Velebni Velebit

Ovaj tekst je originalno objavljen u Glasu Istre, pa zato pomalo liči na školsku zadaćnicu. Igorovi komentari su obojani crvenom bojom i cinizmom.

 “Molim? Nema mjesta u skloništu? Pa gdje ti misliš da ćemo spavati? U šumi? S medvjedima u šumi? Baš kao na podu u šumi? Nije da ne volim biti u noći pod zvijezdama, ali bitan je detalj da volim imati otvorene oči i biti spremna na bijeg! Čak i da me u snu ne pomazi medvjed, što ako se probudim u zagrljaju neke zmije?”
​Vreće za spavanje, jakne, lampe, voda, tjestenina, riža, bademi i šest sendviča (u biti je bilo 10 sendviča, ali greška je bila što sam prepustio Ani pakiranje). Spremni smo. Idemo na Velebit. Tri dana lutanja (lutanja? Sa mnom vrhunskim orijentacistom?) grebenima s najljepšim pogledom su samo par sati od nas. Vozimo se praznom magistralom, more je mirno kao veliko zrcalo, a s desne strane izmjenjuju se Krk, Rab i Pag. Neobično je toplo. Sve je nekako prespokojno za ovo doba godine. Jedino što me sprječava da ne uskočim u more je to što znam da me s Velebita čeka još čarobniji pogled…i to da Igor vozi i ne pada mu na pamet stati da se ja brčkam pored ceste (i to kaj je hladno more). Ostavljamo auto u Baškim Oštarijama, a u njemu i većinu rezervne odjeće . Umijeće koje se stječe stalnim izlaganjima vremenskim nepogodama je da upoznaš sebe i otprilike možeš procijeniti hoće li ti biti hladno i koliko hladnoće želiš podnijeti (a i uvijek možeš, po običaju uzeti svu Igorovu robu ako ti bude zima).  

Pogled na Hv.. odnosno Pag

 Zvonči znatiželjno trčkara ispred nas, ni ne sluteći koliki nas put čeka. Pored skijaške žičare (pazi skijaške, ne nogometne!) ulazimo u šumu, nestajemo iz civilizacije i prepuštamo se svojoj divljoj prirodi. Već na prvoj livadi otvara se pogled prema Pagu i magli koja se omotala oko Karlobaga. Drveće je u punom spektru jesenskih boja, ali toplina zraka je ljetna i zbunjuje mi osjetila (Toplino! Nemoj mi Anu zbunjivati!) . Danas nam je plan doći samo do skloništa na Ždrilu, što je nekih četiri sata planinarskog hoda pa koristimo svaku priliku za prileći u meku travu ili sjesti na stijenu s pogledom na more. Iako je subota putem srećemo tek troje ljudi i šarene šume ostaju samo naše (i od te trojice). Malo po malo, čas izgubljeni u svojim mislima, čas u kreativnim idejama (Igorovim), približavamo se cilju i veselimo moderno opremljenom skloništu. U susret nam ubrzo dotrčava mladi vučjak kao glasnik planinara koji su ovdje potražili odmor od radnog tjedna. Izgleda mi da nas je dosta, ali te brige prepuštam Igoru i sjedam na sunce pored ostalih (Brigo moja prijeđi na drugoga!). Kućica je idilično stopljena s kamenom, a s lijeve i desne stane uzdižu se strme stijene. Po prvi puta, bez razmišljanja o visini, krećem se penjati po kamenom grebenu i tek pred vrh shvatim da je moj strah od visine ukroćen. Zadovoljno sjedim na rubu, mlataram nogicama kao djeca u tramvaju i osluškujem. U ovoj nestvarnoj tišini do mene dopiru razgovori iz doline, udaljeni vjerojatno i više od kilometra, skriveni pod krošnjama (prvi znak šizofrenije: čujem glasove). Ostajem na vrhu sve dok me jako sunce nije potjeralo nazad. U skloništu nalazim raspričanog Igora pa otvaram porciju riže za današnju večeru. Njegovu rijetku raspričanost znam okrenuti u svoju korist i neprimjetno ugrabiti koji zalogaj više. Sitija od svog vodiča promatram zalazak sunca i u nevjerici sam da ovo mjesto postoji dostupno svima (osim ako vas ima više od 6). Konačno skupljam hrabrosti suočiti se s istinom i pitam Igora gdje ćemo spavati. Odgovor je bio kratak i jasan: “Vani”. Iz prve se u nevjerici nasmijem jer se dobro sjećam maminih i tatinih priča s Velebita, medvjeda koji su lupali po vratima i raznoraznih divljih zgoda no Igor mi dobacuje šator i ne ostavlja prostora za raspravu. “E da, ne možemo podići šator, prevelik je, a nigdje nema dovoljno ravnog. Zamotati ćemo se u njega niže u šumi na mekanoj travi gdje je manje vlage” Htjela sam prirodu, evo mi je sad. Ljubomorno gledam ostatak ekipe koji se rasprostire (misliš stiska, dok mi imamo cijeli Velebt za krevet) po skloništu dok oblačim svaki od tri komada odjeće iz ruksaka (tri od tri Igorova). Bar imam Zvončija. On će me čuvati i grijati (Haloooo, i ja sam tu!). Zvonči je zaspao u roku dvije minute, Igor tri, a ja sam skamenjeno ostala promatrati zvjezdano nebo i osluškivati šumu (i moje i Zvončijevo hrkanje). Zaspala sam u statistikama ljudi koji su preživjeli noćenja u divljini i, izuzev kratke borbe s jednim potkornjakom za kojeg sam mislila da je lisica, jutro je došlo brzo, a ja sam puna sebe obznanila Igoru da me uopće nije bilo strah (što je Igor znao da je laž)

