Plava linija

Ne gledaj dolje na trenutak. Ne gledaj ni gore. Duboko udahni. Nema razloga za paniku. Sunce grije i vani si. To voliš. Jest da stojiš na polici širine pola stopala na litici od dvjesto metara, ali Igor je provjerio čvor, nemaš kamo. Možda da se ipak spustimo nazad. Trenutno ne znam je li mi gora opcija absajlati na dno ili stisnuti zube još ovih stotinjak metara i popeti se na vrh.

"Ne gledaj dolje!"

"Ne gledam! Samo si slikam noge."

Da mi je netko prije desetak dana rekao da ću biti u ovoj situaciji rekla bih mu da nije normalan. Kad malo bolje razmislim ni meni nije jasno kako se ovo brzo odvilo. Tišina je zastrašujuća i jedino što čujem je zvuk Igorovih karabinera negdje iznad. Oh, gubim si dragocjeno vrijeme ovim monologom. Pusti fino stijenu iz jedne ruke i okreni se prema praznini. Andaluzijski brežuljci presijavaju se duboko u dolini. Dosta fora pogled, kad mi recimo oči ne bi bile pune suza od straha, a brežuljci mutni. Stegni penjačice, uroni znojne dlanove u magnezij i kreni. ​

Dva tjedna prije. “Mislim da bih probala opet penjati. Nekako mi se čini da se bolje nosim sa strahom od visine zadnje vrijeme. Pročitala sam par penjačkih knjiga i pogledala jedan film. I got this!” - ponosno kažem gospodinu True Outdoorotiću usred pakiranja za naše putovanje u Portugal. Njegovo lice isti tren zasja, a osmjeh se razvuče od uha do uha. Dobro, možda ne baš od uha do uha, ali vidjeli su se zubi i bilo je bar 50% šanse da se smije, a ne mršti od vizije mene na stijeni. Iz najdaljeg ormara vadi torbu s prašnjavom penjačkom opremom i dobaci - “Znao sam da ćeš kad tad dolijati, samo je trebalo čekati…godinama doduše.” I tako je sve krenulo. Sljedeći smo dan penjali kratke smjerove u Arcu na jezeru Garda, dan iza na Azurnoj obali, a onda smo shvatili da je najbolje da put raščlanimo na stanice po penjalištima. Vozimo ujutro, penjemo od podneva par sati i onda opet vozimo dok nas ne svlada umor. Gib po gib našli smo se na jednom od najpoznatijih penjališta Andaluzije, El Chorru. Masivne vertikalne stijene strše iz brežuljaka sa svih strana, a ja čisto iz znatiželje pitam postoji li neki dovoljno lagani smjer na tim velikim stijenama koji bih teoretski i ja mogla popeti. Ne da stvarno mislim to napraviti, ali samo da znam je li moguće…kad bih recimo slučajno odlučila…za par godina možda. Igor časa ne časi i ubrzo se vraća s odgovorom kojeg sam se pribojavala - “Ima lagani smjer od 12 dužina, ona tamo najveća stijena preko puta, 309 metara.” Možda je mislio 39 metara jer nam je uže dugo samo 70. Ne kužim ja tu penjačku matematiku. S druge strane, tko zna kad ću imati ovakvu priliku, a ako nekome vjerujem onda je to Igor. “Sad ili nikad! Hoću gore! Vodiš me?”

Najteži smjer na svijetu... Aninom svijetu.

Jutro prije uspona. Dan je divan. Apetit baš i nemam. Jedva čekam da krenemo jer će me ovo iščekivanje dokrajčiti. Moju teoriju da je dobro svaki tjedan napraviti nešto što te plaši, ću s ovim pothvatom riješiti za cijelu godinu pa sam na miru. Igor veže uže oko ramena (kao u tom filmu koji sam gledala, što je dobar znak), oblačimo pojaseve i kačimo karabinere i penjačice za njih (ja nosim Igorove penjačice broj 44 i on mi ne vjeruje da su mi male). Sve što nosimo moramo ponijeti i na vrh stijene, pa je prilično bitno da smo lagani. Iskreno, ja ne mogu biti lakša. Nervoza je odradila svoje. Dva puta već. Puteljak kroz šumicu nas vodi podno stijene i svakim korakom mi je sve jasnije da ona izgleda ponešto drugačije iz ove perspektive. Oznake su loše i nakon malo vrludanja odlučujemo krenuti u jedan smjer u nadi da je taj naš. Meni te težine smjerova i tako nisu jasne. 5a, 6b i 7c su razredi u osnovnoj školi po mojem. Još jednom pokušam pogledati prema vrhu, ali vrat mi je ukočen od sinoćnih noćnih mora i zaključujem da je bolje da se fokusiram na zadatak pred sobom. Vruće je. Ni daška vjetra. Ovo će biti jedan od onih dana kad će naša vještina nežeđanja biti krucijalna.

