Tasmania dio prvi

Odluka da idemo na Tasmaniju pala je kad je Igor dobio poziv da bude sudac na pustolovnoj utrci, a ja shvatila da se ovakva prilika vjerojatno pruža jednom u životu. Daleka putovanja su nam dosad uglavnom bila razočaranje, ali ovo je bilo u rangu jednog od 3 mjesta koja su na našem popisu pa eto…
​
Trajanje putovanja: 
24 dana ožujka od kojih jedno 5 otpada na letove. Tasmanija je skoro pa najudaljenije mjesto na koje se može otputovati iz Hrvatske i usprkos super (pomalo riskantnoj i na knap) konekciji letova u oba je smjera to trajalo oko 30-ak sati.

"Prijatelji", "HIMYM", svih sedam nastavaka "Harry Potter"-a, igranje Bejeweled...avioni nisu dosadni kao nekad

Ruta:
Zagreb - London - Genital mutilation (Dubai) - Capital punishment (Brunei) - Melbourne - Hobart
Karte smo kupili pola godine unaprijed i s obzirom da smo fleksibilni s datumima, po osobi nas je to koštalo oko 6500 kuna.
London i Hobart smo kupili odvojeno, a Royal Brunei se pokazao kao super kompanija za glavna tri 7-satna leta. Viza za Australiju se ispunjava preko interneta i ne košta ništa i iako bi trebala biti riješena odmah mi smo svoje čekali tjednima dok vrag nije odnio šalu. Tjedan prije puta smo odlučili nazvati ambasadu u London i jaran Bosanac nam je sve odmah sredio. Hvala mu.

Smještaj:
8 smo dana ili kampirali u nacionalnim parkovima ili spavali u autu na putu do njih. Uglavnom je svaki gradić imao besplatan prostor za kampere, kampiranje u nacionalnim parkovima je dozvoljeno na za to određenim lokacijama, a i cijene klasičnih kampova se kreću oko 10-13 australskih dolara što je čak i nama ok. Kako god, bilo je vrlo ugodno živjeti nomadski s obzirom na njihovu infrastrukturu. Ostatak smo vremena proveli u kući kao dio osoblja pustolovne utrke XPD Tasmania i zadnjih 3 dana u Hobartu i Melbournu bili zbrinuti od divnih ljudi zajedničkih prijatelja.

A stvarno smo se trudili biti uredni

Prijevoz:
Javni prijevoz na Tasmaniji nije bio opcija, a s obzirom da smo i tako trebali auto za utrku, odlučili smo rentati jedan za vrijeme cijelog boravka. Visine osiguranja se kreću posvuda, ali Igor je nekako naletio na Hondin SUV koji smo za 1000 AUD iznajmili na 20 dana. Osiguranje auta na Tasmaniji inače nije šala. Mi smo jedni od rijetkih koji nisu pregazili neko živo biće, vozi se na nama krivoj strani i ceste znaju biti uske, a makadama je puno.

Hrana:
Nismo gajili neke nade da ćemo jesti u restoranima, ali nam to nije teško palo jer na svijetu i dalje ne postoji restoran koji konkurira kuhinji Igorovih roditelja. Kupovali smo voće i povrće, a to što smo zaboravili kuhalo prvi nas je tjedan limitiralo na zobene i grah iz konzerve. Završetak je njihovog ljeta pa su lubenice i kokosova voda bili dovoljno dobri da nam ništa ne fali. ​

Slika onog što smo prošli u Tasmaniji. Nema nam druge, povratak je neminovan.

