Kapelski planinarski put

Posadu za ovaj eksperiment u divljini potražili smo u svim slojevim društva. Od socijalne radnice u strahu od medvjeda, profesorice matematike u srednjim pedesetima do projektanta dijabetičara, informatičarke ultrašice, nezaposlenog na burzi i nezaposlene po default-u. Čak nam se pridružio i pasić koji je želio okušati svoje penjačke sposobnosti i razbiti pokoju traumu iz djetinjstva u prihvatilištu.
Plan je bio hodati tri dana, a noćiti prvo u Ratkovom skloništu, a zatim u skloništu na Bijelim stijenama i završiti ovih 50-ak kilometara dugu šetnju u Klenovici. Pitka voda nalazila se tek na cilju druge etape i sa sobom smo, uz svu hranu i opremu morali ponijeti i dovoljno vode za dva dana. Većinom smo odlučili spavati na tvrdom i ne nositi karimate što je kroz dan malo olakšavalo hod, ali u sumrak izazivalo psovke i jadikovke. Dan je u ovo doba godine dug i s lampama i rasvjetom se nismo previše zamarali iako je svatko, sukladno svome zanimanju, ponio pokoju neuobičajenu potrepštinu. Socijalna radnica Jelena je sa sobom imala sprej protiv medvjeda koji i inače koristi u zatvoru gdje radi, profesorica Liska uzela je hrpu nepregladnih testova koji su joj ostali pred kraj školske godine, projektant Ivan dodatne punjače za mobitele ne bi li doradio nedostatke skloništa u koje idemo, Informatičarka Mateja laptop jer je baš ove dane dežurna i internet mreža joj je neophodna, nezaposleni Igor par litara vode više kako bi nezaposlena Ana putovala lagana i dalje zadržala svoj teško stečeni status.

Liska: "Plavuša sazna da je trudna. Na tren se zabrine, a onda se sjeti: "Pa možda nije moje!" I svi se grohotom nasmijaše. Osim Igora.

Naša je avantura krenula iz Vojnog Tuka gdje smo pred domom ostavili jedan auto i makadamom krenuli prema Kuli, vrhu Bjelolasice. Projektant Ivan, već je u prvom kilometru dobio za naslutiti u kojem će tonu ići ovi usponi i krhku je informatičarku Mateju, uz ispriku, zamolio za razumijevanje i nešto sporiji hod. Makadam koji vodi uz Matić poljanu do ulaska u šumu prilično je dug, ali baš kad smo pomislili kako je ova ravnica bezveze i nepotrebna, socijalna radnica dojuri sa svojim Twingom, potrpa nas unutra i skrati nam taj manje atraktivan početak. Njen auto ostavljamo na kraju makadama jer će nas pred kraj dana, zbog nekog zatvorskog rođendana, morati napustiti i krećemo uzbrdo prema Kuli. Put je pun šarenila cvijeća koje Liska očarano promatra i svako je malo izvlačimo iz nekog mirisnog grmlja. Srećemo par planinara s klasičnim, za neke previše prijateljskim, nastupom i odmah bacamo profku Lisku i projektanta Ivana u prvi red za odnose s javnošću. Team nezaposlenih svojom ‘druželjubivošću’ vjerojatno može otjerati i medvjeda pa ih se pametno skriva na začelje kolone u ovakvim situacijama. Dolazimo do vrha Bjelolasice i umjesto pogleda i žiga bacamo se na preostale sendviče. Nešto kao klinci kad idu na Sljeme pa sve pojedu već u busu za gore. Ispred nas se vidi Klek i Liska nam kratko prepriča kak je prije dva tjedan bila tamo, ali da je i prošli tjedan bila baš ovdje na Kuli. Zbunjeno se pogledavamo i nije nam jasno zašto bi išla dva puta na isti izlet, ali to je štrebsa Liska, osoba koja ide na SVE izlete i upravo smišlja kako će vremeplovom pohvatati one koji se preklapaju. Informatičarka Mateja, naime, i dalje postoji u ovoj priči, ali je ni čut ni vidjet.
Nastavljamo po idiličnom grebenu i uz sklonište Jakoba Mihelčića se spuštamo prema makdamu koji vodi u Jasenak. Sad nas već polako obuzima osjećaj izoliranosti i uživamo u hodu kroz zelene livade i hladovine šume. Razgovori teku nevezano i projektant Ivan i zatvorska dama Jelena ubrzo saznaju da imaju mnogo zajedničkih poznanika s kojima jedan surađuje, a drugi sređuje noćenja u zatvoru. Putem nailazimo na medvjeđi izmet kojeg Liska spretno šutne ne bi li socijalna radnica Jelena prošla bezbrižno i ne razmišljala o svom samostalnom povratku prema autu. Kraj dana se bližio, a nezaposleni br.1 ipak je otpraća većinom puta, dok mi ostali ulazimo u Samarske stijene i polako se uspinjemo prema Ratkovom skloništu. Mateju i dalje ni čut ni vidjet, a Lee se kupa u svakoj lokvi na koju naiđemo i onda smrdljiv ima borbu s muhama koje se na njega lijepe. Nakon pola sata provedenih na vrhu Samarskih, zadovoljni ovim danom, zaobilazimo zadnju stijenu iza koje se krije naš uvučeni dom za ovu noć. Na oduševljenje nas, koji ovdje još nismo bili, sklonište kao iz bajke, čisto je i spremno za noćenje. Liska vrlo brzo prefarba zidove, dodatno oriba podove i stavi čipkaste miljejčeke preko televizora kako bismo se osjećali kao doma. Noć smo proveli neki bolje, neki gore, ali vrlo smo rano svi bili dovoljno odmorni za nastavak puta prema Bijelim stijenama. 

