Na putu prema dolje

​Nas dvoje smo oduvijek držali do Nove godine, Božića, Tijelova, rođendana, krštenja, raznih godišnjica, povrataka nogometaša i ostalih iznimno bitnih datuma u godini. Na te je dane sve nekako lakše i veselije. Čak i Zvončija manje bole kukovi blagdanima. Ne bismo mi bili mi da si i ove godine nismo priuštili senzacionalan doček u nekoj egzotičnoj zemlji. Slaviti se mora, a o troškovima ćemo razmišljati kasnije. Prošle smo godine bili nešto skromniji i doček organizirali na smrznutom parkingu pored seoske ceste na granici Slovenije i Italije, ali smo zato ove posegnuli malo dublje u kesu i parkirali na smrznutom parkingu pored seoske ceste u Lihtenštajnu. Obližnja kuća je imala dovoljno lampica da se činilo kao da je ukrašen i naš kamper, a ponoćni pjenušac je Zvonči zamijenio piškenjem po ručniku pored kreveta. Doček vrijedan svake kune.

Lifestyle of rich and famous

​Na putu smo za već uobičajeni zimski Portugal. Volimo njegovo sunce i blagu klimu, volimo trčkaranja po plažama i duge vožnje biciklima, a najviše od svega volimo zaobilaziti naplate cestarina i otkrivati najbolje ceste u regiji. Put po jugu Italije i Francuske smo već detaljno pročačkali zadnjih godina i nemamo jednu lijepu o njemu reći. Provansa je nešto bolja od Azurne obale, ali sve je to navlačenje od kružnog do kružnog, iz gužve u gužvu. Dovoljno bolno da smo nerijetko skrenuli na autocestu i platili cestarinu novcima namijenjenim za Zvončijevu hranu. A onda se ove godine dogodilo slučajno otkriće, otkriveno je 2000 km brze ceste koja nas je koštala sve skupa 4 eura. Znamo, 4 previše, ali trenutno smo u lovi i nećemo se opravdavati za povremeni trošak. Igor me pokupio na Rogli, gdje sam imala snowboard školicu s klincima, istu smo večer posjetili Uršku na Bledu, a sljedeći dan produžili za Innsbruck na još jedno druženje kod moje Conny. Sve sam to spretno upakirala u turističko-zabavni aranžman s neočekivanim putem preko Lihtenštajna i Švicarske do Portugala. Igor ionako uvijek kompletnu organizaciju prepušta meni i hladnokrvno preuzme ulogu poslušnog vozača. Uz to naravno i hladnokrvno mora podnositi moje komentare na svoju vožnju. San svakog muškarca. Svejedno mi je kupio čokoladu da imam po jedan red dnevno za smirenje.

Ne kužimo kak nam je tak puno trebalo. Po ovoj karti je to nekih 5 dužina kampera

​Prva stanica je fora “feratica” pored ceste u gradu Zirlu kod Innsbrucka. Nema smisla da ne projurimo kroz nju kad je već ovdje. Stijena izgleda vertikalno i pitam se gdje je tu neka pukotina za feratu, ali što ja znam o stijenama. Idemo pa ćemo saznati. Duolingo smo počeli koristiti tek nakon ovog incidenta, a sad nevino prolazimo pored znaka “GESPERRT” i krećemo penjati. Ni 10-ak minuta kasnije grčevito se držim za klinove i shvaćam da slovo E na gradaciji težine ferata ne znači Easy. Srećom da nije bila koja gradirana kao F u okolici da provjerim koliko je Fabulous. Suočena s mogućom sramotom spasilačke akcije pronalazim taman snage da sistematski prođem od jednog teškog sektora do drugog i izdahćem se u pauzama. Evo račvanje. Spašena sam. Život ipak nije gotov. Mislim, nije da želim izaći iz ferate, ail Zvonči sigurno mora u šetnju i zbog njega ću se žrtvovati. Danas iznimno ja, a neki drugi put bude umišljeni Igor koji me upravo ostavlja na izlazu za slabiće i nastavlja uspon. Ukratko, Kaiser Max ferata je super baš kao što je i Igoru bilo. Moje ćemo dojmove preskočiti. Glupi Zvonči sa slabim mjehurom mi je sve upropastio, a bila sam na korak da se popnem još tih 300-tinjak metara vertikalnog uspona do kraja. Tresla bih se cijelu noć od bijesa da nisam pojela onaj red čokolade...6 puta po red. Rastrgala sam omot i bacila ga Zvončiju po krevetu. Zločesti Zvonči!