Dan polaska se, umjesto ležernog odlaska na aerodrom, pretvorio u kaos jer su nam komunalci ostavili kaznu za parkiranje. Očito ne možemo kamper parkirati na normalnom parkingu, pa makar on bio prazan i dovoljno velik. Long story short, jedna dobra duša nam je ponudila svoje dvorište dok se ne vratimo i mi stižemo na avion.
​Ovo nam je oboma bilo prvo putovanje na južnu polutku i koliko god je motivacija za čitanje znanstvenih knjiga i učenje stranog jezika na letu bila velika, to se uglavnom svelo na višesatno gledanje “Prijatelja” i svih nastavaka Harry Potter-a u mom slučaju. Prirodne tablete s melatoninom možda su pomogle snu, možda nisu, ali zato avionska hrana definitivno nije pomogla ničemu. U Hobart slijećemo oko 10 sati ujutro po njihovom vremenu što je nama ponoć. Ako je netko iskusio pravi jetlag onda zna o čemu pričam. Taj se umor razlikuje od klasičnog umora i uglavnom te ostavlja beskorisnim par dana. Spremna na ovu preobrazbu u zombija uvjeravam Igora da moramo izdržati biti budni do večeri jer nam je to jedina garancija za prespavati noć. Igor mi odgovara da nema frke i hrče u isto vrijeme pa 20 minuta kasnije stajemo na zaustavnoj traci i upadamo u REM fazu u roku odmah. Igor je oduzet do daljnjeg, a mene bude ljudi zabrinuti za naš izbor lokacije za odmor. Udahnem par puta svom snagom, otrčim koji krug oko auta i hvatam se u koštac s naopakim prometom. Gledam svog glavnog orijentacistu koji se očito iz nesvijesti neće probuditi još neko vrijeme pa na karti nasumično biram lokaciju na koju ću nas odvesti. Mi naime nismo uložili minutu u planiranje ovog putovanja pa nas je činjenica da je Tasmanija površinski veća od Hrvatske dočekala nespremne. Prokleta bila Mercatorova projekcija. Parkiram nas na jug Tasmanovog poluotoka, zadovoljna jer sam promašila smjer u samo jednom kružnom toku, i odlazim u prisilnu šetnju koja bi me trebala održati budnom. Tasman je inače striček Nizozemac koji je prije nešto manje od 400 godina kročio na Tasmaniju i po njoj dobio ime…ili ona po njemu…nisam sigurna kako to ide. Teturam ja tako stazom dok oko mene skakuću životinje koje ne znam da li sanjam ili su stvarno tamo. Upadam u raznorazne razgovore s prolaznicima i jedino čega se sjećam je da me neki prastari dvojac dopratio do auta. Ja sam tu noć odspavala u komadu, Igor ju je u komadu probdio.
“Ok, čini mi se da sam danas nekako bolje, ajmo u šetnju na Cape Raoul, Google kaže da je spektakl.” Kroz mističnu sumaglicu probijamo se do kraja rta dok se pred nama ne otvore veliki granitni stupovi. Jest da smo htjeli ljeto i ova friška temperatura nije neka sreća, ali ovakvih kamenih orgulja nema u nas i mi zadovoljni prvim svjesnim danom odlučujemo prenoćiti u obližnjem kampu. Vlasnik Andy pokazuje nam kako upogoniti saunu nasred livade i priča o Branku iz Hrvatske koji vodi lokalni dućan. Na Igorovo pitanje ima li ovdje opasnih životinja, Andy prstom upire u njega i kaže: “Otrovnih da, opasnih ne. Ti si najopasnija životinja.” Zahvalni za saunu i prvo tuširanje podižemo šator i u sumrak se oko nas okuplja stotine pademelona koji spavaju ščućureni na livadi. Pademelon je btw najmanja verzija klokana. Sljedeći je po veličini wallaby i do zadnjeg smo dana mislili da je on mali klokan. ​

Boooooring!

