Mali noćni trening

Ako nešto volim srijedom navečer onda je to ležati pod dekicom i čitati knjigu. Uz topli čaj recimo. Samo da je mirno i da me nitko ne gnjavi i da se ne moram pomaknuti. I još je posteljina meka i mirišljava i lampa je ona ugodna blaga i uspavljuje me. Nema meni do večernjih izležavanja u ove kratke mračne jesenske dane. “Dobro, dobro, shvatila sam, idemo na Noćni mini trening orijentacije. Baš sad! Po mrklom mraku. U blato. S glupim kompasom. Ma beskrajno se veselim, nisam uopće loše volje! Ne, ne lažem, stvarno mi je super to sve…probijanje kroz trnje i ronjenje po lokvama!”. Taj zadnji dio sam promrljala sebi u bradu jer je Igor nagluh pa mogu izguštati koji put i izreći što ga ide.
Ovo je već tko zna koji put da Igor napravi stazu za prilagođeni program samo da se ja mogu osjećati dobrodošlo i otkriti čari šumske, noćne orijentacije. Nije da ne cijenim. Znam da je već par puta došao doma izgreban, krvav i blatnjav, ali kakva to može biti staza ako se takav vraćaš. “Bilo mi je prekrasno danas! Ležao sam na jednom vrhiću u lišću, ugasio lampu i osluškivao životinje.”. Kad takva filozofija izađe iz njegovih usta onda znaš da je fakat bilo posebno lijepo, ali ja vidim samo krvave noge, blatna leđa i bezuspješno pokušavam pozitivno doživjeti njegov šumski zen trenutak.
Mislim da sam spremna. Nek me odvede na to svoje čarobno mjesto, možda me vrag uzme pa više neću morati srijedom navečer na ta “outdoor, život u prirodi, joj kak’ nam je super u šumi” okupljanja. “I ne, nemam lampu i nemam kompas spreman. Kako to misliš što sam mislila?! Mislila sam ostati u krevetu!” - njurgam dok u džep spremam lampu i kompas koji sam znala da je on već spremio za mene. Tako ili nikako! “I samo da znaš, ja ću danas ići sama i možda ću negdje u mraku i ostati. Ne želim nikom drugom kvariti večer. Svejedno mi je ako se izgubim!”.

Sekunde su falile do prijave prebivališta u Stijena bb

Parkiramo auto pri vrhu Zelene magistrale i s ostacima grickalica, onih sa cresko-lošinjskih okrjepa, hodamo prema mjestu okupljanja, špiljici Podcintarnica. Što je Cintarnica ne znam, a pogotovo što je pod njom, ali netko ju je tako nazvao. Vjerovali ili ne, 50 ljudi je dobrovoljno došlo na ovo noćno druženje dok je jedna, doduše jako super, dama samo uzela svoju kartu i namrgođena krenula u mrak. Ono što slijedi tok je misli ove nesretne dame u ovim mučnim okolnostima. Eto, nisam ni krenula i već ne kužim što je od ovoga greben. Kako da ja znam što je greben kad sve izgleda isto?! Budale sreća prati. Idem ja ovdje, možda pogodim. Ha, kako sam pametna, znam ja gdje idem. Ništa to nije slučajnost. Talenat, nema što. Već imam jednu kontrolu. Budućnost je svijetla, pogotovo uz ovu lampu koja osvjetljava sve 50 metara oko mene. Sviđa mi se ovaj potočić uz koji hodam. Taman mogu preskakati s jedne strane na drugu i ne smočiti noge kroz ovu rupu koju sam kreirala na vrhu tenisice da oslobodim palac. Spojila se neka stazica, križanje, odmorište, izvor…evo me! Druga kontrola! Ovo je prelako! Što Igor misli da sam ja, tupava?! Još uvijek nema nikoga u blizini. Super za mene, loše za njih. Ne mogu me pratiti. Nek se gube sami dok ja pogađam kao od šale.