Anina strast prema feratama je dijametralno suprotna sa snagom njenih ruku

​Sutra smo u Lihtenštajnu. Kroz njega uvijek samo prođem i uopće ga ne doživim. Ljetne slike vrha “Drei Schwestern” iznad Vaduza izgledaju prekrasno + prognoza je sunce = naš uspon 1. siječnja mora biti jednako prekrasan. Obuvamo tenisice, jedinu obuću koju imamo, bacamo u ruksak derezice iz Decathlona, ako nam baš slučajno zatrebaju, i krećemo uzbrdo. Duge hladne noći i tvrdi san u kamperu nam očito godi jer se lakoćom penjemo na sedlo na 1600 metara gdje Igor usputno prokomentira: “I tako kažeš, neće biti snijega?!” Ne odgovaram nego na sve četiri pratim tragove nekog nadobudnijeg prije nas i kroz duboki se snijeg dižemo sve više iznad magle. Tješim se da će dolaskom do zadnjih stijena biti manje snijega, jer ipak se na zidovima snijeg fizikalno ne može držati, ali sam za promjenu opet u krivu. Sajla je duboko zatrpana, put po grebenu klizavo nesiguran i ja se naglo prisjećam da Zvonči sigurno mora u šetnju i da se netko jednostavno mora žrtvovati. Stvarno imam ideje koje jedino Igoru mogu biti prihvatljive. On dobro zna da sve nelagode koje mogu proživjeti ja, on može još gore pa nek’ nas odvedem kud’ nas odvedem. Nizbrdo skakućemo i valjamo se kroz onaj isti duboki snijeg po kojem smo se jedva popeli i ovaj neuspjeli pothvat ipak dobiva smisao. Zaboravila sam da spuštanje po snijegu može biti zabavno i bez daske. Vjerojatno bi bilo još zabavnije da nisam u tenisicama i podrapanim tajicama.

Ma možemo dalje, nije opasno, imamo derezice iz Decathlon...aaaa

​Znam da sam nas zadnja 2 dana uvalila u svakakve situacije, ali sutra stvarno idemo u laganu šetnju. Nećemo ići ni blizu vrhova nego ćemo prošetati do doma visoravni pod njima.  “Ne trebamo ni lampe ni dereze. Možeš vidjeti vrhove suhih krošnji do kojih idemo. Nazad smo za sat i pol max.” - razuvjeravam već pomalo skeptičnog Igora. “Uostalom, od kad si ti napredovao iz šofera u outdoor znalca?!” Lagana šetnja je trajala nekih 15-ak minuta nakon čega smo ušli u kanjon zamrznute lavine i ja sam shvatila da mojoj gluposti nema kraja...što oboje prešućujemo dok mi Igor pruža štap spasa da prijeđem preko skliskog tobogana smrti. Svakim sljedećim prijelazom leda sve smo dalje od mogućnosti spuštanja istim putem, ali i sve spretniji zabijanjem noktiju u isti. Sve bih dala da mogu izvesti manevar “Zvonči mora u šetnju”, ali ovim putem povratka nema. I taman kad je u osunčanom šumarku ponestalo snijega, a ja slavodobitno pogledala Igora, pred nama se otvaraju šiljati vrhovi i prekrasna bijela visoravan. Bijela od snijega koji je pao i nadopunjeno bijela snijegom koji se s vrhova u lavinama srušio na nju. Dubinu procjenjujemo Igorovim prvim propadanjem dokle muškarac propasti može, ali zaključujemo da još nije dotakao dno. Ako ništa drugo, bar nam se ne skliže. Sunce nas dovoljno grije da zanemarimo šljapkanje čarapa u mokrim tenisicama, kratko uživamo u pogledu na maglu u podnožju, pozdravljamo lokalca s krpljama, cepinom, bocom s kisikom i ostalom opremom za lagane šetnje, a onda odlučujem da krećemo u nepoznato jer mi se to čini kao izglednija opcija za preživljavanje nego vratiti se istim putem. Sljedećih 6 km igramo igru “spoji što više koraka bez da propadneš dokle muškarac propasti može” i ja uvjerljivo pobjeđujem sa 7 koraka. Igor se iza mene uglavnom kreće kao jednonogi gusar i cepinom prerušenim u granu čupa van iz svojih snježnih bunara. Moglo je biti i gore. Mogli smo zapeti u planini i mogao nas je uloviti mrak, a sve se ovo pretvoriti u led. Ovako se malo bacakamo, imamo divan pogled i uživamo u zvuku lavina iznad. Par sati kasnije civilizacija je na vidiku i spust prema njoj izgleda sigurno. Prisjećam se metode spuštanja po snijegu naučene dan prije u Lihtenštajnu i jurnem u olakšanje. Malo mi je jasnije zašto svaki put imam sve manje prijatelja kad ih odvedem na izlet. Jedino se Igora ne mogu riješiti koliko god se trudila. Opet mi je kupio čokoladu. Stavili smo je na stol da Zvonči ne može do nje. 

