U prošlom smo blogu dokazali da se Tasmaniju može istražiti na hrvatskom budžetu. U ovom napredujemo u prave Balkance koji žive otmjeni australski život pukim slučajem. XPD adventure race je australska pustolovna utrka koja se održava svakih 18 mjeseci. Ovo je ujedno i prva utrka ovakvog ranga na kojoj ću imati priliku vidjeti koliko je logistike, organizacije i volontera potrebno da tih 6 dana prođe po planu i bez prevelikih komplikacija. Uz 500 kilometara zahtjevnog terena naivno je očekivati da neće biti baš nikakvih problema. Igor organizatore poznaje još iz Amerike prošlog ljeta pa po pljusku tražimo adresu u St. Helensu gdje njihovi roditelji imaju kuću i gdje ćemo prespavati koji dan. Craig i Louise nas dočekuju pred vratima i tu negdje kreće naše upoznavanje s australskim gostoprimstvom. 

Nakon puta kamperom do Portugala i natrag prisjetili smo se koje smo stvari naučili i saznali na tom putu. Odlučili smo se da će ih biti dvadeset. Ne zato jer je dvadeset okrugli broj, nego više zato jer smo ih ni manje ni više nego naučili baš dvadeset. 

1) Put kamperom u Portugal znatno je skuplji nego avionom...
...ali ušteda stanovanja i avanture po putu je sve nadoknadila.
Napravili smo 6000 km i to nas je koštalo 1000 eura. Točan broj kilometara i eura je toliko blizu ovom zaokruženom broju da je bilo nepotrebno cjepidlačiti. Autoceste smo prilično vješto izbjegavali s obzirom da s naših 80 km/h više smetamo na autocesti nego sudjelujemo u prometu. Italija je od nas najviše profitirala što se toga tiče, u Francuskoj smo se spojili na autocestu samo dio oko Nice gdje je alternativa bila dolje na magistralu ili gore u brda. Španjolska pak ima genijalne ceste koje izgledaju kao autocesta, imaju fenomalnu prirodu okolo i džabe su.

​Jasona sam upoznala prije desetak godina na Islandu. Bio nam je fotograf na akcijskom snimanju jednog snowboard kataloga. Britanski je humor uvijek bio najbliže hrvatskom pa smo se brzo sprijateljili i brojne sate lošeg vremena provodili u razgovorima o drugačijim svjetovima iz kojih smo došli. Sljedećih smo se godina još ponekad susreli na planinama i izmijenili koji e-mail, ali bilo je vrlo izgledno da nam se putevi više neće križati. Skraćena verzija desetljeća je da je s djevojkom Isabel dobio sina kojem su odlučili omogućiti odrastanje na oceanu, kupili su imanje u Portugalu i sad žive slobodni na jugu Europe. Oboje još uvijek imaju posao no on uključuje par sati dnevnog pisanja za jednu švicarsku i austrijsku firmu što je sasvim dovoljno za lagodan život kada ne moraš plaćati račune. Sunce plaća struju, a zemlja vodu. K tome i taj posao se uglavnom odrađuje na suncu ili u starom kamionu s pogledom koji su preuredili u ured.

Kaže meni Igor: “Piši blog. Ana je pisala za prvi tjedan, ja za drugi. Red je na tebe”. Nema “Molim te”, nema “Bi li bio ljubazan...”. “Piši.” Da ga ne volim toliko sad bih mu izbrisao sve s hard diska i otvorio mu Facebook profil s dnevnim statusima tipa - “Carpe diem” ili “You only live once”.
Kad smo već kod toga, mene se nije ni pitalo želim li biti dio tog njihovog Pokreta odmora. Niti želim li se preseliti u onaj smrdljivi kamper gdje nemam niti krevet, nego spavam ispod stola k’o neka džukela. Ja, princ Zvonči. O Bože, šta me snađe pod stare dane.
Ali ok, istina je da su me odveli u Portugal na toplo i da sam jako malo ili skoro ništa morao voziti do tuda, ali nije tu baš tak’ toplo kak su pričali. Zanemarit ću činjenicu da su me u Portugal odveli preko zametenih Alpa i Dolomita i da sam skoro obolio od upale pluća čekajući ih u kamperu dok su oni bordali s nažicanim kartama. Kakvi klošari! Pitao sam par puta mogu li se pridružiti, ali uvijek su imali spreman odgovor: “Netko mora čuvati bicikle u kamperu, a i nemaju tvoju veličinu buca”. Glupost! Nakon toga smo tjedan dana putovali do ovuda, spavali po sumnjivim parkiralištima i vucarali se po lokalnim cestama. ​

