Tasmania dio drugi

U prošlom smo blogu dokazali da se Tasmaniju može istražiti na hrvatskom budžetu. U ovom napredujemo u prave Balkance koji žive otmjeni australski život pukim slučajem. XPD adventure race je australska pustolovna utrka koja se održava svakih 18 mjeseci. Ovo je ujedno i prva utrka ovakvog ranga na kojoj ću imati priliku vidjeti koliko je logistike, organizacije i volontera potrebno da tih 6 dana prođe po planu i bez prevelikih komplikacija. Uz 500 kilometara zahtjevnog terena naivno je očekivati da neće biti baš nikakvih problema. Igor organizatore poznaje još iz Amerike prošlog ljeta pa po pljusku tražimo adresu u St. Helensu gdje njihovi roditelji imaju kuću i gdje ćemo prespavati koji dan. Craig i Louise nas dočekuju pred vratima i tu negdje kreće naše upoznavanje s australskim gostoprimstvom. 

​"Ovo su moji roditelji, ovo su moja djeca, ovo je naš pas, ovo je naš dnevni boravak od 100 kvadrata, osjećajte se kao doma." Željan kuhan hrane, Igor bez pardona okupira kuhinju dok ja guštam u opuštenim razgovorima o svemu i svačemu. Brzo ubirem da imaju običaj skratiti sve što se u govoru skratiti da, a po potrebi i spojiti par riječi da se vrijeme ne gubi na razmake. U tom trenutku u kuću ulaze i dvije mokre promrzle spodobe koje objašnjavaju da je današnja kajak tura koju su išli pregledavati za utrku bila uglavnom nošenje kajaka oko srušenih stabala i da će se taj dio morati modificirati. S obzirom da sutra imamo još dan slobodno Igor i ja prihvaćamo preveslati drugi dio rijeke i riješiti muke njih dvojicu. Oni su odahnuli i pomislili - gle ove naivne blesave Balkance, a nas dvoje smo pomislili - super, besplatno kajakarenje. Ujutro nas Jared (naš soon to be best buddy) ubacuje u auto s kajakom i odvozi na mjesto gdje su ova dvojica jučer posustali. Ispitujemo ga o trkama na kojima je bio i ubrzo shvaćamo da je on vjerojatno najjači australski pustolovac koji je proživio sve što se proživjeti da u adventure svijetu. Igor ga zaljubljeno pita jel mogu sad njih dvojica biti skupa i zauvijek pričati o Godzone-u, Patagoniji i ostalim AR geekštinama dok ja napušteno i zaboravljeno grlim vesla na zadnjem sjedalu.

Kajakarenje počinje u plićaku i u startu dobijam hint na što će ovo ličiti. Prenašanje kajaka pa malo veslanja pa malo gacanja po blatu pa opet malo nošenja kajaka pa skok oposuma s drva od 5 metara. Ako ništa drugo bar je dan, natjecatelji će to sve morati proći sutra po noći. Nakon 5 sati Jared nas dočeka na nekom mostu i smjesti u dobro zagrijani auto. Zapravo nije ni bilo tako loše, nije bilo krokodila recimo.
Ubrzo se skuplja i ostatak osoblja pa se svi skupa selimo u kuću blizu HQ-a. Australcima je ovo jedna sasvim obična stara kuća, a nama dvoma dvorac. Udobni kreveti, prostrana kuhinja, dnevni boravak takav da do mile volje mogu vježbati stoj na rukama i ležati po tepisima. Cimeri nam se sastoje od doktora i media team-a, kojeg ću i ja biti dio. Vidim da svi posvuda imaju voće i svoje biljne napitke, ali tek ćemo zadnji dan saznati da smo skoro svi u kući vegani i da je bilo nepotrebno odbijati tuđu hranu. ​

Superbake

U velikoj dvorani koja je HQ cijele trke polako se skupljaju ekipe sa svojim velikim kutijama s biciklima i torbama s opremom. Sramežljivo se šuljam oko njih i špijuniram što će mi sve trebati jednog dana kad ću i ja tako. Godine sežu od 18 do 65, a tipovi građe od debeljuškaste gospode do crosfittera i mršavih žilavaca. Svi su moji stereotipi u tren razbijeni kad u kutu vidim ekipu od četiri sijede gospođe u ranim šezdesetima. Koja sam ja mimoza zapravo. Stvarno je vrijeme da se saberem i prestanem kukati. Njih četiri su od sada moja zvijezda vodilja. Dvorana se zaključava, sve ekipe predaju mobitele na pečaćenje, a preuzimaju satelitski telefon i karte. Imaju 2 sata za smisliti strategiju i proučiti trasu, a onda utrka kreće. Igor će ovih dana biti na što više škakljivih lokacija gdje pretpostavlja da bi moglo doći do kršenja pravila, a mene stvarno zanima kako ljudi izgledaju u takvim fazama umora. Dan prvi, kiša pljušti - gušt! Odoh na spavanje dok se oni muče.