Najslikanije sklonište u ovom dijelu šume

Okolica Bijelih stijena

Današnja je etapa kratka, ali tehnički zahtjevna i računamo oko podneva biti u sljedećem skloništu. Ono što smo doživjeli u ovih šest sati vrijedno je svakog žulja na nogama i natiska od ruksaka. Skoro nevidljiv put kroz stijene otvarao se pred nama svakim korakom i uz puno slikovitih uspona i spusteva doveo nas do Ljuske, dijela gdje nas čeka glavna poslastica - penjanje kroz masiv Bijelih stijena. Pasić Lee ovdje je bio slobodan i spretno se kretao dok ne bi zapeo i tražio pomoć, a onda smo ga zajedničkim snagama prenosili i dobacivali kroz stijene što mu nije previše smetalo. Šuma se pomalo pretvorila u nešto sličnije džungli, a mi smo se stopili s trenutnom situacijom i osjećali kao da je ovo naša svakodnevnica i da sad živimo u nekom drugom svijetu, daleko od civilizacije. Uspon na vrh Bijelih stijena tehnički je bio najzahtjevniji, ali Lee nije prihvaćao opciju da nas pričeka u podnožju pa je ubrzo postao jedan od rijekih pasa koji je osvojio taj vrh. Uz dolazak signala brzo smo s vrha nazvali logistiku, koja nam treba prevesti auto i sljedeći nas dan navečer dočekati u Klenovici. Još malo smo ostali na vrhu poslušati koju Liskinu zgodu kak je tu već bila, Ivanovu ispriku kaj je spor i kaj ga moramo čekati i Matejino ništa jer i dalje mudro šuti, sluša i ne daje materijala za šalu na svoj račun.
Sklonište na Bijelim stijenama dočekalo nas je prazno, ako se ne računa onih par puhova koji žive na zadnjem katu spavaonice. Ivan je zasluženo razapeo svoju netom kupljenu mrežu, a ostatak se bacio na prokuhavanje vode i kuhanje ručka. Ostatak naravno ne uključuje nezaposlenu po default-u, ona drži do svog statusa i bosonoga gricka orahe na klupi.
​Vremenska je prognoza srećom pogriješila nekoliko sati i oluja nas je uhvatila tek predvečer kad smo već svi bili skriveni oko peći. Trajala je kratko, ali svatko je bio svjestan da ne bi volio u ovom trenutku biti na otvorenom. I iako smo svi bili naklonjeni spavanju već oko 18h morali smo ostati budni još malo jer nam se iz civilizacije pridružuju podmorničar Mario i njegova ljupka Slovenka Tina s napolitankama i još nekim delicijama. Nadobudno su ponijeli i karte za Uno i ploske medice, nadajući se valjda da će naći veselu družinu, a ne ekipu koja već 3 sata pokušava ne zaspati. Noć je, s obzirom na nedefinirane životinje, prošla nešto nemirnije i većini nam je laknulo kad se alarm u pet oglasio. Nije ugodno kad se u mraku puh pretvori u medvjeda, lisica u divlju svinju, a ti imaš rupu u podu gdje spavaš.

