Kakvo razočaranje!

Photo by Adrijano Petelin (besramno ukradena fotka s interneta)

​Sumrak je, a ja stojim na brani na jezeru Lokve. Nakon pet dana provedenih na Cresu i Lošinju, koji su me podsjetili zašto volim ta dva otoka, došlo je vrijeme da se Ana i ja ponovo razdvojimo na par dana. Nju su obaveze odvukle na tjedan dana u Austriju na glečer, a mene u Istru. Na povratku iz Istre mi je pala na pamet ideja da prođem stazu nevjerojatno inovativnog imena Biciklom oko jezera, koja se prolazi biciklom i to oko jezera. Pitao sam Zvončija šta on misli o toj ideji, a njegovu šutnju sam uzeo kao znak odobravanja. I eto me, stojim na brani jezera Lokve pokraj istoimenog gradića nalik Twin Peaks-u s praznim mobitelom pa ne mogu slikati zalazak Sunca, koji bi svaki pravi bloger besramno prostituirao po društvenim mrežama. Iz istog razloga ne mogu provjeriti kuda zapravo staza ide pa se nadam da je staza dobro označena.
Prespavali smo na parkingu kod nekog napuštenog hotela iz horor filma i digli se prilično rano za jutarnju šetnju. Nad jezerom je bila magla, ali je bilo prilično toplo. Odlučujem da ću ipak otrčati krug oko jezera. Staza ima oko 17 km  pa će to biti dobar trening za treking u Dvigradu. 

Zvonči ostaje u kamperu (ne znam šta će raditi, jer su mi baterije prazne na mobitelu, laptopu I Kindlu), a ja, pun entuzijazma, krećem kružiti oko jezera. Pošto nema nikoga na vidiku, trčim gol do pasa (gol od glave do pasa, ne obrnuto) bez straha da će žene uzdisati, a muškarci mi zavidjeti.
Staza kreće po makadamu, što me u početku ne brine, ali kako trčim dalje taj makadam sve više odlazi od jezera, a moj entuzijazam pada. Oznake nisu bajne, ali postoje. Nakon 5 km staza konačno skreće s makadama u šumu, ali se ubrzo vraća na makadam. Za utjehu mi je da je ovaj šumski dio bio još gori od makadama. Opet malo tabananja po makadamu pa opet u šumu. Ovaj put staza postaje malo zanimljivija, na momente se pretvara u singletrack, prelazim preko potoka, izbijam na livadu...da bi se nakon kilometra ponovo vratio na makadam. Dovraga i bestraga! Napominjem da sam jezero dosad vidio dvaput, kroz krošnje u daljini, a već sam na 8. kilometru.
Uskoro dolazim do Mrzle vodice gdje se prvi put približavam jezeru na više od 50 m. Prolazim pokraj groblja iz kojeg je još jedno malo groblje smeća i lampiona, ali nema veze, ono se vidi samo ako se dođe s ove strane. Staza konačno dolazi do jezera i sljedećih par minuta trčim uz jezero, misleći da sam konačno došao na ono kako sam zamišljao krug oko jezera. Ali mojoj sreći je uskoro došao kraj, jer se staza opet odvaja od jezera i po šumskim vlakama me odvlači daleko u šumu. U blizini čujem predivne zvukove motornih pila koji zaglušuju odvratan pjev ptica i tišinu šume. Staza se pretvara u blatnu kaljužu, punu grana i balvana koje su drvosjeće mudro postavili kao poligon za trening propriocepcije, te probili nove putove ne bi li na taj način i moja orijentacija došla do izražaja.
Na 13. km se konačno opet spuštam do jezera i tu počinje trkačka rapsodija. Slijedećih par kilometara trčim uz jezero i prisjećam se zadnjeg puta kada sam bio na ovom jezeru. Bilo je to 2010. na pustolovnoj utrci KIC na kojoj smo trebali preveslati jezero na splavu koji smo netom sagradili od 4 auto gume, par dasaka, špage i duct tape-a. Nakon par minuta sklapanja splava, zadovoljni svojim poslom, otisnuli smo se od obale. 6 metara dalje naša plovidba je završila, jer je naših 180 kg očito bilo preveliki zalogaj za taj nevješto sklopljen splav, pa smo naše putovanje nastavili plivajući.

Uskoro dolazim do parkinga hotela iz horror filma, puštam Zvončija iz kampera, doručkujem sretan jer mi je mobitel prazan pa neću odmah nazvati TZ Lokve da im prenesem svoje dojmove.

Znam da se iz ovoga to teško da zaključiti, ali jezero Lokve je prekrasno, a Gorski kotar je, uz Istru, moj omiljeni dio Hrvatske. Zbog toga i jesam toliko razočaran, jer je ovaj golemi potencijal tako loše iskorišten.