Grintovečka trač partija

Prošlo je cijelo ljeto, a ja nisam bila na jednoj planini. Dobila sam čak i opomenu da ukoliko jedan od nas ne ode na neki izlet u sljedećih tjedan dana, morati ćemo promijeniti naziv iz “Pokret odmora” u “Pokret šatro odmora, a ono stalno nešto”. Nema Igora da me bejbisita u divljini, Kolac je rodila prije mjesec dana i još bar mjesec mora proći prije nego s malim ode na neku feratu. Ili će ovo biti moj organizacijski planinarski debi ili ću ostati doma i provesti još jedan dan za kompjuterom. Kolac očekivano preporuča ’nježnu’ turu, ali hribi.net me ipak obeshrabruju u pokušaju pogađanja neoznačenog puta do Skute. Već se vidim na granici s Austrijom bez dokumenata.

Lokacija: Grintovec
Duljina Rute: 18 km
Ruta: Dom Kamniška Bistrica - Cojzova Koča - Grintovec - Dolgi Hrbet - Bivak pod Grintovcem - Cojzova - Dom
Visinska: 2100m
Težina: Lako za četveronožne planinarce, zahtjevno za strašljivce

Cojzova koća i Anina lijeva noga

Od sto glasa, glasa čuti nije pa imam dogovor samo s Mance u 6:15 ujutro pored kampera. Nas dvije i tako imamo puno toga za prokomentirati i treba nam cijeli dan. Nismo se mogle odlučiti bi li išle s mojim odronom od Twinga ili njenim pa odabiremo auto od Igorovih, taj ima najveće šanse za prijeći granicu. Nešto prije 9 parkiramo kod Doma na Kamniškoj Bistrici i po broju vozila zaključujemo da kasnimo. Jest da postoji još koji kilometar makadama do početka staze, ali računam na Jelenine prodorne oči i pronalaženje prijevoza s nekim boljim autom. Nisu prošle dvije minute, frajer nam staje, Jelena mu pogledom daje do znanja da idemo s njim, a ja već ušla na zadnji sic. "Evo punce, tle gor, fajn se mejte!"

Planine sa šlagom

Jako uzbrdo krećemo kroz šumu i kokodakanje počinje. Za svakih 100 potrošenih kalorija prečešljale smo bar 10 zgodnih tipova. Nije da se inače Igor ne voli uključiti u ovu temu, ali mi smo staromodna zajednica i on trenutno mora raditi za moje nove Paciottice. Nitko nije ostao pošteđen, a i trebao nam je ventil za izdurati prvu vertikalu. Na Kokrško sedlo i Cojzovu koču dolazimo oko 11 sati, bacamo brzi pogled na ponudu koja sjedi za stolovima, ali sve je nešto obiteljsko i spareno. Mance nezadovoljno frkne pa nastavljamo za Grintovec (2558). Zapravo smo mislile krenuti prema Skuti (2533), ali pisalo je da je taj put zahtjevan, a mi još nismo bile spremne zašutjeti. U nekoj priči o Jeleninim zatvorenicima, koji ju tjedno časte lijepim nazivima nakon što im ne odobri izlazak, smo se našle na vrhu prije nego smo očekivale. Da petnaestak ljudi nije sjedilo sa svojim gablecima, vjerojatno bismo promašile vrh i krenule dalje. Sabranost na nivou. S jedne strane zelene livade i sela u podnožju, a s druge kameni vrhovi i oblaci koji se u njima zapliću. Znam da se to sad čini kao mačji kašalj, ali nas smo se dvije pogubile i na znatno nižim planinama nebrojeno puta. Ovo je uspjeh. Treba ga proslaviti. Ja otvaram sendvič sa sejtanom, a Mance se odlučuje počastiti obližnjim Slovencem. Ta ne gubi ni časa, al tko sam ja da joj sudim.

Mens osvaja vrh, u ruksaku je hrvatska zastava

Većina ljudi se vraća istim putem nazad, a nas dvije okuražene nastavljamo po grebenu prema Skuti. Nema više tračanja, nadalje samo koncentracija. Cijela poanta izleta je i bila doći do tuda gdje zabava na sajlama počinje. Malo iščuđavanja putu koju naizgled ne postoji i nepoznatoj osobi iz davnina koja ga je u stijeni pronašla, pa četveronoške nastavljamo grebenom i veselimo svakom novom pogledu među stijenama. Mlinarsko sedlo, zatim Dolgi Hrbet i evo nas pred Štrucom. S razlogom se zove štruca, oblik stijene je kao da ju je netko zamijesio. Produžiti još malo na Skutu ili krenuti nazad prije nego sunce počne zalaziti? Ipak krenuti nazad. Čini mi se da će i ovako biti borba s tamom. Spuštamo se na sipar i Mance tradicionalno ne gubi ni časa nego iz prve izvodi kolut unaprijed i skoro me ponese niz padinu sa sobom. Klasična rookie pogreška kad netko misli da može normalno hodati po siparu. Dolazimo na kamenu visoravan u podnožju vrhova i pratimo vijugav put oko usjeka. Ova strana Grintovca izgleda kao kameni tsunami i razmišljam si koje veselje mora biti ovdje po lošem vremenu. Ugodan put nam opet otvara usta i krećemo na drugi asortiman tema: majčinstvo, menstrualne čašice, neudobnost grudnjaka, šminka, limarija na mom Twingu i elektronika na njenom. Klasika. Bacamo pogled na bivak pod Grintovcem, Mance pomisli tko zna što kad shvati udobnost ležaja unutra, ali moramo nastaviti dalje. Čini nam se kao da smo već gotove i nadomak auta, no rupa pod nama je toliko duboka da su to očito samo igre glave da nam olakša povratak. Cojzova je prazna i znamo da ne smijemo na klupi čekati zalazak sunca koliko god bilo ugodno.

Tsunami stijena s lijeva i autoput klinova i sajli s desna

Dolazi najgori dio za nogice, 2 sata nizbrdo. Povremena čagica i sjedanje na guzu su uobičajeni pokreti za kraj dana, a nas dvije planiramo kako ćemo u podnožju opet nekoga stopati da nas preveze do auta…kad bi u podnožju recimo bilo nekoga, što nije bio slučaj. Super, još jedan sat nizbrdo. Pronalazimo prečac i ubrzo izbijamo na makadam. Pojma nemamo gdje smo ni koliko je auto daleko, ali znamo da bi trebao biti u blizini. Kako ovaj dan ne bi završio preuspješno krećemo makadamom prema zvuku vode pored koje bi mogao biti naš auto, što je ujedno i krivi smjer. No ne bismo mi bile mi da za koju minutu ne prolazi momak koju nam nudi prijevoz i otkriva da je naš cilj minutu dalje u drugom smjeru. Tuke! Nije nam to rekao, ali sigurno je mislio. I tako je premlad, iako Mance možda baš i nema kriterije što se godišta tiče. Ovaj dan je bio pun pogodak! ​

Štruca, vidimo se drugi put!