DAN OSMI Cannes-Figueres
474 km, utankano gorivo 96.5 €, cestarine 50.5 €, dućan 9 €
Ipak nas nisu orobili, mene silovali, a Anu prebili. Ustvari proveli smo sasvim ugodnu noć i čak odradili i kratki jutarnji trening na tom praznom odmorištu uz autoput. Prisustvovali smo nekoj sumnjivoj transakciji nečega, kratkom susretu dva muškarca na zadnjem sjedalu auta... i tak. Klasika.
Nastavili smo vožnju po prilično nam mrskom francuskom autoputu koji nas je zaveo svojim pristupačnim cijenama cestarina i goriva. Odlučili smo sići s njega pod svaku cijenu. Nikud nam se ne žuri, osim na let za Australiju koji je tek 5.3. Pitamo Garmin za mišljenje, mada znamo odgovor: “Znam da vam ruta koju vam predlažem nema smisla i da je kilometarski duža, dulje traje i nije baš atraktivna, ali jednostavno je bolja.” Odlučujemo se za kombinaciju Garminove rute, GoogleMaps rute i neke moje koja mi je izgledala zanimljiva gledajući na virtualnu kartu na mobitelu.
Slijedećih par sati provodimo u borbi te tri rute sa rezultatom da se ipak vraćamo na autoput. Već se lagano mrači a cilj nam je spavati u Španjolskoj ovu noć. Oko 22 h dolazimo u Figueres i pomoću aplikacije park4night nalazimo odlično mjesto za spavanje na parkingu nekog supermarketa u centru grada u društvu još 5 kampera.  

Na mnogobrojne zahtjeve mojih nepostojećih fanova u nepostojećim komentarima na mojoj nepostojećoj facebook stranici odlučio sam napraviti analizu Samoborske treking shnite.
Taj vikend sam planirao otići na treking na Papuk, ali sam saznao da je to ipak puno više trail, a manje treking. Najavljen je i veliki party, jer je to zadnje kolo Treking lige. Tulumi me ne vesele kao nekad, pa ih se radije klonim. Ana je bila u Kaprunu na wellnes sessionu s natruhama bordanja, pa sam bio raspoložen za neku solo vikend akciju.
Uvaljujem se Vuku za prijevoz do starta u Slanom dolu. Prijave, lagano čavrljanje. Uzimam pola litre vode i dvije mandarine.
Gledam kartu na kojoj piše da je mjerilo 1: 25 000. Nema šanse, meni to više izgleda kao 1: 33 000 (provjerio sam kasnije, bio sam prilično točan sa procjenom).
Ali navikao sam na svakakve karte pa to ne bi trebao biti neki preveliki problem.
Organizator Sablja daje kratki info o stazi i... start.

 “Molim? Nema mjesta u skloništu? Pa gdje ti misliš da ćemo spavati? U šumi? S medvjedima u šumi? Baš kao na podu u šumi? Nije da ne volim biti u noći pod zvijezdama, ali bitan je detalj da volim imati otvorene oči i biti spremna na bijeg! Čak i da me u snu ne pomazi medvjed, što ako se probudim u zagrljaju neke zmije?”
​Vreće za spavanje, jakne, lampe, voda, tjestenina, riža, bademi i šest sendviča (u biti je bilo 10 sendviča, ali greška je bila što sam prepustio Ani pakiranje). Spremni smo. Idemo na Velebit. Tri dana lutanja (lutanja? Sa mnom vrhunskim orijentacistom?) grebenima s najljepšim pogledom su samo par sati od nas. Vozimo se praznom magistralom, more je mirno kao veliko zrcalo, a s desne strane izmjenjuju se Krk, Rab i Pag. Neobično je toplo. Sve je nekako prespokojno za ovo doba godine. Jedino što me sprječava da ne uskočim u more je to što znam da me s Velebita čeka još čarobniji pogled…i to da Igor vozi i ne pada mu na pamet stati da se ja brčkam pored ceste (i to kaj je hladno more). Ostavljamo auto u Baškim Oštarijama, a u njemu i većinu rezervne odjeće . Umijeće koje se stječe stalnim izlaganjima vremenskim nepogodama je da upoznaš sebe i otprilike možeš procijeniti hoće li ti biti hladno i koliko hladnoće želiš podnijeti (a i uvijek možeš, po običaju uzeti svu Igorovu robu ako ti bude zima).  

