Tjedan sa neznancima

Džabe ti naš Pokret odmora kad je stalno neka akcija. Trasiraj staze za ARC, uređuj staze za Cres-Lošinj trail, koordiniraj 
američke serije po splitskim plažama, vodi turističke pustolovne ture oko Skradina, nikad kraja. Ne može više čovjek ni u miru odspavati do 9, otići na bajk do 11 i doručkovati do 12…a da ne pričam o popodnevnom odmoru nakon lubenice i čitanju u predvečerje. Uzelo nas u žrvanj i ne pušta. Tjedan za tjednom. Skupit ćemo radnih dana koliko je i nečijeg godišnjeg odmora. ​

Kanjon Velike Paklenice

Zadnji je tjedan trebao biti najteži jer je uključivao 14 nepoznatih ljudi, a druženje s ljudima nam općenito nije jača strana. Ja stalno moram Igora podsjećati da dobronamjerne rečenice iz njegovih usta u kompletu s mrkim pogledom zvuče kao obuka Navy Sealsa, a on mene redovito mora izvlačiti dok se skrivam iza njegovih leđa. No ovo je prilika za baciti se u vatru, ne može biti tako loše. Ako ništa drugo, skupa smo. Igor je već jedan tjedan odradio s manjom grupom, a meni će ovo biti ubrzani tečaj za pustolovnog vodiča. Englenski znam, košulja mi je čista, voziti kombi znam, veslati mogu, biciklirati mogu...to bi trebalo biti dovoljno za biti Igorov šegrt.
“Puni” povjerenja, uvaljuju mi najstariji kombi i šalju me u Split po goste. Nije baš da sam si željela s natpisima stajati na aerodromu i čekati goste, ali i to je bila zanimljiva lekcija. Tko će biti u prvom redu sa svojom tablom, gladijatorska je borba koju ja neminovno gubim iz minute u minutu. Jedina mi je šansa da su moji gosti spretni pustolovi i da se probiju kroz hordu taksista do male mene koja sramežljivo stojim s papirićem i zavirujem. Nasmijana situacijom ubacujem u mod za preživljavanje, širim ramena, zauzimam stav i ne dam da me se pomakne s mjesta. Prva obitelj Britanaca stiže, a za njima ubrzo i druga. Moje radno vrijeme službeno počinje. Igor je “mudro” predložio da tajimo narav naše veze ne bismo li bili profesionalniji, ali to sve pada u vodu već na prvoj večeri. Nakon što su nam oboma na različitim krajevima stola postavili pitanja gdje živimo i kako nam se zove pas zbunjeno su pitali zovu li se svi psi u Hrvatskoj Zvonči i je li normalno da ljudi žive u kamperima? Priznali smo da dijelimo i kamper i psa. I bolje, sad se bar možemo međusobno ogovarati i šaliti na Igorov račun. Grupa nam se sastojala od 3 obitelji koje nisu mogle biti različitije jedne od drugih. Ono što im je većini bilo zajedničko je engleska pristojnost/uštogljenost koju je malo razbijao irsko-belgijski par sa svojom miješanom djecom. ​​

Naša ekipa na raftingu. Vidi se da su pravi profiči...

Već prvi dan nam je bilo jasno da je većina ekipe u fizičkom rangu klasičnog modernog kompjuteraša i da će tempo svega biti mega sporo s redovitim odmorima. Oni su pročitali da su ovi izleti laki i za svakoga pa si odlučili malo začiniti život…tamo negdje prije pola godine kad se pustolovni tjedan u Hrvatskoj činio kao dobra ideja. Shvativši ozbiljnost njihove neforme prebacili smo sve na prilagođeni program i osmislili kako održati naše goste na životu. Biciklističke ture su uključivale Igorov transfer kombijem na uzbrdicama, veslanje smo vezali kolonu na Igorov kajak, uspon u Paklenici je Igor odšetao u japankama dok su ostali oborili svoje hodačke rekorde, na canyoningu je vodič shvatio da je tempo naše grupe nešto što do sada nije imao prilike iskusiti i da mu ne gine zalazak sunca s nama, a na raftingu smo konačnu naišli na sporije od sebe. Jest da je to bio raft s četvero male djece, debelom mamom, tatom bez ruke, bakom i djedom, ali nije bilo vrijeme za empatije…prestiži što možeš! ​​

