Ipak volim bicikl

​Vozim ja brdski bicikl već neko vrijeme. Onako sporadično. Do Igorovih na kavu, na par pustolovnih utrka godišnje, dan prije utrke da vidim jel’ se vrti… i ponekad, ali samo ponekad, odem iz optimističnog pokušaja guštanja u samoj vožnji. Penjem se po gradu na rinzol kao velika dok druge tete nespretno silaze s bicikla, relativno sam dobro koordinirana i dobro tipkam na mobitel u vožnji, ponašam se kao pješak ili auto (ovisno o tome što mi tog trenutka više paše), solidno zaobilazim rupe po makadamu, a najbolje od svega mi ide neprekinuti niz čuđenja “što je meni ovo trebalo” svaki, ali baš svaki put kad dođem na teren za koji je brdski bicikl zapravo namijenjen. Ne, nije mi super taj putić koji je svima super i da, stvarno moram sići 10 puta uzbrdo na stazi koju navodno svi mogu odvoziti. Mučim se uzbrdo, spašavam živu glavu nizbrdo, smisao aktivnosti se niti ne počinje nazirati. Toliko cijeli život slušam da sam talenat za sportove da je jedino logično objašnjenje to da brdski biciklizam nije sport. Ionako se na vožnji osjećam kao djevojka biciklista koja na blistavo čistom rozom biciklu, daleko preskupom za njenu vještinu, okreće pedale u preniskoj kadenci na klasičnim pedalama i ljuti se što joj nije dobro podesio sic. Srećom ja nisam takva djevojka. Moj bicikl je crven! Kričavo crven sa šljokicama!

Kakva elegancija! Na lijevoj slici naravno

​I nije da nisam uporna. Ja iskreno svaki put prije brdske vožnje (znači ne češće od jednom kvartalno) odijevam prave bicke s pelenom, oblačim rukavice, čak i dres, sve ne bih li podigla svoje samopouzdanje i prekinula nesretni niz vožnji koje su redovito rangirane od ‘nimalo zabavno’ do ‘podnošljivo’. Džabe. Uvijek ista priča. Bole me ruke od prednjih suspenzija, boli me guzica od borbe sa sicem na hardtail-u, bole me šake jer je moj biciklizam nizbrdo zapravo panično kočenje s povremenim slobodnim okretajem kotača, redovito padam uzbrdo pri brzini 1 km/h zakopčanih pedala jer mi je dosta silaženja, za čim slijedi čvrsta odluka da više nikad neću voziti montić i da ga poklanjam čim se uspijem vratiti doma. Iako prvi opis mene vjerojatno ne bi bio “kraljica drame”, brdske vožnje stvarno znaju izvući ono najgore iz mog spola. Kriv mi je bicikl, kriv mi je teren, krivo mi je vrijeme i najviše od svega je kriv Igor što uživa u istoj aktivnosti u kojoj ja patim. Znam, nezahvalna sam, ali bili biste i vi da vas u kamperu čeka jacuzzi i koktel dok se dopisujete s prijateljicama na telefon i skrolate Instagram…na koji vam onda čudnim čudom izađu glupe biciklistice koje divno izgledaju na svojim glupim biciklima i kreću se u hordama muškaraca u tajicama…baš onakvim u kakvim je i moj jedini Igor. Nedopustivo!  Možda bi normalna žena zanemarila isprazne fotografije koje vape za pažnjom, ali ja nisam papak. Moja je ljubav prema njemu neopisiva i ne preostaje mi ništa drugo nego iskamčiti novi bicikl, daleko skuplji od trenutnog, a našim zajedničkim vožnjama onda neće biti kraja. On naravno, uz to što ga plaća, mora odlučiti i koji model jer je to jedini način da krivicu opet mogu prebaciti na njega prvom prilikom. U međuvremenu ću se baciti na posao i poraditi na svom profilu, ne zato što vapim za pažnjom nego zato što sam samostalna i jaka žena i osjećam se ugodno u svome tijelu.

Ana uhvaćena u spontanoj vožnji

​Ne bi li ugodio svojoj jedinoj princezi već sljedeći tjedan stigao je Giant Trance. Ne sviđa mi se zelena crta na njemu, ali nisam cjepidlaka. Prva vožnja, prvi put na fully-ju, očekivanja su velika.  Dropper me zabavlja, ali ne dovoljno da nadoknadi glupu poziciju tijela u kojoj pokušavam pedalirati. “IGOR! Za što je ovaj bicikl? To je premekano i sjedim kao u fotelji!. Daj me slikaj kad već stojim ovdje, ali odozgo pliz.” Igor zbunjeno objašnjava da sam rekla da želim mekano, da je bicikl all-mountain i pokušava me slikati da se ne vidi koliko mi je velik nos, onako kako smo doma vježbali. “Pa da, želim mekano, ali želim sjediti tako kao i ti, da imam forcu čupati volan i gurati pedale”. Nisam mu priznala, no na putu doma po prvi puta u životu sam na nizbrdici osjetila radost vožnje. Suspenzije upijaju sve moje greške, kočnice me zaustave kad želim, ljubomorne biciklistice početnice gledaju moje kretnje sa zavišću. Pratim svog muškarca kao nikad do sad i u podnožje se sjurimo simultano…simultano s 15-ak minuta razlike. Strava bude rekla da smo se vozili skupa i zatajila razmak, a možda mogu slučajno posuditi i njegov track pa padne koji QOM.

