Jad i Bijeda

Dan je krenuo tako nevino, a vidi nas sad. Sjedimo na pločniku, Igor s glavom sakrivenom među koljenima tješi dva napuštena štenca od kojih mjesec dana, bosonogi Lacko liječi emotivne i fizičke rane dobivene od lokalnog gorostasa negdje u seoskoj okolici par sati ranije, a ja se čudim kako je osamsatna “šetnja” koju smo upravo prošli na divlje najmanje šokantna stvar danas.

Znamo da izgleda grozno na slici, ali u prirodi je puno ljepše

Ovaj sam vikend zatražila slobodne dane na odjelu za ljudske resurse Pokreta Odmora. Već tjednima smo na terenu i samo se smucamo po nekim čarobnim lokacijama. Ne da mi se više. Želim koji dan odmora. Ako je netko zaslužio odmor onda sam to ja. Gospođu na mirovinskom je nedavno čudilo da u tridesetdrugoj godini nemam još dana radnog staža, ali sada nakon što sam već 3 tjedna obrtnik vidim da je možda tako trebalo i ostati. Nije rad za mene. Uzimam dva slobodna dana i idem… idem se i dalje kretati po nekim čarobnim lokacijama. Od ortaka Izvolijevam godišnji, ali pod uvjetom da ovih dana malo stisnemo i jutarnje razvlačenje zamijenimo istraživanjem staze za ARC. Malo stisnemo zvuči nježno, ali to bi otprilike značilo da umjesto 6 h dnevno provedemo barem 10 h na terenu. Srećom presreli smo najvećeg hrvatskog pustolova Lacka negdje na magistrali i oteli ga kao prisilnog pomagača. On je jedan od rijetkih ljudi koji zadovoljava sve naše kriterije: zna voziti kamper, voli se gubiti po divljini, nema stalan posao, ima dobre fore i beskrajno je šarmantan dok od našeg skromnog tuša stvara wellness centar i troši vodu u nedogled.

Zamolili smo maslačak da nas slika pa je kadriranje malo amaterski napravljeno

Danas konačno Igor i ja možemo jednu dionicu utrke proći skupa, a Lacko će odvesti kamper nama na cilj i biciklom produžiti na sljedeću. Doručkujemo uobičajenu brzinsku splačinu zobenih s pogledom na planinu, guramo jedan drugog laktovima oko skučenog stola i finaliziramo zadnje dogovore ruta na karti. “Ne Lacko, ne smetaš mi ti, samo tvoje vitko tijelo koje stoji pored sudopera, Igor molim te mi dodaj bocu koja je ispod Lackove noge, ali da me pe pritom ne srušiš i oprosti Zvonči što si već 3 puta dobio koljenom u glavu, ali da si od neke koristi izašao bi van i objasnio Zdekiju i Curki da ne mogu i oni ući u kamper.” Veselim se dugom hodu u nepoznato jer iz daljine izgleda meko i prohodno, a jučer mi je bajk toliko nažuljao kraljevsku guzu da mi se hodanje sad čini kao najbolja stvar na svijetu. Svjesno ubacujem apsolutno premalu bočicu vode i fotić u ruksak, slažem štapove i krećemo. Neeee, zaboravila sam šiltericu. Nema veze. Tih 7,8 sati neću umrijeti bez nje. Bezveze da idem 2 minute natrag do kampera. Još jedna u nizu briljantnih odluka.

Igor je par dana prije prošao cijelu stazu i zasadio cvijeće da princezi šetnja bude vizualno ugodnija