Biti će od ove Ane dobar fotograf

 Naspavani i zaležani penjemo se na vrh pored sedla Ždrilo. Dani su sve kraći pa znam da ćemo stići prije nego li sunce proviri iza brda. Zvonči posustaje. Šape mu se previše kližu po stijeni. Igor ga uzima u naručje i panika do vrha prestaje. Pred nama je Pag (Ana je mislila da je to Hvar) kopna spojen gustim oblacima. Sjedimo na kamenu, uživamo u prizoru i lovimo signal jer nas zanimaju rezultati Svjetskog prvenstva u Ironman triatlonu. Igorov izvještaj iz svijeta ubrzo prekida izlazak sunca. Trenutno nam zagrije leđa pa u čarobnom jutarnjem osvjetljenju trčkaramo vrhom, svaki u svom smjeru, u potrazi za najljepšim pogledom. Sunčeva predstava ubrzo prestaje, a mi pluća punih svježeg zraka i bistrog uma silazimo nazad do skloništa. Ljudi koji su u njemu noćili na odlasku su i moći ćemo barem kratko sami uživati u drvenom remek-djelu. Igor se rasprostire na klupu (i ubije oko sat vremena), Zvonči na sunce (i on je malo ubio oko), a ja se odlučujem popeti po grebenu s druge strane. Topla bijela stijena pruža beskonačne mogućnosti smjerova pa provodim par sati u sve spretnijem silasku i ponovnom usponu. Srećom nitko nije bio kilometrima prisutan da svjedoči mojem čudnom ponašanju.

Dlakavost

 Podne je već prošlo i od našeg sljedećeg cilja, Šugarske dulibe, dijeli nas kojih 5 sati hoda. Zatvaramo sklonište, spuštamo se u dolinu i nastavljemo kroz šumu. Putem nismo sreli nikoga i dan je bio spokojan baš kao i jučerašnji. Zadnjim usponom izlazimo na visoravan s koje opet vidimo otoke u sumaglici, a u daljini s druge strane nazire se sklonište. Valjda ćemo danas imati mjesta za spavanje kad je sutra radni dan. Tragovi divljih svinja svuda su oko nas i pitam se bih li imala hrabrosti opet prenoćiti vani. Dvojbe mi prekida novo uređeni kontejner pred koji smo upravo stigli. Čuli smo da je divan, no ovo je stvarno nešto posebno. Bočne staklene stijene, nove drvene klupe, mreže za spavanje koje se rasprostiru sa zida na zid…da mi je znati koji je taj koji je ovo osmislio da mu stisnem ruku i zahvalim na doživljaju. Iza zida odjednom proviruje čovjek s fotoaparatom i iznenađeno, ali ljubazno, nas pozdravlja. Očito je da nije očekivao nikoga i da smo ga omeli usred fotografiranja pa se natjećemo u ispričavanju jedni drugima na smetnji (on je pobjedio). Ostavljamo ga da do kraja obavi posao dok s brdašca gledamo zalazak sunca i jedemo ostatke napolitanki, tahinija i badema (u poznatom omjeru 70:30 za Anu). Spakirali smo se skromno i sutra ćemo vjerojatno biti gladni, ali to me ne brine. Predvečer će nas i tako dočekati roditelji s tko zna kakvom finom večerom.
​Tama dolazi brzo i dok Igor s našim današnjim cimerom razgovara unutar skloništa ja sjedim vani na toplom zraku, gledam nebo i držim sama sebi dvanaestu lekciju noćne fotografije. Nebo bez tračka svjetlosne polucije (polucija hi-hi), jasno vidljiv trag naše galaksije, bezbroj zvijezda i ja koja sam zaboravila na noćne životinje. Zaboravila na njih sve dok se nešto iza mene nije pomaklo i teleportiralo me u sigurnost kontejnera.

Dvanaesta lekcija

 Večer provodimo u razgovoru s fotografom i hvalimo arhitekta koji je ova skloništa projektirao (ja čak iznosim i neke kritike i prijedloge poboljšanja). Odgovara nam na sva postavljena pitanja oko izgradnje i očito zna o čemu priča no umorni ne povezujemo dobivene informacije. Njih dvojica rasprostiru mreže za spavanje, a ja se udobno smieštam na klupi. Gasimo svijetla i shvaćam da je pogled kroz staklenu stijenu sličan onome jučer na otvorenom, samo je nešto toplije i udobnije. Zahvalna za ovaj poklon dostupan svima tonem u san dok me usred noći ne probudi Zvončijevo nervozno lupkanje šapama. Izvodim ga van i zakoračivši iza ugla probudim čovjeka koji je stigao tokom noći i spavao na klupi. Skočim ja, skoči on, ali sabravši se saznajem da spava vani jer nas nije htio buditi. Planinarskoj pristojnosti stvarno nema kraja. Uvodim ga unutra i jutro dolazi brzo. Kratko se pozdravljamo, još jednom bacamo pogled na sklad ove arhitekture i krećemo doma.
​
Prošlo je par dana od velebitske avanture, a na laptopu mi izlazi vijest o novim skloništima na Velebitu i čovjeku koji ih je projektirao i gradio. Pogledom na prvu sliku vidim isto lice s kojim smo sklonište dijelili, shvatim da je on taj kojeg smo hvalili, pokažem Igoru i oboje s divljenjem pomislimo isto: "Kakvo divno skromno biće.".