Komunizam

Ovo je istinita priča sa 6 likova. Zvonči, Maka, Ana, Jelena, D. Igor, Igor D. nadalje Igor Jr. zbog očekivanih konfuzija. Svaki dan na par sati pojavljuje se i Jura. Sporednih likova nema.

Ponos svojih roditelja - ko ih ne bi volio?

Možda se netko sjeća ono dvoje bivših prijatelja koji su nam došli na tjedan dana gostovati u Portugal i stalno se nešto žalili. E pa sad smo opet prijatelji, uglavnom zato što su napravili kardinalnu pogrešku i iz pristojnosti nas pozvali k sebi u Istru. Mi smo došli i ostali. Zapravo trenutno niti ne vidimo svoj odlazak. Nekako se ne sjećamo da je život drugačiji od ovoga ikada postojao. Ondak u Portugalu smo imali velike planove i projekte za 2020, Igor i ja prvenstveno oko ARC-a, a Igor Jr. i Jelena su taman dobili ljetni posao vodiča za koji smo se svi četvero srčano borili, ali su ga samo boljih dvoje dobili. Mi si baš nađemo prijatelje koji nam nabijaju komplekse. Oteli su nam posao, kupili kuću u Istri koju smo gledali zajedno, imaju mlađeg psa i zgodniji su. Igor ih je istog trena prokleo i obećao da ćemo se useliti k njima s obzirom na njihovu sjajnu budućnost. Trenutno nam je svima jasno da Igorove kletve nisu šala i eto nas u njihovom domu, na njihovom ručku, tjednima, svi besposleni i život nikad nije bio ljepši

Kuća 1, kuća 2 i pogled na kuću 1 iz kuće 2

Jest da je njihova kućica bila nešto jeftinija od našeg kampera i da mi imamo tuš i pećnicu, a oni nemaju, ali kuća je. Ako pod kuću podrazumijevamo kontejner na temeljima odjeven u drvo. Nama zgodno, ta kuća ispod sebe ima makadam i livadicu koja je baš taman za uparkirati kamper. Kudosi vlasniku koji nam je bezuvjetno dozvolio da ovdje boravimo dok je teren neiskorišten. Tako je igrom slučaja (čitaj Igorovih kletvi) odjednom stvorena moja utopijska komuna. Krenuli smo sa zbližavanjem teškim fizičkim radovima vanjske hidroizolacije oko kuće, a onda brzo shvatili da nam je to svima daleko bolje nego biti u Zagrebu. Jedini doticaj sa stvarnim svijetom postale su vijesti, ali i to se činilo nekako nestvarno s obzirom na naš šumski raj. U vrhunski, upravo hidroizoliranom, podrumu donesena je odluka da ostajemo u Dausi. Dausi se inače ne deklinira. Svaka deklinacija dovodi do nesporazuma sa susjedima.

Radne akcije u Dausi

Prva sjednica kriznog stožera komune Dausi i donesene odluke:
- odluka o mjesečnom budžetu za hranu u iznosu od ukupno 2012 kn
- odluka o poštivanju privatnosti svih komunista, osim onda kad je se ne poštiva
- odluka o ravnopravnoj podjeli poslova, osim onda kada se nekome radi nešto drugo, a to je uglavnom stalno
- odluka o ispijanju jutarnje kave na osunčanoj terasi i zabrana ikakvih korisnih aktivnosti prije 11 h
- odluka o fizičkoj aktivnosti, jedne do četiri osobe i do 2 psa, najmanje 3 puta tjedno
- odluka o kupovini frižidera i nove pumpe za šternu (toliko o otmjenosti naše kuće)
- odluka o gurmanskim delicijama i zajedničkim objedima, svakodnevno
- odluka o nužnim radovima na kući, najmanje nijedna, a najviše 4 osobe
- odluka o večernjim kvizovima i debatama uz peć i naizmjenično kopanje po ormariću s grickalicama
- odluka o postu ponedjeljkom za boljitak tijela i novčanika
- odluka o “zajedničkoj” imovini: kuća je NAŠA, susjedi su NAŠI, sve sada dijelimo nas četvero (Jelena i Igor Jr glasali protiv - odbijeno im je)

