Otok koji počinje sa D

Gle, vrijeme izgleda skroz solidno od četvrtka. Ajmo negdje gdje ja još nisam bila, a da počinje sa D i da je otok i da se sastoji od dvije riječi i da ima stijene i jezero…ostalo ti ostavljam da ti biraš.
Nas dvoje baš totalno isto razmišljamo. Igor je odlučio da idemo na Dugi otok, a to je baš ono što sam i ja htjela. Stvarno imamo sreće da smo se našli nas dvoje takvih istomišljenika.

“Koliko ste rekli da je karta za trajekt? 460 kuna? Ma jel’ to za oba smjera? Znam da piše u prometnoj da smo duži od 7 metara, ali pola metra više manje, čemu cjepidlačiti? Ja sam direktor utrke ARC! Onaj što je bio na televiziji. Pokret Odmora. Cool influenseri u poodmakloj dobi. Ništa?” - pružam poraženom Igoru karticu pa ispraćamo nesuđene 2 kutije banana za jedan smjer. Neka im. Bit će sunce. Bit će nam najbolje na svijetu! Prebacujemo se u stražnji krevet, na onih ekstra pola metra koji nas bogatstvo koštaju, i palimo Netflix na laptopu (prvi mjesec je free).

Koja lijepa prazna vijugava cesta, a slijeva u nedogled kulise otoka koje ću iz razonode s kartom testirati Igora zna li ih napamet. To zna, a gdje se odlažu stvari u ormar to ne zna. Asti, koliko ih je posvuda, ludilo! Stoj! Evo neke staze za Orljak. Zvonči hoće u šetnju. Relativno je toplo, ali staza je gruba pa naš starac ubrzo posustaje i Zvonči ga vodi natrag u kamper. Ili obratno. Ne znam točno. Svaki put jedan od njih dvojice starkelja kiksa. Zato ih i trebam dvojicu da se izmjenjuju. Sve je tako ugodno pusto, a pogled na silne otoke mojim očima sasvim nov i uzbudljiv. Na kraju iole prohodnog grebena ostavljam Igora da se igra Indiana Jonesa, a ja se istim putem vraćam nazad, dok me misli ne odvedu na brdašce na kojem ubrzo shvaćam da još nisam bila. Eto mi sad mog nenošenja telefona. Skoro je mrak, a ja ne mogu pogoditi putić za nazad. Što je novo?

“Ej, našla sam kamper, dolazim po tebe. Di si?”- s olakšanjem zovem Igora, a on mi samo nešto prošapće nazad. Ššš…vojna baza….ššššš…skrivam se….ššššš…čekaj me pod…ššš…heliodromom. Kako se pobogu ovo dogodilo?! Kroz pola sata skupljam izgrebanog i pokislog Igora na križanju, pa jurnemo pun gas (80 km/h) prema Telašćici. More, pored cestice kojom se vozimo, nestvarno je mirno i prolazimo kraj onih otočića koji meni na svakoj karti izgledaju kao Madonnin grudnjak. Koji gušt ovako kasno u jesen kad nikoga nema i Telašćica je samo naša…i magareća. Brzo pronalazimo livadicu koja će ujedno biti i naš ovotjedni dom pa tonemo u san, kasno je (20:04 h točnije). ​

Dilema dana je hoću li zamijeniti zračnicu ili napumpati ovu pa se voziti dok izdrži. Ovo drugo. To će ujedno biti i izlika ako Igor odluči u neke cjelodnevne biciklijade. Nisam ja glupa. Znam ja kako to uvijek milo krene, a bolno završi. Ja sam ovdje na odmoru, ne na izdržavanju kazne. Nebo je sivo, baš kao i moja duša nakon što se ugodni makadam pretvori u blatnjavi put pun grmlja. Činilo mi se da je pisalo “stijene i Slano jezero na drugu stranu”, ali tko sam ja da proturječim glavnom orijentacistu. Par puta zacvilim, ostavim malo kože na trnju pa konačno bivam nagrađena pogledom sa stijena. Neću ni probati opisivati. Spektakl! Imam totalni deja-vu prvog dana Tasmanije. Isto depresivno vrijeme, sličan pogled, prazan park prirode, a mi pijani od puta (ili u ovom slučaju previše spavanja). Sljedećih dva sata, baš kako oboje volimo, provodimo četveronoške na udaljenosti od 200 m. Ne da mi se ovo više. Idem se kupati. More je kristalno čisto i ja sam kit! Neko vrijeme hladim svoje uzavrele emocije, a onda nastavljamo vidjeti koja je još staza zapuštena i neprohodna. Jer baš smo si oboje i to željeli. Mi smo stvarno stvoreni jedan za drugog! Usputno da ne zaboravim, i kišu na povratku smo si oboje željeli. Izmoreni liježemo i tonemo u san nešto ranije danas(19:48 h), jučer smo ipak zaružili.

Ja volim stabilno oblo veliko kamenje. Ja volim oblo veliko kamenje. Ok je i samo veliko kamenje. Bilo kakvo kamenje za stati? Tenisica mi je pukla. Ali pazi ti ovu tirkiznu boju i pogled na Kornate. A ni kiše nema danas. Bole me gležnjevi od teškog terena. Nema veze. Ja sam pustolov! Ja lebdim škrapama! Pukla je i druga tenisica. Daj mi samo da dođem na makadam. Nek’ je i kroz smetlište. Taman da ostavim tenisice. Liježemo po rasporedu nakon 2 sudoka, krpanja čarapa i partije šaha. Život u kamperu zimi izvlači ono najšmokljanskije iz tebe. ​

“Hoćeš da danas odemo do Salija kupiti nešto osim konzervi i napuniti laptope na tuđoj struji?”- predlaže Igor da preživimo najjaču kišu do sad. Osjećam da su sve oči uprte u nas i da svi znaju da smo mi ono dvoje koji žive u njihovom parku prirode. Možda da skinemo tablicu na kamperu. Ili probušimo gumu sami sebi dok smo tu sparkirani da nije sumnjivo. Igorovu glavu držim čvrsto uperenu premi sebi jer zadnje što mi treba je da nekoga krivo pogleda i da krene naguravanje. Nije agresivan, ali komad poput mene rijetko se viđa na otoku i na to nitko nije imun. Štoviše, neki od domorodaca cirkus nisu vidjeli nikada u životu. ​

Tko čeka sunce dočeka. Kratki rukavi, vožnjica po Velom Ratu, gospođa koja svjetioničaru smireno poručuje da je šljam i da nije čudo da su ga već 3 žene ostavile…uobičajeno. Zadnji nam je dan na otoku. Prošli smo ga uzduž i poprijeko. Danas ćemo se počastiti i skuhati nešto fino za ručak jer stignemo u dućan…koji ne radi. A nemamo ni pitke vode. Pliz uđi nekome u kuću i pitaj za malo vode. Baš nam se oboma ipak jede tjestenina bianco. I istu hranu volimo nas dvoje. Što reći? Par iz bajke.