Pametnjakovići pokušavaju kratiti. E pa malo su se zaje...znuli

Dan drugi, konačno malo sunca, a oni promrzli dolaze s one naše dionice kajaka. Današnji će dan cijeli provesti na dugom trekingu po nacionalnom parku Ben Lomond i google kaže da je najbolje da im se u nekoj fazi pridružimo jer izgleda spektakl. Prvi team u kasnim poslijepodnevnim satima dolazi na težak uspon na Stacks Bluff pa Jared, Igor i ja jurimo u podnožje planine proživjeti predvečer s njima. Jared nam nabija tempo, ali nismo nas dvoje od jučer i po velikim kamenim blokovima ubrzo stižemo vodeće. Oni su u trci bez sna sad već 30ak sati i nije im najugodnije gledati kako s lakoćom skakućemo pored njih. Meni je i dalje impresivno kako se oni uopće kreću po tom kamenju. Vjetar pojačava do mjere da nas premješta po metar u stranu i iako je pogled na vertikalne stijene i jezero pod njima divan, ispraćamo ih u sumrak i jurimo natrag. ​

Stacks Bluff

Dan treći, malo kiše, malo sunca, nikako da im vrijeme da mira. U potrazi za drugom stranom planine gubimo se na nekom makadamu, skoro ostajemo bez benzina usred ničega, a onda konačno dolazimo na tranziciju. Meni je već polako dosta auta i transfera, najradije bih krenula za nekim od njih pa makar to značilo i nespavanje. U iščekivanju već dobro raspršenih ekipa pronalazimo i malo skijalište na vrhu planine, a danas smo za nagradu na ovoj visini čak i dobili malo snijega. Smiješna stvar je da su nam te večer naši cimeri, koji inače žive u Brisbane-u otkrili da im je to prvi put u životu da su vidjeli snijeg. Slatko. Zanimljivo mi je bilo i vidjeti što se dogodilo s švedskim teamom koji se sastojao od dvoje iskusnih pustolovaca i dvoje koji nikada nisu sudjelovali na ovako nečemu, a po građi ne bi rekao da baš i mogu. Prvi su ih dan ovo dvoje vukli i na kajacima i biciklima, drugi su dan doživjeli totalni kolaps, a od trećeg su počeli ići na bolje i do cilja došli kao novi ljudi. Eto ti mentalne transformacije u manje od tjedan dana. ​

Dosadni prizori posvuda

Prvi je team u četvrtom danu napravio 12-satnu razliku pred drugim i u ponoć smo ih dočekali u cilju. Oni naime kroz cijelu trku ne znaju koliko vodstva imaju i odlučili su ići najjače što mogu. Kasnije su rekli da im je bilo jasno da nikoga nema satima iza njih jer su na tranzicijama čekali samo njihove kutije s biciklima, ali su svejedno išli pun gas. Ujutro smo dočekali još par ekipa i emocije koje se događaju u cilju nakon ovakve aktivnosti u rangu su najboljih romantičnih komedija. Suze su neminovne i ne možeš ne osjetiti njihovu sreću, umor i ponos.
Sad kad su ovi najbrži u cilju nas se dvoje možemo pridružiti na zadnjoj treking dionici koja ide 40 kilometara po nacionalnom parku Bay of fires. Kamion za transfer bicikala nas prebacuje na vrh zaljeva pa krećemo trčkarati po plažama. Narančasto kamenje, po kojima je park i dobio ime, dijeli duge zaljeve bijelog pijeska. Nakon 4 sata konačno stižemo zadnji team koji će uspjeti odraditi cijelu dužinu staze i to su ni manje ni više nego one superbake. Nagađamo hoćemo li ih uloviti u razgovoru o kolačima ili unucima, ali one su u petom danu trke razgovarale o zgodnim mladim frajerima. Znam da Igor nije baš mlad, ali svejedno ga sklanjam u pozadinu jer nikad ne znaš. Zadnji je trik ove dionice kratki, ali duboki morski kanal koji moraju prijeći s dva kajaka no naš frend Jared je kajake već pospremio i odjurio u Melbourne, a njima ostavio veliki luftić. Super, bake će prijeći s luftićem, al što ćemo nas dvoje? Po uzoru na Švede, kojima je ova voda ugodno topla i koji su zanemarili kajake pa samo preplivali, Igor se skida i uskače u kanal po luftić za mene princezu. Nakon ovih brojnih sati na plaži mogu reći da mi je sad konačno srce sretno i pijeska dosta. Možemo polako nazad. Sjedamo u auto i krećemo prema HQ kad ono pred nama ekipa koja ovu utrku već godinama završava na tandem biciklu. Osim što je trenutno tandemu pukla guma i njih dvojica veselo trčkaraju pored. Da se razumijemo, ovo je peti dan utrke i oni se smiju dok trče pored svog bicikla. Stvarno mi nije jasno na čemu je ta ekipa. Tandem inače i nije loša fora jer prvi na leđima može imati kartu dok drugi u miru proučava. Problem je nastao kad ih je trka odvela u onaj gradić sa savršenim singlićima za bajk. Oni su jednostavno bili predugi za te zavoje i više su zapinjali nego vozili. No tu se pustolovci razlikuju od drugih ljudi. Kad problem naiđe oni nađu rješenje i nastave dalje pa makar to značilo sate i sate hodanja ili nošenja bicikla. ​