Napravit ću poslije segment ovog uspona na Stravi, pa da i ja budem negdje Kraljica

​Bila mi je namjera izazvati scenu zbog kupnje krivog bicikla, ali trenutak bestežinskog stanja u šumi daje mi naslutiti da možda ona stara “Ne bije puška u junaka. već srce junačko” i nije tako istinita u mom slučaju. Sad bar znam što želim. I ja želim XC bicikl, baš kao njegov, samo crveni. Bero ima takav crveni i baš mi je lijep. Kud ja okom tud Igor skokom i već sutra stiže Giant Anthem. Sad ili nikad. Nove cipele, preveliki Suunto za moju kržljavu ruku, izotonik u bočici, rozi dres, obrijane noge, idem na Sljeme i vraćam se kao biciklist ili ne sjedam na MTB nikada više! Pozicija mi paše, sjedim agresivno i ne mogu prestati okretati suspenzije na skroz otvoreno i gaziti preko svake rupe uzbrdo. Igor mi još malo ispumpa gume i shvaćam da se cijeli život vozim na tlaku koji bi više pasao specki nego montiću. Mogao mi je netko i prije reći da nisu suspenzije baš skroz krive za odvajanje mog podlaktičnog mišićja od kostiju! Uzbrdo sam brza kao na starom hardtailu i uz to ovaj bicikl odobrava moj loš ritam, pa se počinjem osjećati kao da znam što radim. Prelazim omraženi detalj uspona bruke iz prve i pokušavam sakriti osmijeh pred radoznalim Igorom. Grabim šljunak, zemlju, lišće, lopoče, žabe, lisice, ponos, svoj i tuđi, a sljemenske staze ne vjeruju što vide. Da, da, to sam vam ja, niste čuli da sam talenat za sportove?! 
Pred nizbrdicom uzbuđeno okrenem suspenzije s otvorenog na zatvoreno, pa ih za par metara po drndavom korijenju pokušavam opet otvoriti, ali od treskanja nema šanse. Srećom brzo padam što je dovoljno miran položaj za opet otvoriti suspenzije. Opa! Ovo nije loše! Prelazim korijenje, dropam i do 20-30 cm visine, jurim po singlićima…daleko najbolji dan na montiću u životu. I sad neka netko kaže da ne možeš nadoknaditi skill dobrom opremom. Mogu! Nadoknađeno! S ovim sam biciklom transformer! 

Pa nije ovo bicikliranje niti tako teško... uz Photoshop

​Ruku na srce, periodičnost mojih vožnji se nije drastično povećala, ali kvaliteta je skočila u oblake. I taman kad sam mislila da Igorov novčanik ne može više poboljšati doživljaj, javlja mi da nam Giant posuđuje električne bicikle na tjedan dana. Toliko su teški da ih samostalno ne mogu podići u garažu kampera što je odlična izlika da uopće ni ne pomognem, ali ubrzo saznajem da je elektro doping stvoren za mene. Sad znam kako se osjećaju ljudi koji znaju i imaju snage voziti bicikli. Normalno da brakovi pate. Patio bi i moj da mogu tako bajkati…i da sam u braku. Jedno je sigurno. Odlasci na kišu, blato, uzbrdice ili nizbrdice nikad nisu bili zabavniji. Toliko mi je dobro da sam zaboravila slikati se, no srećom sam morala piškiti na lijepom mjestu pa sam obavila standardno slikanje bicikla u prirodi. Ni GPS nisam upalila od uzbuđenja na vrijeme (kasnije sam ga naravno kreirala na laptopu da nemam rupu u aktivnostima taj dan na Stravi i da se fanovi ne zabrinu). Da mi je samo još jedan stupanj snage više u motoru bajka pao bi i neki slučajni backflip na usponu…ovako sam pala samo ja…u blato…idealno, namažem si malo i na lice da izgledam kao prava bajkerica, Igor će se nanovo zaljubiti u mene kad me vidi.  

Igorova pila... ali samo na tjedan dana

​E sad, što se tiče performansi ovog skupog bicikla koji većina vas smrtnika, na svoju žalost, neće ni dotaknuti, performanse su sjajne. Kotači su okrugli, a gume široke i pumpaju se snagom muških ruku. Kilaža bicikla je slična mojoj, nešto ispod 30 kg. Motor radi do 25 km/h i par puta me osramotio na ravnici u utrci s klincima, ali na uzbrdici jedu moju prašinu. Baterija mi traje za trećinu duže nego teškom konju Igoru što bi značilo da ju bez problema navučem na 80 km svakakvog terena. Super stvar je da se baterija ne troši dok pokušavam prenijeti bicikl preko srušenog drveća i padam pod težinom istog. A ima i dodatni program za spinning kad se baterija istroši i možeš birati želiš li raditi na grajndanju po pedalama ili guranju tereta kao ragbijaši kad se zabijaju u simulaciju zida.
Primam poruge svih oblika, al’ električni bicikl je virtualna stvarnost pravog biciklizma za sve nas kržljave. Iako Igor ne dijeli moje veliko oduševljenje, to je moguće zato što pripada toj skupini koja ima snage i vještine sam proizvesti sličan efekt, pa mu smeta težina bicikla. Ili jer je svjestan neizbježnog razvoja situacije i već vadi bankovnu karticu. Oboje znamo da sam klasa koju treba uzdržavati. No ako ste dogurali do ovog dijela moje dvokotačne ispovijedi onda vam je jasno da o biciklima ne znam puno, ali sam dovoljno otmjenog statusa da znam da dobar bicikl amateru poput mene čini ogromnu razliku. 

"Vidi me Igor, nisam pala već 3 metra!"

EPILOG:
1) Nije sve u novcu, nešto je i u unosnoj udaji.
2) XC fully je game changer za sve noobove kao što sam ja.
3) Zemlja se i dalje zagrijava, budućnost je upitna, a ja razglabam o tlaku u gumama svog novog bicikla. Jadno.
4) S druge strane, ako je budućnost upitna, moram natući što više kilometara na biciklu dok još mogu.
5) Follow za follow na Instagramu, postam svaki dan oko podneva.