Ojstrica na naglo

​Ovaj članak bio je prvenstveno pisan za Glas Istre i od tud ovaj zbljuv od izražaja koji je Igor popravio svojim crvenim komentarim

​Subota sunce, nedjelja kiša, ponedjeljak oblaci. Subota kiša, nedjelja oblaci, ponedjeljak sunce. Subota kiša, nedjelja kiša…izluditi će me ova prognoza ako ju pogledam još jednom. Još jednom bi bio točno 78. put. Ne znam izluđuje li me više prognoza ili prijatelji koji na izlet mogu samo vikendom i praznikom. U ponedjeljak idemo pa makar putovali 3 sata i vratili se u Ljubljanu na falafel (Tak i tak bu Igor vozio cijelo vrijeme i on bi platio falafel).
​Želim planinu i neće me obeshrabriti ni Igorovo ranojutarnje negodovanje oko prognoze. Pogledaj neku drugu. Ako i ta nije dobra, pogledaj treću.(Jesam. Ista je kao i prve dvije) Ja idem! A Mance, Mateja i Bojana idu sa mnom. Već čekaju vani.

Jedina sekunda bez oblaka

Ovo je moja druga organizacija (u najširem smislu te riječi) planinarskog izleta i jedini razlog zbog kojeg Igor ide s nama je jer za promjenu ne mora ni o ničemu razmišljati (osim o tome kako okrenuti auto na cesti širokoj 1,5 m kad ORGANIZATOR izleta po sedmi put zaboravi da trebamo skrenuti). S obzirom na nikakvu sigurnost vremena najbolje je da odemo što više autom i budemo što bliže nekom grebenu i klinovima, mojoj novoj drogi. Rutu sam stoga pomno odabrala, pa smo prošli 42 serpentine, 6 pljuskova, 2 put se popeli na 1000 mnv samo da bi se spustili u neku udolinu i opet penjali, na kraju došli na makadam i par kilometara pred ciljem zapeli pred hrpom balvana i bagerom. E ništa mi neće ovi dan pokvarit! Skrivam Igora i bacam plavušu, crnku i brinetu u prvi red pred radnike, a onda u svom polomljenom slovenskom počinjem pregovore o pomicanju zapreka. Balvani i strojevi očekivano nestaju u roku odmah samo da bi nas za par zavoja dočekao kombi parkiran nasred puta. Ne zvala se je iskusna vodičica ako će me jedan kombi zaustaviti. Onaj tko ga je tu ostavio vjerojatno nije ni izvadio ključeve…i nije. Uskačem u narančasti odron od auta i u rikverc ga skrećem na ulegnuće. Spremna sam i na borbu s medvjedom nakon sljedećeg zavoja, ali nekim čudom dolazimo na parking i sve je u redu. Markacija stoji, kiša ne pada, čak se lagano i probija sunce (Negdje na Hvaru možda).

"Tamo sam ja '91. gonio bandu..."

Mance naivno vadi sunčane naočale, a Igor u ruksak sprema “sendviče” koje sam mu pripremila. Preciznije rečeno nisam baš pripremila sendviče, prije sastojke za njih, što znači da on u ruksak stavlja veliku staklenku ajvara, staklenku iscijeđenog soka od naranče, željezni nož, staklenu posudu sa seitanom i pakiranje tosta koja sam jučer užicala kod njegovih. Sve jedno praktičnije od drugog za planinarenje. Ali nije ni Igor od jučer. Kasnije smo otkrili da je ruksak kolekciju upotpunio sa setom svih ključeva koje imamo, alatom za bicikl i punjačem za laptop. Kroz tihu i šarenu šumu krećemo prema vrhu kojeg mogu jedino zamišljati gdje je (Na vrhu planine po kojoj hodamo?). Nema vjetra i oblaci mirno stoje svuda oko nas. Ne preostaje nam drugo nego hodati i šaliti se na račun jedan drugoga (Uglavnom na Igorov). U 6 sati stignem svašta neželjenog izgovoriti, ali kako Mance kaže - što se izgovori nad 1500 m, ostaje nad 1500 m. Nijanse smeđih boja i uredan putić laganim nas usponom vode prema Korošici, toliko laganim da Mance i ja konstantno upadamo jedna drugoj u riječ dok Mateja i Bojana razmatraju je li im ovo stvarno trebalo. E sad vam je kasno! Ja sam vodič, a vi ne znate put nazad. “Mateja, je l'’ ti kao bivša prvakinja u kickboxingu misliš da bi mogla istući Igora da se sad krenete boriti? (Ne bi.) A ti Bojana, s obzirom na to da si svježa s medicine, je l' mi možeš molim te pogledati ove madeže na leđima? Manceeee, nikad više ne idemo na ovu Ojstricu, nismo nijednog frajera srele! Ups! Nisam to mislila ozbiljno Igor, što se mrštiš?(Ne mrštim se, smijem se obrvama.)

