situaciju i ja više uživam, manje se trudim biti brza, ali svejedno ubrzo, na skoku sa stijene, stižemo jednu ekipu. Igor brzo skače sa stijene dok se ja spuštam konopom sa strane i prestižemo dvojicu koja su se odjednom sabrala i krenula za nama. I razumijem ih, nije ugodno kad te prestigne najsporija ekipa, koja pritom nosi i par sisa. Po kanjonu uranjamo, kližemo se i gacamo, sve s divnim pogledom na čistu stazu koja vodi pored i koju zasigurno nitko nije koristio pa nećemo ni mi. Na tranziciji bicikla lovimo još tri team-a i s obzirom da znamo da će bicikl biti samo 40 km nabijamo tempo i napredujemo brzo. Uspon po asfaltu, pa 10 minuta lijepog offroad-a i opet na asfalt. Putem prelazimo još četiri team-a i ja zbunjeno gledam u svoj pogon jer ljude obično prestižem ovim tempom jedino na putu na plac. Očito da ovdje moje fizičke moći jesu natprosječne, ali intelektualne definitivno daleko zaostaju. Na tranziciju kajaka stižemo za 55 minuta i konačno nam je jasno zašto su naši konkurenti bili u triatlonskim odjelima. Ovo je bila bajk dionica sprint triatlona od svega 20 km i to je kraj bicikla za danas. Da smo vozili sporije trajalo bi duže pa tko nam kriv. Al' nećemo zamjerit, zabava je to, ne smijemo shvaćati kilometraže tako ozbiljno. Vrijeme je relativno, baš kao i prostor. Uglavnom, na dionicu kajaka krećemo kao deveti team.

---

Da smo unaprijed znali što nas čeka bicikle bi vjerojatno ostavili doma, bajk dionicu prošli s kramom susjeda iz Brnaza, a sa sobom uzeli kajak jer je to disciplina na kojoj ćemo dočekati sljedeće godišnje doba. Krećemo veslati i raspravljamo o taktici kojom ćemo skupljati kontrole. Opcije su nam ići ravno skoro do kraja Peruće pa skroz nazad ili ravno do kraja Peruće pa skroz nazad. Znam da zvuči grozno dosadno, a i bilo je. Možda je dosadnije jedino bilo onoj dvojici koja su čekala Godota.
Tjedni prolaze. Prestižemo još ekipa, kontrola je na vidiku. Cvikalica u ovoj priči nema i onaj tko ima prodorniji glas za viknuti broj svog team-a mora i manje veslati pa mi opet gubimo pokoje mjesto.  Na mučnom povratku, uz bolove u vratu (ja) i lijevom ramenu (Igor), vraćamo svoj plasman i jedino što nam razbija monotoniju je pokoje glisiranje čamca s fotografom čiji nas valovi svaki put nanovo razvesele i olakšaju ovu krasnu simfoniju pokreta.
Nakon 3:40 sata veslanja konačno dolazimo na tranziciju i spremamo se za zadnju dionicu trekinga od 24 km do cilja u Sinju. Ramena nam se opuštaju i energije imamo dosta, pa ubrzo krećemo na treking kao četvrti team. No moje koljeno u tom trenutku odluči da danas više neće surađivati i ja sam prisiljena stati. I nisam pi*ka, fakat je boljelo. Jedan team nas prelazi dok mi odlučujemo što dalje. Zaključujemo da ova utrka nije vrijedna ozljede i ja se pokunjeno vraćam na tranziciju, a Igor nastavlja sam dalje. Usprkos konstantnom trčanju i odabirom najlogičnije rute prema danoj nam karti u cilj ne dolazi peti, kako bismo mi manje napredni organizmi logički zaključili, već šesti, ali nema veze, mjesto gore dole, koga briga. Istina je da je KT 9 bila kojih 800 metara od pozicije na kojoj je ucrtana na karti, ali Igor je već iskusan pustolov u ovoj dimenziji, pa je pretpostavio gdje je organizator stvarno postavio kontrolu i ubrzo je pronašao. 

Skupljam Igora u cilju. Nekako je bezdušan. Pustolovna utrka Cetina, kolijevka fair play-a, ubila je njegov zadnji osmijeh. Gotovo je! Pustolovke su bile zadnje mjesto na kojima bi se ljudima osmjehnuo, a sada je i to nestalo. Jad i čemer, gola bijeda.
Na prigovor o krivoj poziciji dvaju kontrola i našem gubitku barem pola sata dobijamo odgovor da je grešaka bilo i s naše i s njihove strane pa eto, tako. Oni jesu krivo postavili kontrole, ali Igor je u cilj stigao bez mene, a svejedno su nas ostavili u poretku. Po zadnji put tog dana zbunjeno se pogledamo, nije nam jasno kako je to naša greška što su nas oni u poredak svrstali, a tamo, nakon mog odustajanja, sigurno ne želimo biti. Glupi ljudi nikad ne znaju koliko ne znaju, ali eto nas dva glupana smo očito krenuli u evoluciju u nešto napredniji organizam jer nam je sad malo jasnije koliko ne znamo.

Ovaj divan osmijeh nakon Cetine više nećete vidjeti

​Priroda je divna, potencijal je velik…ali istražite ju u svom aranžmanu.