Plitvička jezera

Ovaj tekst je originalno objavljen u Glasu Istre, pa zato pomalo liči na školsku zadaćnicu. Igorovi komentari su obojani crvenom bojom i cinizmom.

Vjerovali ili ne, veliki poznavatelj Hrvatske, slavni pustolovac, neumorni istraživač, gospodin(?) Igor “Outdoor posvuduša” još nikada nije bio na Plitvičkim jezerima. Baš nikad. Nije ih niti pogledao s ceste (laž). Čak ih nije niti proguglao (još jedna laž). Ništa! Nula! (nije nula nego dvije - laži) (BTW čekao sam da odem na ovo posebno mjesto sa posebnom osobom. Ali Ana je bila uporna). “E pa Igore, sutra idemo na Plitvice, ja te vodim. Imamo taman jedan dan prije nego jezera zabijeli snijeg, a znam da voliš izlete u mojoj organizaciji.” Kratka povijest tih izleta je da su uglavnom bili promašaji, ali promašaji s najboljom namjerom. Vrijeme je da niz prekinem nekom uspješnicom.

Najdivnije na ovoj slici je nedostatak ljudi

Iz Zagreba smo krenuli zorom (8 ujutro nije zora) i putem podijelili zobenu kašu (u omjeru 80:20 ali ne u moju korist), naš obrok za brze polaske i lijene kulinarske dane. Na one marljive, naime, u kašu dodamo jabuku (probaj je ponekad i narezati). Nedjeljno je ujutro, ceste su prazne i sve je nekako mirno. Sve je mirno osim Zvončija. On se nervozno vrpolji pod mojim nogama ne sluteći da ga čeka cjelodnevna šetnja. Dolaskom u Plitvica Selo, šaljemo ga u izvidnicu (druga riječ za malu i veliku nuždu) dok mi na karti gledamo u kojem ćemo smjeru napraviti krug. Zvonči javlja da vjetar prilično puše te da su padaline moguće pa po tom pitanju…ne poduzimamo ništa. Nije u našem stilu brinuti o nebitnim detaljima. Spuštamo se na jezero Kozjak i praznim drvenim stazicama hodamo prema Velikom slapu. Taman kad sam htjela primjetiti kako je divno ovdje biti sam, prema nama se stropošta grupa Kineza. Svi s tabletima i telefonima, odbijaju nas kao ping pong loptice. U gužvi smo na trenutak čak izgubili slabovidnog Zvončija, ali se ipak probio između mirisa Pekinške patke i nanjušio svoj voćni čopor. Stojimo u vlažnoj maglici Velikog slapa, gledamo razigranu vodu i educiramo se o najnovijim trendovima u svijetu selfija. Zbog silne gužve za najbolju poziciju slike pod slapom pomislila sam da će se slap možda uskoro ugasiti pa bolje da i ja izguram koga i uslikam dok još mogu.

Igor se čudi slapu ko pura dreku

Znala sam da će gužva biti samo blizu parkirališta. Već nakon par minuta hoda buka oko nas nestaje i, opet sami, šećemo uz obalu Kozjaka prema Gornjim jezerima. Vjetar otpuhuje lišće s drveća, sunce se taman probija kroz oblake, a valovi zapljuskuju rub puta kojim hodamo. Ignoriramo romantiku i, sukladno svojim godinama, natječemo se tko će u zrak šutnuti više lišća (Pobjednik!). Nismo ni dobili konačnog pobjednika (jesmo), a već izlazimo na kraj jezera i put nas vodi prema vozilima parka, koja bi nas trebala transportirati dalje. Odbijamo motoriziranu pomoć (svi se pretrgli da nam pomognu) i vijugavom cestom nastavljamo na noge. Na karti vidimo da cesta više puta u velikim zavojima obilazi brdašca pa smišljamo novu igru u kojoj jedan od nas (Igor) ide cestom, a drugi reže brdo (Ana) da vidimo tko je brži (Igor). Nakon par zavoja više nije bilo bitno tko je brži (Igor) već samo tko je blatnjaviji (Zvonči).

Zvončijev neprijatelj dana - drvena staza

Pogled od 0 kuna

I Gornja su jezera predivna. Sunce se konačno probilo, a drveni nas putevi vode kroz prštave slapove. Zvonči traži telefon u želji da se požali upravi za povremene rupe u daskama u koje mu propadaju šape, ali utipkati broj na modernom telefonu gotovo mu je nemoguće pa nastavlja namrgođen nabadati korak po korak. Još nam preostaje samo par sati dana, a moramo se vratiti jednakom dužinom. Vrijeme je da krenemo nazad. Morati ćemo propustiti jezero Ciginovac. Ova odluka Igoru nije dobro sjela jer on nikad ne odustaje zadnja dva kilometra, ali Zvonči i ja, kao većina, pobjeđujemo. Na zapadnu stranu Kozjaka dolazimo na zadnji sat sunčeve svjetlosti i odabiremo slabo održavan put uz obalu. Konačno nešto neuređeno (osim Anine frizure). To smo cijeli dan čekali. Malo avanture. Svojom putanjom ocrtavamo rub jezera uz poneki preskok na mjestima gdje je jezero probilo na put. Najljepši je dio izleta uvijek onaj najdivljiji (ne, najljepši dio izleta je onaj najljepši). Dolazimo do blatne lokve u kojoj stoje nabacane klimave grane u ulozi mosta pa vadim kameru nadajući se da će se Igor poskliznuti i upasti (a to sam i ja radio kad je Ana prelazila). Igor me nije razveselio, ali je zato Zvonči uletio do grla. Trebalo mu je par trenutaka za iskoprcati se i naći čvrstu podlogu što je meni bila dovoljna dnevna doza smijeha (lako se budali rugat). 

Ana zaljubljeno gleda u Ig... Zvončija

Nakon šest sati hoda i pomalo umornih nogu od kraja nas dijeli samo jedan zavoj i baš taj je urušen pa možemo birati hoćemo li se penjati po skoro vertikalnom klizištu ili odplivati do nastavka puta. Igor bira penjanje, Zvonči ostaje skamenjen, a ja prsnim stilom demonstriram snagu uma (i nevjerojatne inteligencije). Kakav završetak, a skoro smo pomislili da će ovo biti jedan uobičajen turistički dan.