---

Ljuska

Hammock kupljen samo zbog ove slike

Zadnji je dan i čeka nas etapa od 25 kilometara, ujedno i najdulja, ali tehnički manje zahtjevna, nizbrdo prema moru. Jutarnja sumaglica i vjetar prvi nas put tjeraju da odijenemo duge rukave, a nesmotrenom greškom nezaposlene spuštamo se na krivu stranu, gubimo 1 sat i radimo 300 metara uspona bezveze. U ovom trenutku, već dobro izmučen projektant Ivan, shvaća da nikada u životu nije bio ni blizu ovakvih napora i da dan od 12 sati hoda možda i neće biti moguć. Zajedničko vijeće odlučuje da se on vraća na makadam gdje će uzeti Mariev auto, a mi nastavljamo dalje. Nezaposlena je ovaj trenutak jedva dočekala ne bi li Ivanu pojela sve iz ruksaka i olakšala mu put nazad, a ostatak nabija tempo prema Dulibi. Nije prošlo niti pola sata, a drugi je čovjek pao. Jaka bol u koljenu bila je odlična isprika starog podmornilčara da svoju ljupku Slovenku odvede na obližnju plažu i prekine ovu hodačku agoniju. I tako je ostalo nas pet: Liska, pas, Mateja i nezaposleni. Novim tempom i brzim hodom i vrijeme je prolazilo brže. Dio je puta bio vrlo neuređen i kroz visoku smo travu tražili markacije, ali je nezaposleni vođa uvijek znao gdje su, osim onda kad nije znao gdje su. Priroda se izmjenjivala i mi smo za tren oka bili na odmorištu Duliba. Pojeli smo ostatke kruha i riže i krenuli prema zadnjem vrhu, Kolovratske stijene. Još jedan predivan pogled, već nezahvalne skupine site ljepota, pa dugi spust prema Viništu i Klenovici. I opet, izuzev jednog šumara, nismo sreli nikoga, a pred nama se otvorio pogled na more i otoke. U daljini su se nazirale prve kuće, a želja za tušem i nečim drugim osim kruha i riže je rasla. Spuštamo se prema moru i pogađamo s čime bi nas naša logistika mogla dočekati. Nisu bile palačinke, bila je štrudla od jabuka i nektarine. Nedopustivo! ​

Moooreeeee!

P.S.
Ivan se svima ispričao tokom ovog izleta 98 puta i to bar 98 puta bez razloga.
Liska je ukupno pojela 408 Kcal u tri dana da netko od nas mlađih slučajno ne bi ostao gladan.
Mateja je ipak progovorila i ponekad je se može čuti da priča još dan danas.
Nezaposleni br. 1 je završio svoj deveti KPP i već planira deseti.
Nezaposlena je i dalje super i dalje jede.
Mario se čudom oporavio već istog dana i smišlja novi način kako će izbjeći Triglav na koji je pristao za sljedeći vikend.
Tina i dalje ne shvaća da će si, za hodanje po planinama, morati naći nešto mlađeg drušca, kojem jedina podloga nije dubinsko ronjenje.
​Jelenu je ipak pojeo medvjed zajedno s njenim Twingom, nije bilo pomoći.