Lijevo: Zvonči pokazuje Maki svoju nove Ultralite kućicu od plexija | Desno: razigrano fotkanje kod kanjona

Prvi smo tjedan bili prilično zaposleni oko građevinskih radova i nismo imali vremena za razmišljanje. Igor Jr. s YouTube-a je diktirao upute za kopanje i postavljanje materijala, Jelena i Ana su ih izvršavale, a Igor je uglavnom mazio četveronožne dlakavce i skupljao ideje za svoj novi, još dlakaviji, look. Završetkom svih neodgodivih šljaki život je još imao neki kalendar, ali kroz par dana krizni je stožer shvatio da se događanje sa 40 ekipa sa 6 kontinenata u svibnju ne bude dogodilo i ARC je odgođen. Odjednom smo dobili svo vrijeme svijeta i, s obzirom da nismo gladni, nije nam nešto teško palo. Nama socijalni život ovako nekako izgleda i inače, dapače čak je i dobio na kvaliteti ovom izolacijom u četvero. Igor je oduvijek želio naučiti bolje dizajnirati web stranice pa je prvim zamahom krampa ukliještio leđa i sljedećih mjesec dana proveo u krevetu s WordPressom i prebacivanjem svih naših stranica na njega, dok sam se ja sa škarama i sjekirom preselila u šumu. Besmisleno čišćenje MTB staza, u mojoj je glavi, dobilo smisao, a seljani me sada znaju kao “ona luda koja se u sumrak vraća krvava sa sjekirom”. Jelena je svoje vrijeme usmjerila prema vrtu i naša je jedina nada za ikakvu samoodrživost. U našim je krugovima poznata kao Kombi Nazi jer je osjetljiva na nesvakidašnje kombinacije hrane, ali u Dausi je na glasu kao ljubazna, lijepa i naša Jelena. Tako su je bar opisali NAŠI prvi susjedi Marija i Mario Marion. Izgleda da ipak imamo sporednih likova. Oni su Marija i Mario Marion. Marija i Mario Marion su susjedi iz raja. Više manje svaki dan donose palačinke, pohane tikvice, kreme za bolove, daju nam svoju struju i pitku vodu. Nevjerojatni su ti Marija i Mario Marion. Ne znam jesam li rekla da se zovu Marija i Mario Marion. Igor Jr, ako nije u posjeti Mariji i Mariju Marion ili na telefonu s prijateljem Marijom 2, svoje pedantne vještine usmjerava na izolaciju poda u podrumu. Ne shvaćamo njegove metode 3 podsloja, 2 premaza, 1 glavni sloj i 4 nadsloja, ali sumnjamo da u slobodno vrijeme vodi i građevinske radove na Ipsilonu ispod nas jer i oni već danima razbijaju pa ravnaju istu plohu, a ne vidi se razlika.

