The Hortons

​Jasona sam upoznala prije desetak godina na Islandu. Bio nam je fotograf na akcijskom snimanju jednog snowboard kataloga. Britanski je humor uvijek bio najbliže hrvatskom pa smo se brzo sprijateljili i brojne sate lošeg vremena provodili u razgovorima o drugačijim svjetovima iz kojih smo došli. Sljedećih smo se godina još ponekad susreli na planinama i izmijenili koji e-mail, ali bilo je vrlo izgledno da nam se putevi više neće križati. Skraćena verzija desetljeća je da je s djevojkom Isabel dobio sina kojem su odlučili omogućiti odrastanje na oceanu, kupili su imanje u Portugalu i sad žive slobodni na jugu Europe. Oboje još uvijek imaju posao no on uključuje par sati dnevnog pisanja za jednu švicarsku i austrijsku firmu što je sasvim dovoljno za lagodan život kada ne moraš plaćati račune. Sunce plaća struju, a zemlja vodu. K tome i taj posao se uglavnom odrađuje na suncu ili u starom kamionu s pogledom koji su preuredili u ured.

Jutarnja tjelovježba

​Ovdje smo već dva tjedna i stopili smo se s njihovom svakodnevicom. Dio smo prirodnog naselja, sudjelujemo u radovima, dijelimo obroke i rugamo se našem naglasku uz večernji žar. “Što nam je danas u planu? Ja ću nastaviti svoju borbu s kupinama da ima što gorjeti navečer” - uobičajen je jutarnji razgovor dok u krevetu čekamo da se probije sunce. Slažemo okvirni plan, kojeg se gotovo sigurno nećemo držati, pa ja nastavljam s biografijom jednog surfera koju sam našla na Jasonovim policama. Bilo bi super da znam imalo surfati i mogu biti dio tog oceanskog rituala, ali najbliže što tome mogu doći je kroz dobru knjigu. Previše sam se puta skoro utopila da gajim ikakve iluzije o mojoj surferskoj karijeri. Život se ponekad čini jako prekratak za sve živote koji bih htjela proživjeti.
No vratimo se mi na plan. Prvo trčanje prijepodne, zatim doručak oko dvanaest, a onda svakodnevno čuđenje da je već jedan sat i mi još nismo niti krenuli s radovima. Igor se baca na projekt stepenica koje vode od njihove kuće do kamiona-ureda i našeg kampera. Strmina se s vremenom pretvorila u tobogan i bolje rješenje je bilo nužno potrebno. Neko vrijeme provodim kao njegov asistent, što je svakako bila greška jer normalnoj osobi, kao što sam ja, nije mjesto kopati stepenice uz jednog perfekcionistu kao što je Igor. Puštam ga njegovoj opsesiji savršenih oblika i odlazim u podnožje pridružiti se domaćinima. Buka trimera je velika, ali buka Evanovog imaginarnog trimera znatno je veća. Dok Isabel snažnim pokretima mašinom prolazi kroz obraslo trnje, Evan iza nje istim pokretima kosi sa svojom naopako okrenutom metlom. Prizor je komičan, ali Evan ne odustaje. Ovo nije samo trenutna zabava za njega. On pomaže u svemu što rade odrasli i u tome izgleda stvarno uživa. Kakvo čudno dijete koje s alatom cijeli dan šepesa na otvorenom. Lovim Isabel u pauzi dok dolijeva gorivo u stroj i ispitujem o njenom životu. Djetinjstvo u Zurichu, s pomalo netipičnom hippie obitelji, par godina u Los Angelesu s kreativnim slobodoumnim ljudima njenog štiha, a onda pokoja godina preživljavanja u Parizu. Upijam njene priče, baš kao i onu surfersku knjigu, jer znam da neću imati priliku doživjeti išta od toga i to je u redu. Nije ni meni loše. Grabljama povlačim odrezano grmlje i odustajem tek kad ogrebotine na rukama i nogama počinju ozbiljnije krvariti. Tko se ikad ulovio u koštac s divljim kupinama zna o čemu pričam. 

​S druge strane kuće Jason je zauzet izradom krušne peći. Sutra ćemo vjerojatno moći ispeći prvu pizzu. Uranjam ruke u mješavinu gline i pijeska pa skupa dovršavamo zadnji sloj i oblikujemo kupolu. “Jel’ te bilo strah preseliti se u ovu divljinu daleko od svega?” - pitanje je koje ljudi možda zanemare jednom kad dođu na gotovo i vide kako su divan život stvorili. “Strah? Oboje smo bili prestravljeni, ali nešto nam je govorilo da je to i bacili smo se u vatru. Prvih par mjeseci nije bilo nimalo lako jer je imanje bilo zaraslo, izvori vode sakriveni, solari ne baš u najboljem stanju, a kuća nespremna za život. Iz Engleske smo doveli stari kamion u kojem smo živjeli prvih mjeseci i koji je izdržao taman put do Portugala. No malo po malo, ljudi su posjećivali, svatko je ostavio neki svoj trag i sve je počelo poprimati oblik koji ima danas. Zadovoljstvo je raditi kad ishod tvog truda nije neki imaginarni broj na papiru već nešto što vidiš, dodiruješ i koristiš svaki dan.”

​Njih troje ubacuju surf daske u auto i odlaze uloviti još koji val prije no sunce zađe, a ja kročim Igorovim famoznim stepenicama prema našem domu. “Stvarno si si dao truda. Izgledaju divno. Jel’ može da sad još skuhaš ručak i napraviš nam palačinke? Ja moram napisati blog.”