Treći dan, nešto bistrija uma, zaključujemo da ako želimo toplije vrijeme moramo krenuti na sjever, a ne na jug. Isto tako pospremamo i kompas koji se na ovoj hemisferi potpuno izbezumio. Nacionalni park Freycinet smo opet odabrali na temelju slika koje nam je ponudio Google i par sati kasnije stižemo na ulaz parka u pravo ljeto. U ruksake pakiramo šator, karimate, vreće i nešto malo hrane koju smo imali. S obzirom na to koliko puno jedemo inače, planiranje hrane za izlete nam nije jača strana. Tko je još vidio ići na kampiranje bez mrkve i celera?! Već nakon prvih pola sata hoda prelazimo iz prirode tipa Hvar u prirodu tipa fejk trevl instagram akaunt. Tirkizno more, bijele plaže, brda u pozadini, sve čisto, a nigdje nikoga. Ako je neka šetnja nekad bila puna iznenađenja na svakom uglu onda je to bila ova. Nakon 20ak kilometara stižemo na najdalju točku parka i u naš kamp na plaži. Idila iz najluđih snova koji u Europi ne postoje. Da imamo hrane vjerojatno bismo ovdje ostali cijeli tjedan, ali ovako ćemo morati upiti što se da u jednom poslijepodnevu. Dižemo šator i JetLag napada sedmi put pa se poslijepodne pretvara u tvrdi san do mraka. Budi me oposum koji ručicama radi rupu u šatoru i krade nam jedine 3 banane koje imamo. I tako se ne bismo najeli od njih pa neka mu. Izlazimo iz šatora vidjeti kakvo je stanje u kvartu, a nebo ko’ u nešnal điogrefik.
Drugo jutro pospremamo šator s rupom, ne doručkujemo banane i preko brda drugim putem krećemo nazad. Ove poglede nema ni smisla opisivati, slika ispod je daleko elokventnija…

Videograf Igor je konačno pronašao funkciju fotoaparata na svom mobitelu

…znojni od brzog hoda i jakog sunca dolazimo u praznu uvalu, odlažemo dronjce i k’o od majke rođeni utrčavamo u more. Totalni gušt! Mislim, nije da doma nema praznih plaža, ali ovdje su sve prazne. Sušenje na suncu pa brzim korakom do parkinga. Sad smo već natukli veliku kilometražu bez hrane, a i ulazimo u dio parka gdje se muva ostalih 99% posjetitelja pa čarolija lagano nestaje. Tek je 2 popodne i slažemo se da nema smisla ne popeti se na jedini vrh koji nam je ovdje ostao. Tim više što piše da je taj navodno i vrlo zahtjevan. Nije prošlo 15 minuta, a ja na istom usponu srećem svoje frendove penzionere koji su me onaj prvi zombi dan dopratili do auta na spavanje. E da nam je biti kao oni u njihovim godinama. Zapravo, bii ćemo kao oni u njihovim godinama. Igoru dajem ruksak s utegom od fotića da bude fair play, a ja krećem nabijati tempo. Nešto je zabavno u četveronožnom veranju po ogromnim oblim stijenama pa mi pećnica u plućima i mikrovalke umjesto kvadricepsa ne padaju tak teško. Ubrzo se ovo brzo penjanje pretvara u igricu i natječemo se tko će pronaći brži put po stijeni i zaobići sporiće. Igorove, potpuno izglodane, tenisice igraju u moju korist i dok on radi dva koraka naprijed kliz nazad ja stižem na vrh. I pogled je opet bolji od mog vokabulara…

Mi najvolimo ove leđne fotke

Dobro, sad kad smo mora i plaža i sunca vidjeli, vrijeme je za brda. Cradle mountain je njihov najpoznatiji nacionalni park i uzdiže se do vratolomnih 1600 metara. Za tu visinu nam je možda potrebna i aklimatizacija. Nije šala. Sljeme i još malo. Usprkos kišnoj prognozi krenuli smo u tom smjeru. Nakon pola sata zaobilaženja divljih životinja u sumrak skužili smo da nam je na putu i jedan manji nacionalni park Douglas - Apsley. I tako smo planirali samo voziti danas pa će koji sat šetnje negdje dobro doći. Par kilometara prije ulaza u park zaustavlja nas policija i Igora traži isprave. On im pruža biciklističku licencu, koja je eto bila prva kartica u novčaniku i sa zanimanjem čeka reakciju. Policajac pogleda, zahvali i vrati mu licencu. “Hvala vam, u redu je. Pazite na divlje životinje i ugodan boravak.”

