Platonski Menage a trois

Mala ali složna grupica Slovenaca s kojima se često družimo po raznim divljinama prošli su vikend organizirali neobavezno pustolovno druženje s bazom na Travnoj Gori. Besplatne igre preživljavanja za odrasle. Dobiješ kartu i nestaneš na 30 sati u svom svijetu. Zapravo medvjeđem svijetu, ali mi smo si ga nekako prisvojili na dan, dva. Umjesto spreja protiv medvjeda sa sobom smo poveli Božu, koji se zapravo zove Hrvoje, no Božo mu bolje stoji. Tek toliko da provjerimo koliko smo mu stvarno dragi. U besanim noćima sve ispliva na vidjelo, a navodno kad mu usfali cigareta može obraniti selo i od najveće nemani. Ono što nismo pretpostaviti je da će mu uz cigarete ponestati i vode i da ćemo ostati bez njegove sirove snage uzrokovane pomanjkanjem nikotina. ​

Neloš pogled sa kontrole 7. Nakon toga je slijedio spust iz pakla isprepleten natjecanjem u padovima Ane i Bože

Ubacujemo sva 3 biciklića u našu kamper garažu, kupujemo tisuće, lako pakirljivih i teško probavljivih, kalorija za 30-satnu aktivnost, momci sjedaju u komandnu kabinu, a ja liježem na klupu i tonem u neki mučni polusan. Kasno je i nisam sigurna hoćemo li kamperom moći do vrha brda na kojem je baza druženja. Igorov optimizam oko motorne moći naše Superbrige nas je već par puta koštao nevolje…i upravo će nas koštati opet. Stajemo na uzbrdici stotinjak metar prije vrha i ne možemo ni metra dalje. Božo i ja s lampama iskačemo svak sa svoje strane i uzvicima navigiramo Igora u rikverc između provalije i stijene. Ne želim ni znati koliko ću kilometara ovako hodati po rubu i vikati “malo lijevo, ne to lijevo, desno, drži ravno, sporije, staniiiii!” Taman po završetku mojih glasnica stižemo do ulegnuća gdje se možemo okrenuti i slučajni nas prolaznik usmjerava na puno blažu cestu s druge strane brda. Što se mene tiče meni pustolovine dosta, ajmo doma... Nakon 23:00 više ne funkcioniram. Osim sutra. Sutra prebacujem u nespavanje mod. ​

Mitja jadan nije imao Compressport navlake pa je valjda zato ozlijedio koljeno drugu noć

Budimo se na Travnoj Gori. Nekako smo oko ponoći stigli na mjesto okupljanja. Ne sjećam se detalja. Radimo sendviče, punimo mjehove i ja po prvi puta preuzimam ulogu glavnog orijentaciste. Lako onda kad dobijem jednu kartu na NMT-u, ali sad ih imam više od 10 i ne znam ih uopće ni posložiti skupa. Zauzela sam 2 kvadratna metra ispred kampera i slažem karte kao puzzle. “Znam da je start u 9, ali mi krećemo kad ja sve složim što znači da imate još bar 15 minuta više”. Toliko o ozbiljnosti ove pustolovne utrke. ​

Igor i prijatelji (ovaj puta stvarni)

Po mojoj procjeni trebali bismo završiti krug od 100 km bicikla, 25 km kajaka i 30 km trekanja za nekih 15 sati, a onda se možemo presvući i uzeti još hrane u kamperu za drugu turu. Ajme koji gušt je moj novi bicikl! Koji gušt ovi uredni makadami kroz ove divne šume! Koji gušt kad znam gdje idem i nisam kofer! Pustolovinaaaaaa! Upoznajemo šumske puteve oko Kočevja, pećine s nestvarnim pogledima na duboko zelenilo i udaljene brežuljke, Božo i ja brzo pokrivamo kvotu padova s bicikla i nešto prije 15:00 h slučajnim ilegalnim prijelazom granice stižemo na tranziciju kajaka. Kad mi netko spomene Kupu jedino što ja zamislim je mutna široka rijeka. Zašto mi uopće daju prsluk, šlapice i kacigu? Oni očito ne znaju tko smo mi! Požalila sam ove riječi nešto kasnije na slapu na kojem je Igor završio na stijenama, a nas dvoje zaronili zajedno s kajakom. 

