Lim Bay Challenge

Start iznad Pazinske jame

---

Dan 1: pustolovka

Pustolovne utrke su uvijek na vrhu liste ‘naših’ prioriteta. I kad kažem naših zapravo mislim Igorovih, iako s vremenom su i meni iz mučnog eskorta prerasle u popriličnu uživanciju. Na Lim Bay Challenge-u sam prvi put bila prošle godine. Kako to u mojoj glavici biva, očekivala sam lagodno razgledavanje Lima, a dobila 10 sati akcije koja je uključivala 30-metarski abseil (i to po kiši, jer mi strah od visine očito nije dosta), krvavo provlačenje kroz grmlje i za kraj romantično prevrtanje iz kajaka u sumrak.
Ove sam godine gajila nešto manje iluzije da će biti lako, ali sam svejedno zamišljala golf terene, singliće s mahovinom i morsku struju koja kreće od kraja Limskog kanala i gura kajake van.

Busom smo ujutro svi prevezeni iz Vrsara u Pazin, gdje su timovi razdvojeni na suprotne krajeve jame i puštani zip line-om u isto vrijeme. Ako moram birati između spuštanja po stijeni i zip line-a odabrati ću ovo drugo, al da sam fan visine, definitivno nisam.
Spust je trajao kratko i baš kad sam pomislila kako me uopće nije strah skužila sam da uopće nisam vidjela Igora u drugom smjeru i da se baš i ne sjećam cijele zadnje minute. Ovo me, na putu prema prvoj kontroli, podsjetilo na tatu koji je sa sličnim entuzijazmom skočio padobranom i objašnjavao mi kako mu je bilo super i kako je bio priseban, a kad sam pogledala GoPro snimku bilo je očito da je bio blizu nesvjestice.

Dotrčavanje u Tinjan na špicu

Nakon zipline-a nam je milostivi organizator dopustio da se nakratko razdvojimo, pa ja tako idem po kontrolu 2, a Igor po kontrolu 1. Nema mi druge nego da upogonim svoje pol-satno orijentacijsko iskustvo od prije par dana. Nekim čudom čak i razumijem gdje sam, ali brzo lovim Žineta i Mateju, koji remete moj plan potpuno samostalnog orijentiranja. Skupa stižemo na kontorolu 3, gdje se sastajem sa svojom prostorno inteligentnijom polovicom, pa lagano spremam kompas i kartu u džep, uvalim se u naslonjač i nek’ me vodi. Naslonjač je u stvarnosti bilo 17 km trčanja po blatu, kroz granje i preko bodljikavih ograda, jer Igor uvijek namjerno, nikad slučajno, malo pogriješi da mi omogući pravu pustolovinu. 
U Tinjan, gdje nas čekaju bicikli, stižemo treći. Opet se razdvajamo na bike orijentaciji, ja po kontrole za prilagođeni program, a Igor po one teže. Karta mi je apsolutno jasna, ali svejedno prvo odabirem tri krive ceste, ne bih li malo bolje upoznala gradić. Tko zna kad ću opet biti tamo, a lijep je dan. Kad sam našla sva mjesta gdje kontrola nije, ostalo je samo ono gdje je, pa je bilo neminovno da je nađem. U povratku srećem Paulu i dijelim s njom svoje otkriće kontrole, jer njoj je definitivno trebala moja pomoć, sama teško da bi ju našla 2 metra od glavne ceste.