Direktorica Trail utrke mjeri kut nagiba spusta da sve bude po ITRA pravilima

TIPIČAN DAN U DAUSI:
7 je ujutro. Budi me jedno ili sve od navedenog: a) Zvončijevo tapkanje, b) prvi iskrcaj betona iz obližnje tvornice, c) Igorove nemirne noge. Otvaram vrata kampera, izbacim Zvončija van, škicnem gore susjede iz Dausi Gornjih i sjednem s četkicom za zube na rutinsku jutarnju predstavu. Ubrzo dotrčava Maka sa svojim, vertikalno zakinutim, prijateljem Jurom koji je svačiji pas, ali trenutno najviše NAŠ. Baca se Zvončiju pod noge dok Jura zapišava sve što stigne. Ceremonija traje par minuta, a onda dvoje bandita odlaze u daljnju pustolovinu pa Zvonči odahne i prilegne. Negdje oko 9:00 sati mi počinju faliti susjedi i izmislim da trebam nešto iz NAŠE špajze ili se pozovem na kavu. “Samo sam došla po zelje” obično završi s jutarnjim tračanjem cijelog svijeta, a negdje oko 10:00 iz svog ureda dolazi i Igor. Njegovim dolaskom svi protrnemo od straha i brzo palimo laptope jer znamo da je gledanje novo izrađenih web stranica neminovno. Srećom, nisam ni ja od jučer pa predlažem sladoled i atmosfera se odmah vraća na staro. Jedan hoće s datuljama, drugi s kikirikijem, treći sa šumskim voćem, to su pravi problemi naše svakodnevice. Već oko 13:00 spremni smo za neku aktivnost, ponekad je to trčanje, ponekad bicikl, a ponekad gledanje novo izrađenih web stranica. Aktivnosti uvijek postoje ovdje u Dausi, jedino što nerijetko na njima ne sudjeluje niti jedna osoba. Negdje u ovo doba obično i viknemo koji pozdrav Mariji i Mariju Marion. To su NAŠI susjedi. Marija i Mario Marion. U neregularno vrijeme kasnog podneva netko od komunista iznese ručak, a onda blagujemo kako su blagovali naši stari, polako i nesebično. Ako nesebično znači da ja grabim šefljom prepun tanjur prije nego je lonac uopće stavljen na stol i onda sa zakašnjenjem pitam mogu li ja prva, a Igor istom šefljom jede direktno iz njega. Primijetili smo da naši sukomunisti polako gube na kilaži, što je dosta tužno jer su i prije bili jako mršavljikavi. Razlog nepoznat. Valjda cijela ova situacija uzima danak i nemaju toliko apetita. Predvečerno slobodno vrijeme provodimo u jednoj od ne/aktivnosti, svatko po volji, ali sumrak nas sve dovodi u NAŠU kućicu, gdje palimo NAŠU peć i do kasnih večernjih sati (nekad i do 22:00) igramo kvizove, bezizlazno debatiramo o svemu i svačemu ili recimo gledamo netom izrađene web stranice. Iako kvizove igramo u ekipama Dausi Gornji protiv Dausi Donji, zapravo igramo Dausi Gornji protiv Igora, a ja služim samo kao njegov zapisničar. Raspon mog neznanja je famozan pa se skupno radujemo svakom pitanju na koje i ja znam odgovor. Maka i Zvonči ne znaju čitati pa ne mogu sudjelovati, a i meni godi da sam od nekoga pametnija. Po mrklom mraku se povlačimo u svoje odaje, mi u kamper, oni u kontejner i tiho, preko ograde zaželimo laku noć Mariji i Mariju Marion.

Svakodnevne delicije iz našeg skromnog budžeta

Već 2 mjeseca nas četvero dijeli dane, prostor i smrznute banane. Ja doduše idem korak dalje i spajam se na svačiji hotspot jer nisam kupila bon pa dijelimo i internet. Prošli smo kroz 4 PMS-a, 1 upalu mandula, 1 ukliještena leđa, pokoji tužni dan, 100 ozljeda Igora Jr. popraćenih krikom, 13 Makinih bjegova i 3 Zvončijeva pada po stepenicama. Naučili smo postojati jedni s drugima i normalno proživljavati kroz situacije koje obično ostaju iza četiri zida. Par smo puta razglabali o temi s kime bismo mogli živjeti u ovakvom scenariju i ovako intenzivno, a meni je svaki dan toplo u srcu kad na trenutak izađem iz sebe i pogledam nas izvana. Ili kako je to Igor njima prvih dana predstavio “S nama je stvarno lako biti, uopće nismo invazivni, imamo svoj kamper i to je to.” Istina jest da mi kamper imamo, a sad koliko u njemu ovih dana boravimo, o tome bi se dalo diskutirati. Ja ponekad odem samo sjediti kod njih pred kućom iz istoga razloga iz kojeg Zvonči ponekad dođe do nas i nasloni se samo guzicom na našu nogu. Mislim, očito je da smo super gosti. I Marija i Mario Marion su OK s nama. Pokret Odmora sad živi u Dausi. Četiri samotnjaka na hrpi je dosta dobar mix. Sutra navečer Jelena radi palačinke. Jedva čekam. Probat ću ostaviti koju za Mariju i Marija Marion.

Nije nam baš u kvartu, ali skoro da je