Gužva na plaži

Pozdravljamo se s ekipom, pakiramo prnje i vraćamo u Hobart. Sutra nam je let za Melbourne, a onda je vrijeme i za povratak u Europu. Ne bi mi Hrvati bili Hrvati da u svakom gradu na svijetu nemamo nekoga. Marin nas spaja sa svojom frendicom Stef koja je odrasla na Cresu, a sada živi u Hobartu i ona nas udomljuje na jednu večer. U Hobart stižemo u oko 3 popodne i ne možemo prestati gledati u planinu pored grada. Opet ti vertikalni kameni stupovi koji izranjaju iz guste zelene šume. Taman imamo par sati. Ako požurimo stignemo se popeti gore prije mraka. I taman kad misliš da si vidio sve opet neki ludi mahovinasti putići, kamene stepenice i evo nas na vrhu s pogledom totalno drugačijim od svega do sad. Posvuda su neke prirodne kamene statue koje podsjećaju na Stonehenge, a pod nama zaljev Hobarta i cijeli grad. Da nije bilo tako prokleto hladno ostali bismo do mraka, ali ovako smo obukli čarape na ruke i sjurili se drugim putem nazad. 

Spontana poza pod nazivom: Zamišljen pogled u daljinu s Hobartom u pozadini

​Oduševljeni s MT Wellingtonom dolazimo kod Stef i Andyja gdje nas dočeka večera. Uobičajena minuta ispričavanja da nisu trebali jer ne jedemo ništa životinjsko da bi se uspostavilo da ne jedu ni oni i da je večera 100% biljna. Kliknuli smo odmah i toliko su nam se svidjeli Stef, Andy i njihov pasić Muqwa da smo sljedeći dan inscenirali kašnjenje na avion. To bar zvuči bolje jer realnost u kojoj mirno doručkujemo ispred aerodroma dok nam avion koji je premješten sat ranije odlazi i nije na baš na ponos. Andy se vraća po nas dok Igor uspijeva šarmirati agenticu i osigurati nam besplatan let sljedeći dan. Stef i Andy su par godina živjeli u Americi kod njega, sad dok Stef piše doktorat će par godina biti ovdje, a onda planiraju doći u Europu i odlučiti gdje im je najbolje. Andy btw ima dream job. Radi u skloništu za divlje životinje i druži se sa svojom ekipom vragova, wombata, klokana i svega ostalog slatkog dlakavog. Sljedeći dan dolaskom na avion shvaćamo da bismo mogli imati problema s prtljagom jer nam je dosta stvari još mokro i zato znatno teže. 7 kg prekoračenje težine. Nije da mi se ovo dogodilo prvi put pa se sklanjamo sa strane i krećemo trpati powerbankove, baterije, objektive i ostale teške sitnice u džepove hlača. Još uvijek 3 kg previše. Ok, sad više nemamo izbora nego obući sve na sebe. Smijemo se jedan drugom dok navlačimo sedmu majicu i preko nje oblačimo jaknu. Klima je na avionu ionako prejaka.

Naš hobartski domačin Andy se divi Igorovoj pizzi sa Aninim nacho sirom

U Melbourne stižemo popodne i po preporuci Stef i Andyja odlazimo u veganski restoran Lentils As Anything koji radi na principu donacija. Platiš koliko možeš i želiš da bi oni koji nemaju mogli jesti besplatno. I da, znam da svi sad mislite da nema šanse da to kod može funkcionirati, ali kad te netko napadne dobrotom kako se ljudi tamo jedni prema drugima ponašaju jednostavno ne možeš biti nefer. Rentali smo gradske bicikle što se pokazalo vrlo jednostavno i uključili se u gradski kaos. Nema većeg gušta nego nakon 20 dana divljine doći u grad od 8 milijuna ljudi i voziti bicikl po krivoj strani ceste. No usprkos mojim strahovima svi su navikli na bicikliste i pedaliranje je ispalo super zabavno. Ubrzani turizam, genijalna večera u ovom restoranu pa jurnjava na drugi kraj grada gdje se srećemo s našim novim domaćinom. Simon je rođak moje Anje i uzeo nas je k sebi kao da je to nešto najnormalnije na svijetu. Ono što smo nas dvoje izvukli iz svih ovih ljudi koji su nam nesebično ustupili svoj dom, vrijeme ili iskrenu lijepu riječ je da i mi želimo biti više takvi. Ova europska gužva i preživljavanje nas je sve nekako zakukuljilo i preoblikovalo da se brinemo za sebe. Život je toliko bolji kad možeš uljepšati dan nekom drugom. 

Jurnjava po Melbourne-u na biciklima od 25 kg sa košaricom

Nama je zadnjih par tjedana uljepšano toliko dana da ćemo Australcima oprostiti sve, pa čak i to da su deportirali Johnny Depp-ove pse. Vraćamo se. Prvom sljedećom prilikom se vraćamo.