Morali smo stati par puta zbog Božine čik pauze (Igor je oduševljen u pozadini)

​Kristalno čista Kupa se zabavnim brzacima spušta kao Hr-Slo granica okružena nestvarnim liticama s obje strane…i ogradom za izbjeglice koje su očito toliko glupe da ne znaju izabrati otvorena vrata u ogradi svakih 200 m. Genijalno! Pogledaj ove ogromne stijene slijeva. Hmm…samo da pogledam kartu. Da, naravno da se preko tih stijena i planina vraćamo nazad. O tome ću razmišljati kasnije, sad veslajte momci dok ja razgledavam. Putem otkrivamo da Božo ima izniman netalenat hodanja po skliskoj plićini i neugodno nam ga je i gledati kako svako malo mazi dno, ali moral je visok i uživamo u hladnoj rijeci. Pa što ako smo na jednom slapu izgubili Igora koji je katapultiran neko vrijeme plutao za nama. Pa što ako sam zaboravila da u ruksaku imam mobitel koji je sad već satima potopljen kroz očito vodopropusnu vreću. Pa što ako su mi sve suhe stvari za noć (koja nije trebala biti noć) također mokre. Kupa je divna!

Dionica iznenađujuće zanimljivog kajaka na Kupi protekla je u konstatnom prelasku iz Slovenije u Hrvatsku i obrnuto

Pet sati veslanja završavamo u predvečerje i u obližnjoj kući molimo vodu za treking koji nas čeka. Pogledamo kartu, pogledamo teren, zbrojimo dva i dva i shvaćamo da bismo tek u zoru mogli biti nazad kod svojih bicikala, a da kamper nećemo vidjeti do tko zna kad. Umjesto 15 sati, sve bi ovo moglo trajati i preko 30. Moral nam začudo strmoglavo pada, ali tko je vidio dramiti na skoro najkraću noć godine. Bez dobre odjeće i hrane možda neće biti spektakl, ali će bar biti zanimljivo. Brzo se dižemo na prvi vrh stijena i onda se od vrha do vrha kroz mrak kotrljamo po uskom grebenu. Mjesec je dovoljno jak da vidimo dubinu pod sobom i budemo svjesni iznimne važnosti preciznog koračanja. Srećom nije hladno i odjeća mi se polako suši. Hrana i voda me ne brinu previše dok Božo upoznaje svoju prvu paniku od dehidracije.

Tranzicija sa bicikla na kajak uz Kupu

Sati prolaze, ali greben je i dalje tu. Srećemo žabe, lisice i jednu veliku kakicu, no vlasnik nas iste ipak nije počastio svojom prisutnošću. Neki su navodno vidjeli i krokodila, ali neki su i bili budni noć duže od nas, a onda se svašta počinje priviđati. Nakon nekih 6 sati hoda shvaćamo da je vrag odnio šalu i odlučujemo se za strmi spust na cestu gdje će Božo potražiti vodu u obližnjem selu. Naizmjence padamo po novoj najgoroj strmini na kojoj sam ikad bila  i taman kad mi se sve posušilo zaokružujem seriju padova brzom horizontalom u potok. Sad mi je opet sve mokro i ipak slijedi smrzavanje. Igor mi daje svoj šuškavac koji je dovoljno dug da pokrije “guzičac” jer sam dalje odlučila bez mokrih tajica i gačerona pa kao kakav pijani trojac hodamo posred ceste u potrazi za vodom. Šnjofkanje po tuđim vrtovima na državnoj granici usred noći u tom mi se trenutku nije činilo nimalo čudno kao ni moje gologuzo hodanje. Točno u zoru stižemo do bicikala koji su zaključani u prostoriji od koje nemamo ključ. Ništa čudno s obzirom da nam je plan bio biti ovdje 8 h prije.

Popis kontrola kojih je bilo dovoljno za svakoga odnosno previše za ikoga

Sad smo već dovoljno neispavani da nam nije bitno ništa nego uloviti koji trenutak sna. Pronalazim neki otvoren kombi i uskačem na sjedalo, ali me Igor uvjerava da je našao kuću koja je otvorena i gdje možemo leći na toplo. Penjemo se u potkrovlje, stavljamo nađene deke na pod i tonemo u dubok san. Buka ljudi na katu ispod budi nas sat vremena kasnije, a mi samouvjereno izlazimo kao da nismo upravo spavali u nečijoj prostoriji. Dobijamo ključ od prostorije sa bicikalima, naručujemo kavu i zaključujemo da je jedino što želimo vratiti se do kampera najkraćim putem…što će i tako trajati još satima. Slovenci se polako skupljaju na istom mjestu, slično slomljenog duha i kroz umorni smijeh komentiramo krive procjene kreatora ovih dionica. Al’ koga briga, tek je subota ujutro… još je cijeli vikend pred nama.

Sažetak ove pustolovine:
Kad ne spavaš vikend traje puno duže.
Mobitel koji nije vodootporan ne može satima biti u vodi upaljen.
Božo ima potencijal za noćna bdjenja i hodočašća, ali žeđa kao omanja deva.
Medvjeda stvarno ima.
Moj novi bicikl je super!

​