Neki tamo stari par

I dok Igor drži nogu u zraku i oporavlja svoj gležanj, a ja uživam u blagodatima usporenog života pomislio bi čovjek da se nije lako nositi s neočekivanim prekidom aktivnosti. S obzirom na tempo kojim se inače krećemo, prisilni odmor mogao bi biti najveća kazna, ali začudo nije. Naravno da bi Igor bio sretniji da može bezbolnije hodati, ali nas smo dvoje jednako dobri odmarači koliko smo dobri pokretači. Kod nas ne postoje ona “Znaš ja sam ti navikao svaki dan biti u akciji pa se ne mogu smiriti”, kod nas se miruje čiste savjesti jednako ekstremno kako se i kreće. I iako nas šepavi ovaj tjedan sputava u fizičkim aktivnostima, dani su sve samo ne dosadni, no iskoristit ću priliku svima dati predah od naših pustolovina i ispričati priču o jednom drugom paru koji sam upoznala prije par godina. ​

Sunčanje u Vrsaru prošle godine

 Njih su dvoje nešto stariji od nas. Po sijedoj bih kosi rekla da su dosta stariji od nas, ali godine ljudi s kojima volim provoditi vrijeme sežu od 3 do 83 pa to i tako nije bitno. Jednog zimskog dana Igor je poželio da ih upoznam i dobrodošlo su nas posjeli pred stol pun biljnih delicija. Ne mogu se točno sjetiti jesu li to bile lazanje od tikvica ili pohane bukovače, ali nije mi bilo na kraj pameti kakvu će ulogu njih dvoje u mom životu dobiti. Introvert kakav jesam, razbježanog pogleda sam u predasima zalogaja odgovarala na pitanja o netipičnom nomadskom životu i na svoju radost ne bila osuđena što me još nitko nije ukalupio. Smijali smo se razlikama, svjetonazorima i mojim ludim idejama, ali nekako sam se osjećala sigurno i bilo je ugodno ne tajiti tko sam. Život me naučio da svoj uspjeh i sreću dijelim samo s onima koji su ili jednako ili više sretni od mene. Plašt “uobičajene životne borbe” me od loše energije zaštitio nebrojeno puta jer rijetki su oni koji u tuđoj sreći pronalaze motivaciju, a ne zavist. Kroz sljedeće smo mjesece, svakim povratkom u Zagreb, dolazili na ručak uz duge razgovore i njih su dvoje uvijek bili tu. Do te su mjere uvijek bili tu da mi se ponekad čini da su otkazali svoje aktivnosti samo da bi mogli ugoditi nama. Igor se oduvijek kod njih osjećao kao doma, ali ubrzo sam i ja shvatila da mi nitko neće zamjeriti ako sjedim na podu, radim stoj na rukama i jedem prstima cijelu tavu kolača. Uskoro smo prljavi veš ostavljali u njihovoj kupaoni, kajak u dvorištu, a oni nježno i neprimjetno postali dio naše logistike. Našu, tada samo ideju o životu u kamperu saslušali su pažljivo, kao i sve ostalo, izrazili svoje strahove, ali jasno nam dali do znanja da su spremni bezuvjetno zauvijek biti dio naše pustolovine. Kao da smo njihovi. Što se naš život više ubrzavao i logistički komplicirao, to su njih dvoje spretnije uskakali kad god je bilo potrebno, a ponekad i kad nije jer eto, takvi su i ne znaju drugačije. Postali su izakulisni pokretači i podrška Pokreta odmora bez da itko o tome išta zna. Pa prođimo kroz djelić liste stvari koju nikada neću uzimati zdravo za gotovo: “Zaboravili smo pedale za bicikl, jel’ biste ih možda mogli staviti na bus i poslati u Istru? Za pola sata?”. Pedale su stigle u kutiji s, još hrskavom, štrudlom od jabuka. “Navečer dolazimo u Zagreb, a sutra ujutro rano krećemo dalje, jel’ možemo iskoristiti vašu mašinu i sušilicu?”. Odjeća nas je ujutro dočekala oprana i posložena i blatne tenisice koje smo slučajno zaboravili ispred kuće izglancane. “Avion nam ide za 3 sata, a na kamperu smo upravo našli kaznu od komunalaca. Moramo li uopće pitati je li problem preparkirati kamper i riješiti to…nakon što nas odvezete na aerodrom?”.
Nije se dogodilo da odlazimo na put, a da nas ne otprate s loncima naše najdraže hrane ili da se vratimo s puta, a da nas ne pitaju što si želimo za ručak. Volontiraju na svakoj od naših utrka, a da se mogu klonirati vjerojatno bi se i prijavili na iste. Primaju nam poštu, koordiniraju majstore i popravke, posuđuju svoj mali auto svaki put kad kamper nije zgodan za hitna putovanja, stavljaju nosače, skidaju nosače, operu kamper dok mi premoreni zaspemo na kauču, posuđuju svoje bicikle za gradske vožnje, ne zamjeraju ako posudimo pola dijelova s njihovih bicikala i u garaži nađu samo usamljeni kotač, čak je i Zvonči redovni stanovnik njihovih odaja u hitnim slučajevima.
Nekad u dugim vožnjama prebiremo po sjećanjima i pokušavamo se sjetiti koje su bile najbizarnije situacije u kojima su oni uskočili u pomoć. Možda onda kad su u Vojnom Tuku pokupili naš auto i s dva nas auta i kolačem dočekali u Klenovici dok smo mi prehodali Kapelski planinarski put. Ili onda kad su nam auto doveli u Istru pa se vratili autobusom jer smo mi htjeli putovati biciklom iz Zagreba u Istru. Igor je, i kao mlađa dugokosa metal verzija sebe, znao zalaziti kod njih. Nekad bi usred noći s hrpom svojih huligana zalegao i prespavao na podu u dnevnom boravku, pa ako im je to bilo podnošljivo donekle mi je jasno da imaju razumijevanja za mene.
​No uz sve to što su oni spremni nama ugoditi postoji nešto što nam je vrijednije od svih ručkova ili transfera. Njih su dvoje naš stup sigurnosti. Znati da postoji čvrsta baza čija su nam vrata uvijek otvorena daje nam slobodu kakvu si rijetko tko može priuštiti. Oni su penzioneri koji dijele život već skoro 50 godina, prošli su sve i svašta i još su uvijek jedan drugome dovoljni. Možda ne znaju točno odmah na karti pokazati gdje smo ponekad otputovali i ne razumiju kako je to otrčati maraton, ali znaju kako biti divan roditelj. Znaju slušati i nadmudriti moju tišinu svojim brižnim pitanjima, znaju nasmijati i skromno podijeliti ono što je njih život naučio. Nisam nikad mislila da ću dobiti još dva roditelja, ali ljubav se ne dijeli, ona se množi i mjesta ima za sve. I sad kad sam ovo pretočila u riječi mi je malo jasnije zašto je Igor tako bezglavo satima trčao uganute noge (vidi blog Lim Bay na tri noge) u želji da im ponovo poklonimo osvojeni vikend u Vrsaru (vidi prošlogodišnji blog Lim Bay Challenge). Ove godine budu ipak s nama u kamperu, samo kad još ne bi hrkali.

​