Osvježenje na Mrežnici

Ovaj tekst je originalno objavljen u Glasu Istre, pa zato pomalo liči na školsku zadaćnicu. Igorovi komentari su obojani crvenom bojom i cinizmom.

Igor mi je već neko vrijeme predlagao izlet na Mrežnicu, a kako je to prošao već više puta i još mu nije bilo dosta, očito je riječ o nečem prekrasnom. Spakirali smo hranu i vodu za dva dana (za normalnog čovjeka - dva dana, za Anu - do Karlovca), šator, prostirke na napuhavanje, komplet rezervne odjeće (Igorove), telefon, fotoaparat i naša nas je vjerna logistika, Igorovi roditelji, dovela u Gornje Primišlje. Dužina puta koji namjeravamo preveslati je 50 kilometara dug, sve do Belavića. To znači jedno prosječno radno vrijeme veslanja oba dana. Ubacili smo kajak na najvišoj prohodnoj točci kanjona, učvrstili stvari u vodonepropusne torbe i dogovorili s Igorovima da nas presretnu par kilometara nizvodno s lubenicom. To je nešto što nikako ne možemo tegliti sa sobom, a biti će užitak još malo porazgovarati (a još bitnije pojesti lubenicu) uz rijeku prije nego se otisnemo daleko od civilizacije.

Dan je pakleno vruć i hladna je Mrežnica neopisivo osvježenje. Veslamo kroz kristalno čistu vodu i zalijevamo se veslima ne bismo li se rashladili pred nemilosrdnim suncem. Prekrasni kanjon odvlači mi pažnju i ja svako malo zaboravim na veslanje pa me Igor jačim zamahom zalije i podsjeti da oboje moramo sudjelovati. Naivan ne zna da ja imam i druge taktike kao recimo nježno uranjanje vesla i dobra gluma da se trudim (ja još bolje glumim da ne kužim da glumi).
Prilazimo velikom slapu i mene lagano hvata neugoda (ne mora ti biti neugodno, nelagodno može). Nemam kontrolu nad kajakom, a po stijenama u kojima se nalazimo naslućujem da je sljedeći nivo metrima niže. Totalno sam izvan svoje zone ugode i poslušno pratim Igorove upute (za sve postoji prvi put). Zaustavlja nas u mirnijem dijelu rijeke i ja izlazim prehodati uz rub. Druga je opcija skok s petmetarske stijene, ali to ću radije ostaviti njemu (nek' budala skače). Baca kajak niz slap dok ja sa strahopoštovanjem gledam kako se stropoštao u pjenu i pratim gdje ću ga uloviti. Igor skače odmah za kajakom i uz malo borbe sa strujom opet smo u sjedalicama. S obje nam se strane uzdižu visoki kameni zidovi, a mi plutamo u prostoru nalik bazenčiću. Igor, dobro upoznat s temperaturom vode ovog dijela, izaziva me da uskočim. Kakvog li šoka! Hladnoća je toliko snažna da mi se čini da gorim i pokušavam ga zamoliti da me izvuče, ali pluća su mi se stisla i riječi ne izlaze. Sljedeći ću put razmisliti dva put.

Buka slapa ubrzo nestaje i mi ostajemo u tišini rijeke, okruženi jedino cvrkutom ptica. Oboje prestajemo veslati i upijamo trenutak. Znamo da smo sami (a gdje su ptice nestale?). Rijeka je sad samo naša i obuzima nas onaj prirodni mir. Mir koji je oslobađajuć sam po sebi bez potrebe za ičim drugim (ne bi to ni Lino ljepše rekao).
Utonula sam u ritam veslanja (mog pretpostavljam), priroda se oko nas izmjenjuje, sunce polako silazi. S desne nam se strane otvara malena livadica koju kao da sam ja nacrtala (kako si laskaš). Igor nema izbora prigovoriti da je preblizu vodi i da će ubrzo biti vlažno. Odlučila sam da ovdje ostajemo. Večeramo skromne ostatke jučerašnjeg ručka, postavljamo šator (muči tebe ta množina, ne sjećam se koji dio šatora si ti postavila) i uskačemo u vodu u večernjoj sumaglici. Naše zadovoljstvo ubrzo splašnjava kad shvatimo da nam obje prostirke puštaju zrak i da ćemo noć provesti na tvrdoj podlozi. Srećom, umor je bio jači i budimo se, osjetno ukočeni, s prvim zrakama sunca. Filmski, pomalo zastrašujuć, prizor jutarnje divljine tjera nas na smišljanje svakojakih scenarija. U tom trenutku iz šume izlaze dvojica domorodaca opasani puškom i kosom. Prikrivamo napetost i, na naše olakšanje, krezubi osmijesi se ocrtaju na starim licima. Zanimalo ih je kamo idemo, ali ih je još više zanimalo prepričati nam svoje životne priče, od osnovne škole pa do dana današnjeg. Zabavljeni situacijom pakiramo stvari u kajak i nastavljamo nizvodno. Sedreni su slapovi sve češći i mi ih oprezno zaobilazimo noseći kajak. Osjećaj divljine polako jenjava, a kuće uz obalu pojavljuju se čas s jedne, čas s druge strane (to su neke pomične kuće?!?). Djeca se kupaju i skaču u vodu, odrasli sunčaju i čitaju, prizori se kao film, izmjenjuju. Razmišljam o proživljenom u ovih dva dana i shvaćam Igorovu opčinjenost Mrežnicom. Rijeka nikada nije ista i mi smo vjerojatno jedni od rijetkih koji su je doživjeli na ovakav način. Bučnu, tihu, divlju, mirnu, netaknutu ili naseljenu. Izgorene noge biti će podsjetnik ovog iskustva još koji dan, ali Mrežnica je za mene sada živo biće koje nas je ugostilo u svojem najboljem raspoloženju. Dva smo dana bili dio nje. Dva dana tekli s njom (ti si tekla, ja sam veslao).