​Douglas-Apsley je kanjon triju rijeka na istočnoj obali. Kroz šumu se penjemo uzvodno, a onda po kanjonu nazad. Vode nema previše pa možemo ostati suhi, ali je kristalno čista i pitka. Hodamo svaki po svojoj strani kanjona i razgovaramo preko jezeraca. Sami smo, nema ni daška vjetra, niti jedne životinje, potpuna tišina. Atmosfera i ambijent totalno drugačiji od onoga jučer. Idealno za ohladiti izgorene čelenke.

Jopet sleđa u kanjonu

U Cradle stižemo predvečer. Rutinsko punjenje elektronike u WC-u na kojem je natpis s molbom da se vrata zatvaraju jer divljač voli ući napraviti nered. Kiša pada pa parkiramo pored drugih spavača u autima i brzo odrađujemo pretvaranje dnevnog boravka u spavaću sobu. Igor je par puta poželio da je koji centimetar kraći. Meni je bilo baš dobro. Ujutro u turist infu tražimo informaciju za dvodnevnu turu i gospođa nas otkanta po kratkom postupku. Vrijeme je, kaže, preopasno za ići na duže ture. Preporuča nam da kombiniramo sve kraće rute i da će to biti taman 2 dana. Brzo radimo kalkulaciju koja kaže da bismo sve kraće rute prošli za 2 sata, a ne dva dana. Igor pogledom potraži najmlađu osobu u prostoriji i s istim pitanjem ode k njoj. Cura nam nacrta kamo ići, u kojem skloništu prespavati pa odosmo u punoj ratnoj opremi. Vjetar dere i sklisko je penjati se po strmom kamenju, ali nije to ni blizu ni laganom europskom alpinizmu. Jest da smo zakriveni u oblaku, ali vjetar ga svako malo otpuše i mi skužimo da smo na grebenu okruženi s nekim novim jezerima i vrhovima. Ne znaš što ćeš dobiti sa svakim pogledom pa iščekivanje nadoknađuje kišu. Do skloništa, za umjesto 5 sati, stižemo za 2 bez da smo potrčali. Ideja da ćemo cijeli dan provesti s dva Japanca koji se prave da igraju neku igru s olovkama, a zapravo jedva čekaju da mi odemo i mogu biti malo nježniji, nam ne igra. Dvodnevna tura će ipak biti jednodnevna. Zadnji bus za dolinu ide za 3 sata što bi trebalo biti dovoljno vremena uz malo trčanja. Zatežemo teške ruksake dok cirkulacija ne stane pa kreće šljapkanje po planinskim potocima i uređenim drvenim putićima. Vjerojatno bismo u nekoj drugoj situaciji uživali u pogledima i hodanju, ali po ovom se vremenu trčanje činilo kao najbolja zanimacija. Žao mi je da nismo dobili pravi pogled na ovu regiju, ali nije ni ovo bilo loše.

S leđa, ali i s boka na Cradle mountain

Sljedeća je destinacija po Igorovim izboru i jedino za što smo znali prije dolaska. Derby je zamrli rudarski gradić koji je netko odlučio preurediti u raj za bajkanje. Singlići dugi kilometrima šire se na sve strane i cijeli je grad fokusiran na bicikle. Nastanjujemo se u kampu koji je besplatan, ali ne smiješ ostati duže od 14 dana. Mislim da nam je to ok. Igor isprobava bicikl za sutra i dogovara transfer u 9. Oni će ga baciti negdje daleko i cijeli bi dan trebao vrludati po singlićima dok ću ja kuhati ručak. Ili neću jer nemamo kuhalo. Uglavnom, bilo mu je super. Bilo mu je bolje od super. Nije mi se dalo slušati koliko mu je bilo super s obzirom da ja nisam bila.
Video ispod je Igor vidio i rekao da moramo ići tamo pod mus. Tako i bi.

Pročešljali smo koliko se dalo u ovih prvih 8 dana. Prilagodili se jesmo, Australce i dalje moramo pitati da neke riječi ponove, s ceste više ne ispadamo i u kružni tok ulazimo s prave strane. Spremni smo za odlazak u stožer pustolovke zbog koje smo i došli. Igor za večeru domišljato donosi kilogram sladoleda i krećemo za St. Helens…