Bero is back with a vengeance & payback is a bitch!
Nakon godinu i pol izbivanja sa sljemenske scene (poslovni izlet u Irsku), krvoločni, pomahnitali Bero odlučio se vratiti korijenima Noćnih Mini Treninga, kada su bila samo dva luđaka na treninzima i kada smo jedan drugome zadavali što zaj*banije kontrole po potocima, zlokobnim grebenčićima i vrhovima na kojima nikad nitko nije bio. U međuvremenu je interes za NMT začudo narasao, pa se na kolima zna naći i do 60 luđaka.
Sa svoja zadnja dva kola, na kojima sam bajdvej uživao u najboljoj mazohističkoj maniri, Bero je uspio ostaviti u čudu sve, pa čak i mene.
Prošlo kolo sa startom na Bliznecu i sa sedam pomno skrivenih kontrola na najnedostupnijim mjestima u okolici bili su zalogaj koji su samo rijetki progutali. Fun fact: Bero nam čak nije niti dao kartu, već smo na svakoj kontroli imali kartu s lokacijom slijedeće kontrole. Neki puristi, kao naprimjer ja, nismo čak niti slikali kartu nego smo išli po pamćenju. A to je zabrutalilo ovu ionako brutalnu utrk… pardon trening. Meni je trebalo skoro 3 sata i pola litre krvi.
​Ovu je pak srijedu Bero uveo novost u NMT i po prvi put nam omogućio stazu na Samoborskom gorju. Odlična ideja i pohvale za trud.
Na moje opaske da je staza na Sljemenu bila ipak “mrvicu” preteška i preduga, samo je bacilo par suhih grana na žar koji tinjao u njemu da stvori najteže NMT kolo ikad.

Mjesto radnje: Buzet
Događaj: Pustolovno-matematička utrka “Lov na Tartuf”
Duljina: cca 55 km
Visinska razlika: 2000 m
Težina: vrlo zahtjevno s elementima ekstremnog
Trajanje utrke: 7 sati
​
Spoiler alert za sve obožavatelje Mr Incognita - on naime nije glavni lik ovog reporta i u potpunosti ga je zasjenila moja nova partnerica Mirjana Kolac. Dozlogrdilo mi da sam stalno u team-u s Igorom iz par razloga: uvijek sam kofer i nemam pojma kamo idem, ne možemo razgovarati o zgodnim frajerima, rijetko se izgubimo, tempo mi je preležeran.

Ljudi obično misle da iza ovakvog eventa stoji cijeli team zaposlenih. Jedan koji vodi facebook i može 24/7 odgovoriti na sva pitanja, jedan koji cijeli dan prolazi kroz 1000 mejlova s potvrdama uplate, jedan koji na terenu trasira stazu i šiša zaraslo grmlje, jedan koji na stotinki rješava prijave i vječne promjene kategorije i veličina majica, jedan koji s hotelima rješava smještaj, jedan zadužen za marketing i sponzorstva, jedan koji printa i dizajnira majce, jedan koji rješava birokraciju s policijom i lokalnim upravama, četvero koji slažu 700 startnih paketa, jedan koji organizira ručak, jedan koji koodrinira fotografe i kamermana, jedan koji koodrinira volontere, itd…
E pa skoro. Nas je zapravo troje + Mance koja je slobodna vikendom kad ju puste iz zatvora i lokalci Kate i Gaston koji nam uskoče na dan događaja. U ovu smo utrku krenuli iz entuzijazma i iznenadno je narasla pa nismo imali druge nego uhvatiti se ukoštac i klonirati se u par primjeraka da sve stignemo.