Ne izgleda tak visoko na slici...

Prvih je pet cugova ugodno lagano i uživam u svakom pokretu. Ovih 20 sati iskustva koje sam do sad skupila očito je urodilo plodom. Čini mi se da mi i bicepsi stežu odjeću. Fantastična snaga i egzekucija…i skromnost. A i malo bolje razumijem koje su mi sve opcije hvatanja grifova i taljiganja lijevo, desno. Ne bi čovjek vjerov’o za što se prstići mogu primiti. Na svakom sidrištu prenosim Igoru svoje oduševljenje i opisujem izvedbu, ali iz njegovog lica iščitavam da je vjerojatnost da je ozbiljan barem 60%. To moguće znači da je teži dio tek pred nama i da nije vrijeme za moje filozofije. Izvijam ukočeni vrat i shvaćam da iznad nema više udobnih platoa, samo vertikalna stijena, do…jako visoko.

...niti tak teško kad Igor penje

U ovoj fazi iz zadovoljnog “skoro-penjača” prelazim u fazu “hvataj se za sve što nađeš, zubima ako treba.”. Igor me drži, znam da ne mogu pasti, ali džabe mi sve to kad stojim iznad provalije. Ovo je najbolji i najgori trenutak ikad! Penjati je kao rješavati sudoku. Miran si, stojiš, ispipavaš opcije dok ne nađeš onu koja je najviše sigurna da napraviš potez, ponekad napraviš neki koji nije tako siguran i ta sekunda iščekivanja ishoda traje cijelu vječnost. pa onda sve ispočetka. Znam da je penjačima svejedno jesu li na 10 ili 210 metara visine, ali ja vrlo dobro znam razliku. Svih 200 metara razlike. Konačno dolazim na štand na vrhu težih cugova. Na njemu nema mjesta ni za Igora, a kamoli još za mene i uže. “Kako je? Uživaš? Bojiš se? Nešto između?” - oprezno ispipava situaciju. Mislim da sam najgore prošla, samo trebam par minuta da se saberem.

Završni dio uspona na greben

I taman kad sam preispitivala ispravnost ove pustolovine i tražila znak iz nebesa tišinu razbija zvuk orlovih krila raspona 3 jedinice mog straha. Proletio je toliko blizu da smo mu vidjeli lice. Sav strah u meni nestaje i osjećam da je ovo trenutak koji se vjerojatno događa jednom u životu. Na 200 smo metara visine, na njihovom teritoriju, ali kao da znaju da im ne možemo ništa i samo promatraju naše spore kretnje. Iz divljenja (ovdje ja buljim otvorenih usta i raskolačenih očiju, a Igor divljenje iskazuje kao i svaku drugu emociju, blue magnumom) nas ubrzo trgne sunce - “Alo budale, odoh ja brzo, a vi ćete po mraku penjati zadnja dva cuga ako ne požurite.” Vruća koža ubrzo postaje hladna, a mi u sumrak filmski dolazimo na vrh. Igor se sad gotovo sigurno smješka i čestita mi na prvom velikom usponu. Puštam ga da posprema stvari dok nijemo gledam u dolinu i pokušavam probaviti zadnjih šest sati. Prevarila sam samo 6 puta (2 put stala na spit, jednom se oslonila na uže da traversam i 2 put uhvatila komplet), to je u mom dnevniku legit uspon. Briga mene što penjači kažu. Ja sam gore! ​

Filmski finiš u sumrak

Plava linija 309 m