Evidentni Photoshop

Nakon nepunih 2 sata nježnog hoda s povremenim pogledima daljim od vlastitog prsta dolazimo pod vrh. S lijeve nam je strane, na kraju visoravni veličine omanjeg aerodroma, izgorjeli dom (Nisam ja, majkemi), a desno negdje u magli Ojstrica na kojoj nas sigurno čeka sunce. Prebacujemo se u sabrani mode i kroz stijene strmo krećemo uzbrdo. Bojani je ovo prvi izlet ovog tipa i oduševljena je varijacijama na temu - gle koliko je mogućnosti za skliznuti i otići u bezdan. Tješimo je da je bezdan puno dublji nego što od magle može vidjeti i jasno nam je da je ovo vjerojatno zadnji put da je prihvatila poziv. Još uvijek se nadam da će sunce na vrhu izvući situaciju, a svi zahvalno oko mene plesati pobjednički ples

XXXtreme

Na 2350 m Igor bez riječi traži utičnicu za punjač, Mance me ljutito pogađa bučnicom, Bojana daje do znanja da ju, ako preživi, više neću vidjeti, a Mateja sarkastično moli da ju uslikam s prekrasnim pogledom. No pravi vođe ne daju se omesti…šteta što ja nisam jedna od njih, pa u suzama krećem voditi povorku nizbrdo. Dobro ne baš u suzama, možda samo malo tiša. Ma ne tiša nego više onako…suzdržanija. Možda ni to nije dobra riječ. Manje sarkastično lajava! Da, da, to je opis (Da, ali bez manje) Strmi spust po krušljivom kamenju dolijeva ulje na vatru, ali tješi me da Mance zna prsno po ovakvoj podlozi i da ako će netko zaroniti onda je to ona. I baš kad sam pomislila da iz ovog izleta nismo dobili ništa osim tišine, koju smo nas dvije i tako poremetile, oblak kratko nestaje i nad nama se iscrta stijena na kojoj smo upravo bili, a pred nama litice u svim nijansama mokre sive. Kako ovo samo mora impresivno izgledati bez magle! I ovako sam bez riječi. Konačno! Već su mi glasnice usahnule. Igor hvata trenutak i prepriča nam kako su 2008. Lovrić i on na jednom ARS-u hodali ovuda. Klasični Igor. Nema puta o kojem on nema zgodu (Da, baš sam super). Povratak prolazi skoro bez incidenta dok Mance ipak ne demonstrira bočno uklizavanje u blato. Ako nastavimo ovim tempom budućnost na YouTube-u nam je svijetla. Mance bi mogla biti viralna sa svojim iznenadnim horizontalama.

Autoput do dole

​No, da rezimiramo. Moja druga organizacija izleta prošla je besprijekorno. Planinari su iznimno zadovoljni i van svih očekivanja su rekli da jedva čekaju novi izlet, jedino da do 2020. imaju dosta popunjen kalendar, što god to značilo. Znala sam da će nam biti divno. Konačno sam našla u čemu sam dobra!