Meke i bajkovite zelene livade u daljini, u blizini postaju glupe trave pune glupog kamenja po kojem se glupo koprcam, a ne lebdim kako sam zamišljala. Nema veze, bar mi ovo divno sunce, naš izvor života, ne ide u oči i tjera da škiljim i popikavam se preko svega pred sobom. Glupa šilterica u kamperu. Odvezat ću kosu i staviti je preko lica. Chewbacca stil planinarenja nikad nije bio nužniji. Pred nama se nižu otvorena brda, vrhovi i stijene, a nas se dvoje svako malo razdvajamo i testiramo čiji je put ugodniji. Ono divno sunce nas i dalje prži, a mi ga prihvaćamo svim otkrivenim dijelovima kože i razmatramo opciju najmanje štete. Skinuti majicu pa je zavezati oko glave? Hlače staviti na vrat? Odrezati čarape i navući ih na ruke? Hodati s ruksakom na glavi? Ako ništa, vode bar imamo dosta…za jednu osobu…za prvih 2 sata. Prepuštena na milost i nemilost prirodi ulazim u trans i udišem mirise koje raznosi vjetar. Veselim se svakoj negrbavoj livadi, prohodnom kamenjaru i pogledu koji će se otvoriti na sljedećem vrhu. Ovo je zapravo krasno. Mogla bih ovako još satima. “I budeš, ne brini. Sad tek kreće zabava.” dobacuje mi Igor zagledan u kartu. Nakon sljedećeg napuštenog sela trebali bismo uloviti neki putić, a onda se možemo nadati da postoji još jedan koji će nas spustiti po zadnjoj strmini. Puta naravno nije bilo, a strmina je zapravo bila zid nagiba i do 48 stupnjeva. Loša stvar situacije bila je da je po tom zidu bilo gotovo nemoguće hodati, a dobra da nije bilo potrebno hodati. Dovoljno je da se opustiš, pomiriš s činjenicom da ćeš svako malo biti na podu i pustiš se u klizanje po labavom kamenju. Vrijeme prolazi, mi skupljamo ogrebotine na već zadobivene opekotine, ali se par kuća konačno pojavljuje na vidiku. Kao dva luđaka utrčavamo prvom dedi u dvorište i prstima pokazujemo u vodu. “Vi ste sigurno bili na Bobiji” ljubazno nas pita. “Jesmo, ali to je bilo zadnji sat. Onih 7 prije tko zna gdje smo bili.” Na rubu snaga odlučujemo da je tehnika minuta hodanja/minuta trčanja najbolja opcija za svladavanje zadnjih 5 kilometara po cesti. Preumorni smo da si možemo priuštiti samo hodanje.

Ljudska glupost je neuništiva

“Ajmo po Lacka, skuhati nešto i zaspati. Dosta mi je uzbuđenja za danas.” Par zavoja dalje iz šume izviruju 2 štenca i kvare mi cijeli plan. Netko ih je ostavio u kutiji pored ceste u skladu sa motom: "Brigo moja prijeđi na drugoga". Skidamo im desetke krpelja dok oni nemoćno leže na leđima i razabiru jesmo li mi njihova dlakava i brkata mama. Ne možemo ih ostaviti. "Ubaci ih u kamper. Valjda će neka udruga imati mjesta uzeti ih." Gledam im zbunjene njuškice i znam da je bolje da ih ne gledam jer ne mogu ništa. Udruge su pune, veterinar više ne radi i mi na pločniku u sumrak čekamo da se dogodi čudo. Evo i Lacka. Nije čudo kojem smo se nadali, ali je definitivno svojevrsni oblik čuda. Veselo silazi s bicikla i ulijeva nam tračak optimizma. “Jako mi je super bilo na biciklu, ali želite li čuti moj highlight dana? Stao sam kamperom priupitati nekog drvosjeću jesam li na dobrom putu, a onda je niotkud izronio neki ogroman čovjek, vidno pijan i bez pardona mi opalio 2,3 fliske kroz otvoren prozor. I koliko god to zvučalo suludo, zamolio me da pričekam dok on iz auta izvadi motornu pilu. Vidim da je vrag odnio šalu i pokušavam krenuti, ali kamper mi se gasi. Razmišljam je li mu plan pilom izrezati auto ili mene, a onda ga oblije neki smiraj, vikne neka idem i ja uspijevam upaliti kamper u nadi da neće krenuti za mnom. Nije mi to vaše mjesto iz snova baš ostavilo neki dojam. A tko su ova dva mališana?” pita nakon pogleda na 4 zbunjena oka uperena u njega. “To su Jad i Bijeda. Ni on baš nemaju najbolji dan. Pomazi ih malo da imaju barem koji dobar sat. To je najviše što im možemo pružiti.”