Na desnoj slici zgleda kao da je dubok snijeg, ali ustvari je Igor nešto slagao (Svi znamo da su u laži...)

​Ne kupujemo Švicarsku vinjetu, nego vijugamo tih par sati po okolnim cestama i netom prije Basela se izvlačimo na njemačku autocestu. Od tamo ćemo najbolje osmisliti put preko Francuske. Previše smo skupa i ne nalazim priliku za potajno pojesti čokoladu, a ako je pojedem dok je Igor u šetnji sa Zvončijem, ne mogu optužiti nesretno pseto. Iskoristim trenutak dok Igor spava na suvozačkom sjedalu, stavljam ciglu na gas, trčim iza u ormar i gutam cijelu s omotom. Na našu radost središnja Francuska je ništa nalik južnoj i prelazimo 1000 km po praznim, brzim cestama na Cruise controlu. Godi nam sjediti u toplini komandne kabine i mahati suhim stopalima dok se okolo izmjenjuju krajolici. Igor još ni ne sluti da nas dolaskom na Atlantik čeka obilazak skejtparka i plan mi je dovesti ga pred gotov čin pa neka odabere hoće li skejtati sa mnom ili kuhati ručak. Odabrao je oboje, ali srećom dobrim redoslijedom pa smo ručak pojeli nakon što je iskusio sve čari padanja na beton i ranjen se povukao Zvončiju u starački dom. Nikako da mu objasnim da napreduje prebrzo za svoje dobro i da moji sportovi ne praštaju onima u petom desetljeću. Kako god, njega sam se konačno riješila i sad se u miru mogu družiti sa svojim novim frendovima iz obližnjeg vrtića i njihovim zgodnim tatama koji ih vode u skejtpark.

​4 skejtparka kasnije ulazimo u Španjolsku i na jedvite jade dolazimo do benzinske  sa nama prihvaljivim cijenama (hvala Fuel Flash-u). Zapravo nas je zadnjih 50 km Francuske na praznom rezervoaru vukao Zvonči jer dobro zna što bi bilo s njegovom večerom da smo tankali na krivoj strani granice. Igorova prekasno započeta i prerano završena skejterska karijera remeti nam planove koji su uključivali još pokoji izlet, pa se ruta mijenja i odlučujemo otići ravno u Portugal. Otpala mi bar 3 izleta koje sam vjerojatno apsolutno podcijenila zahtjevnošću. Neka ostanu za povratak. Zvonči je začuđujuće miran tijekom cijelog putovanja. Još uvijek gaji nešto sitno privrženosti prema nama i godi mu blizina čopora. Čak nas ni ne budi noću iako je moguć razlog tome toliko niske temperature da se tek ujutro, kad upalimo grijanje, jadan odmrzne. Igor možda naslućuje da imam problem s čokoladom. Eto i navigacija kaže da je sljedeće skretanje za 300 kilometara. Zaveži volan krpom, zamrači prozore, stignemo pogledati 2 filma do Portugala.