Bike orijentacija

Godilo mi je krenuti dalje biciklom, to i tako samo sjediš. Nisam znala kakav će biti teren, ali nakon prošlotjednog debakla na MTB maratonu bila sam spremna na sve i cijela ova vožnja prošla je relativno ugodno. Zapravo kad razmislim, guranje aluminijskog bicikla 20 min uzbrdo u jednom trenutku i nije tako ugodno, ali uvijek radije odaberem nevožljiv uspon od nevožljivog spusta. Na putu prema kajaku stižemo Metu i Žineta, pa skupa dolazimo na tranziciju. Brzo prelazimo u kajak i veslamo 3 km prema još jednoj trkačkoj orijentaciji u šumi Kontija. Bilo mi je jasno da je šuma u koju trebamo doći na vrhu brda koje nam se nalazilo sa sjeverne strane, ali o tome kako se popeti gore, ću razmišljati kad nasukamo kajak. Mislio bi čovjek da je lijepo sjediti u kajaku i veslati, ali mi smo baš prekjučer odlučili napraviti svoj prvi TRX trening i veslo sam jedva držala, a kamoli veslala. Nama u korist, kajak koji imamo nešto je hidrodinamičniji i do obale smo Slovencima napravili razliku koju ću nam ja ubrzo izgubiti. Očito me pekla savjest da imamo brži brod, pa sam se kaznila s dodatnih 5 km trčanja kroz otrovnu paprat na mjestu ni blizu traženoj kontroli. Prvu i drugu kontrolu sam našla s lakoćom i pomislila kako je to sve lako, svaka budala ih može naći, a onda je ta budala pomiješala prosjeku i put na karti i provela 15 minuta vrteći se u krug u nekom žbunju s besplatnim peelingom za noge. Do Igora sam se vratila na izmaku snaga, ali s nađenim kontrolama i velikim iskustvom. Sad opet ne moram pogledati kartu do sljedeće utrke. Spustili smo se do kajaka i ulovili 2 tima koji su nas zbog moje malenkosti prestigli i krenuli prema Vrsaru. Tu je još bilo i neko penjanje na drugu stranu kanala, ali s obzirom da sam ja čuvala kajak i nisam heroj te priče kao da se nije ni dogodilo. Do cilja nam je trebalo još sat i pol veslanja, odnosno Igoru je trebalo sat i pol veslanja, ja vesla samo lagano uranjam njemu za motivaciju. 

​Dobro me satralo. Al može opet. Svašta sam novo vidjela. Ima nešto fora u tim pustolovkama…
​Ispod je galerija Petera Kurschnera, u kojoj se možda krije pokoji razlog zašto se pridružiti ovoj pustolovki sljedeće godine, i Igorov doživljaj dokazivanja muškosti dan nakon na 25 km trekinga

---

Dan 2: treking

A noge lagane, ko perce!

Nakon završene pustolovke u subotu, nisam baš gajio nade da će mi se dati drugi dan ići na treking. Ali probudio sam se odmoran i nekako oran za trčanje. Na brzinu sam nešto pojeo, spremio stvari i pojavio se na startu. Ana je odlučila pauzirati, jer ona ne mora dokazivati da je muško i da joj nije ništa od tih tričavih 80 km dan prije.
Na brzinu sam pogledao kartu i radim neki okvirni plan kretanja. Odlučujem da danas rezultat nije bitan i da mi je jedini cilj da cijelu utrku otrčim. I da što manje orijentacijski griješim. Ok, to su dva cilja.

Krećemo tempom koji mi je danas prebrz, pa polako zaostajem za vodećima. Ne brinem se, jer znam da je puno onih koji krenu brzo, ali već nakon par kontrola posustanu. Držim svoj tempo i pronalazim prve četiri kontrola bez problema. Uglavnom sam sam, tek ponekad nekog ugledam u blizini. Kontrola 5 je na obali , a do nje vodi skoro 100 m visinskog spusta. Ususret mi dolaze oni koji se je već pokupili, pa kompleksnim matematičkim izračunom dolazim do spoznaje da sam oko dvanaesti. I da smo svi na par minuta razlike. Brzo cvikam kontrolu i jurim natrag istim putem. Brzo se penjem, pa na KT 6 dostižem petoricu ispred mene. Tamo je i okrepa, koja mi je sjela ko budali šamar, pa koristim priliku da okrijepim obamrlo tijelo eksajući nekoliko čaša soka kao što sam nekada eksao neke druge napitke. Punim usta i džepove bananama I narančama, te krećem prema KT 7 ostavljajući za sobom trag pratiocima u vidu kora voća kojeg tamanim.
Trčimo sa okrepe u grupi, ali ih puštam da odu naprijed, jer se nadam da će se pogubiti do KT 7, orijentacijski najzahtjevnije kontrole, a ne zato jer nisam mogao pratiti njihov tempo. Nipošto zato.
Ali ipak svi u isto vrijeme dolazimo do KT 7 sa raznih strana, čak na kratko vidimo i vodeće.
Slijedećih par kontrola se lagano osipamo, pa od KT 10 trčim sam, ako ne računam fotografa koji se baš namjerio da me ulovi iz svih kuteva.
Ulazim u cilj sedmi sa 25 pretrčanih kilometara i nadom da mi se noge neće totalno ukiseliti, jer me već u subotu čeka MTB maraton na Braču.