Cetina u najboljem izdanju

Skok u kojem je James ostao bez gaća

No, ono što je zanimljivo je kako ništa od toga nije bilo bitno u našem doživljaju ovog zajedničkog tjedna. Da su imali priliku ne ustati se ujutro vjerojatno bi odustali već nakon prvog dana, ali pod našim vojnim režimom svi su se poslušno dan za danom posložili ispred kombija, duboko udahnuli i predali se torturi. Ono što je bilo užitak vidjeti je koliko je sav taj napor i činjenica da su svi u istoj kaši, bila jaka poveznica. Brzo je postalo jasno da nikoga nikoga neće štedjeti i da će šale padati na svačiji račun. Smijali smo se Igorovoj strogoći i obrvi, Bryanu koji je većinu tjedna proveo puzeći po podu ližući krš, kako je sam opisao, konzervativnom Nicu kojeg je Igor ispitivao bi li glumio gay-a u predstavi, malom Victoru koji je glumio najvećeg frajera, ali se bojao skakati sa stijena…štitovi su pali kao da se znamo godinama i svi smo se veselili dugim večerama na kraju svakog dana. Lica su dobila boje, brade krenule rasti (muškarcima i svim ostalim gender neutral bićima), oči počele sjajiti, klinci su se međusobno družili bez telefona, a odrasli svaki dan switchali mjesta za stolom bez potrebe za sigurnošću partnera. Teme su bile nepredvidive, kulturološke razlike očite, ali dugo se nisam tako intenzivno smijala svake večeri. Toliko je sarkazma letjelo na sve strane da se čak i Igor smijao na dnevnoj bazi, i to ne u sebi. Baš je otvarao usta, pokazivao zube i puštao glas. Ono što oni nisu primijetili, ali nama je kao objektivnim promatračima bilo jasno, je da ih je ova nova rutina svakodnevnih boravaka u prirodi na granici njihovih mogućnosti, zbližila više nego potencijalne godine klasičnog druženja. Provesti tako intenzivnih tjedan dana s ljudima je vrjednije od svih povremenih kava i kratkih susreta. To je razlog zašto želim imati svoju livadu na koju ljudi mogu doći i ostati dan, dva , tri…susreti od par sati rijetko dolaze do srži čovjeka, tek onda kada dijeliš sve nagrađen si snažnim emocijama, bile one dobre ili loše. Ja ću ih uzeti i jedne i druge jer su ovo bili jedni od onih dana za koje ja živim. Čula sam najluđe životne priče, upila tuđa iskustva, skejtala s klincima, veselila se njihovom napretku i svakom danu koji su uspjeli završiti u divljini. Vrijeme je proletjelo, a mi smo utonuli u ovo Skradinsko postojanje s njima i zaboravili da radimo, da će tjedan uskoro završiti, a naši se životi razdvojiti. Kako to obično ide, mi “odrasli” smo tu činjenicu potisnuli kao da će time nestati dok najmlađi član posade nije šapnuo: “Mama, ja ne mogu vjerovati da mi od sutra više nikada nećemo vidjeti ove ljude.” ​​

Imamo dokaz! Igor se može smijati...

​Ujutro ispred kombija nije bilo naše nespretne čete. Čekali su spakirani za doručkom i znala sam da mi ovo opraštanje neće proći olako. Victor, koji me cijeli tjedan ne sluša i kojeg sam lupala veslom, skrenuo je pogled suznih očiju, Bryan je u svom stilu rekao da bi prije tjedan dana bio čudak da ovo napravi, ali sad nas može svom snagom izgrliti, Elke je pustila prvu suzu, a onda je cijeli ženski dio ekipe popustio. Koja bruka, moj prvi radni tjedan, a ja se rascmizdrila kao kišna godina. Svih 16 nas je bilo svjesno da je ovaj tjedan bio poseban i da ga nećemo tako lako zaboraviti. Oni su pomakli svoje granice i saznali što mogu, a mi smo dobili sve njihovo veselje koje je iz toga izašlo. Ljudi stvarno postaju najbolja verzija sebe kada su u prirodi. Kad bi barem zidovi ponekad nestali, a svi mi moderni indoorovci bili primorani provesti noć pod vedrim nebom. Svijet bi bio bolje mjesto.