22.7.2017.
PUT
O neeeeee! Opet negdje idemo. Uzeli su puno stvari i utrpali me u garažu kampera. Ovo mi ne zvuči na dobro. A i u garaži smrdi na mokre čarape i WD40 i nije da imam baš puno mjesta. Vidim da je tu i Anin Pinarello. Možda on zna kamo idemo. Ali neću ga pitati jer me uvijek gleda tako s visoka. On je cestovnjak, a za njih smo mi brdski bicikli "prljavi brđani" i smatraju nas nižom rasom.
Već stajemo? Pa nismo se vozili niti 15 minuta. Tko je sad ovaj Giant? Jel to onaj kojeg je Debeli kupio nedavno? Pa on mi je kul, bar ću s nekim imati kaj pričati.
Trpaju još stvari u garažu i vidim da idu s njima i Debeli i Štefica. Sad fakat više nema mjesta u garaži niti za ispružiti se. Nadam se da ne idemo negdje stvarno daleko, npr u Poljsku. To bi bilo neizdrživo.
Ne mogu vjerovat da se vozimo cijeli dan. Tko zna koliko je već sati. Niti s Giantom mi se više ne priča. Klinac je nov i nema baš puno iskustva. Ima puno bolju opremu od mene i malo je bolje skockan, ali di je on bio 2016. kad sam ja gazio po Dinari?
Na kraju ćemo fakat završiti u Poljskoj. Sad kad bolje razmislim, bilo je nekog razgovora o MTB maratonu u Poljskoj. Ako se dobro sjećam, to je bio etapni maraton. Pa nije valjda Igor toliko glup da me odveo na etapni bike maraton a da mi nije napravio detaljan servis. Mogao mi je bar lanac i kazetu promjeniti. Ja se trudim izvući maksimum iz onog što imam, ali niti ja nisam svemoguć.
Stigli smo. Konačno! Izvlače mene i Gianta iz garaže, beljim se Pinarellu koji ostaje u smradu.
Tooooo! Idemo na vožnju, konačno da malo protegnem kotače. Dobro je, sjetio se da mi mora staviti ulje na lanac. Opa, vidim da se Igor malo obnovio: nova kaciga i cipele. Bilo je i vrijeme, stvarno me ponekad sram kakvu tip ima opremu.
​Slušam ih dok pričaju o maratonu na koji smo došli. Ako sam dobro pokopčao stvari stoje ovako: mi smo u Poljskoj, na granici s Češkom. U timu smo sa Giantom kojeg vozi Debeli. Utrka je od 6 dana s tim da je prvi dan kratki prolog, a ostalih 5 dana su etape od 50-80 km. Sad sam apsolutno siguran da Igor nije normalan jer nama šanse da ja to izdržim. Pa lanac mi je skroz istegnut. Šaraf koji drži dropout mi je iskrivljen. Pulleyji su mi poglodani. I onda ću opet ja biti kriv kad se nešto strga. Uvijek je Canyon kriv!

Najbolji način za učiniti svoj rođendan nezaboravnim, za sebe i ostale, je pozvati ekipu na nježan vikend u planinama i onda ih odvesti na Triglav. U dolini i na moru je i tako prevruće, na Triglavu još nisam bila, a i moja Urška, s kojom provodim zime na snijegu, drži dom Valentina Staniča pod Triglavom ovo ljeto pa što ne. U par minuta smo se dogovorili da idemo i do kraja dana je već sastavljena deveteročlana ekipa. Iz Austrije dolaze Conny, Babsi, Mateja i Sigi, iz Čakovca kreću Mirjana i njen tata Drago, a iz Zagreba Igor, Mance i ja. S obzirom da moja malenkost veze nema gdje i kako doći do Triglava, tata Drago je odabrao put iz Doline Kot i nije pogriješio. Na opisu puta pisalo je da je zelo zahtevno, ali s obzirom da je moj njemački nikakav, curama sam to predstavila kao "gajle veg am berg und fil špas mahen cuzamen" i svi zadovoljni. ​