Plemenski rituali su doboko usađeni u nas, pa je vatra ipak i dalje aktualna

Na treću ću kontrolu ipak po stazi samo da malo nabijem kilometara. Ne da mi se kratiti na divlje, iako to naravno mogu, ako želim, a ne želim. Baš je ugodno prohodno i mirno. Možda Igor ima pravo, možda ovo i nije tako loše. Ovdje bi negdje mogao biti novi vrh. Vidim ga! Eto kontrole! Ja sam kraljica orijentacije! Nek zna cijela šuma! Lišće, putić, još lišća, svijetla grada poda mnom, mislim da mi je lijepo. Tu bi negdje trebale biti stijene slijeva, a u njima četvrta kontrola. Evo i tuđih lampi. Neki amateri se gube i ne mogu je naći. Ne nalazim je ni ja, ali čisto iz solidarnosti da im ne nabijam komplekse. Znam kako je meni bilo u mojim počecima. Nakon što sam zbog dugotrajnog boravka skoro uzela prebivalište pod stijenom, vraćam se na put i krećem dalje. Oko mene opet nema nikoga i to mi godi. Dosadni obožavatelji, ne daju mi mira. Nekad sam strahovala biti sama u mraku, a vidi me sad. Vladarica tame! I još k tome pametna! I lijepa! I skromna! Ako je vrtača desno, a kontrola iza nje to znači da moram zaobići vrtaču i naći ću je. Opet u sridu. Mislim da ipak volim orijentaciju. Možda ću ipak ići po sve kontrole. Vidim neka svjetla u daljini, luzeri idu krivo. Treba se spustiti na drugu stranu, iako mi se čini malo prestrmo. Nema veze, imam ja to. Slava je moja kad je samo ja pronađem. Najbrži put do dolje je da se poskliznem pa na guzici preko trnja i kamenja otkližem 100 metara niže. Savršena egzekucija, no slava će za sad morati pričekati, a ja se četveronoške vratiti od kud sam krenula.

Grickalice su ostaci sa Cres & Lošinj Traila, donacija Aljoša Parotat d.o.o. i par nepoznatih mecena

Ovom spretnom odlukom sam uspjela ispasti i s karte. No i najbolji griješe, na greškama se uči. Osim što moje školovanje nikako da prestane. Sad mi je konačno jasno zašto se vrtače zovu vrtače. Zato jer se ja u nedogled mogu vrtjeti oko njih i ne pronaći pravu. Da ne govorim o ovoj stijeni koju trebam naći poslije. Ima ih previše. Ne znam više gdje sam! Noge su mi krvave od trnja, guzica blatna i kao šećer na kraju, upravo mi se ugasila lampa. Nisam baš razmišljala što ću ako ostanem bez svjetla. Ni telefon nemam. Ajme kako je divno kad si s ljudima u šumi. Šalila sam se ono kad sam rekla da volim biti sama. Ekipa, mogu pliz za vama? Nemam lampu. Mi možete pliz i reći kako da se vratim nazad, ne znam gdje sam. Jel pričate uopće hrvatski? Koja je godina? Nakon još par zanimljivih odabira puta, s posuđenom lampom, pokunjena se vraćam u Podcintarnicu. Igor me gleda i čeka presudu. Sjedam pored vatre, skidam tenisice pune trnja, vadim grane iz kose i samo sliježem ramenima. Ubrzo se skuplja i ostatak noćne bande, pa svi skupa uz razgovor dijelimo ovu tihu, toplu noć s pogledom na svjetla Zagreba. Još uvijek mrzim noćnu orijentaciju, al’ nije mi loše ovdje uz vatru, usred mirne srijede navečer, visoko iznad grada.

Prepričavanje o ljepoti staze i domišljatosti postavljača iste trajalo je do kasnih večernjih sati

---

Fotke su ukradene od Teje, Monike i Beate.