Dvije godine života

​Upravo smo došli u Zagreb i ušli u čisti stan. Sad tek osjećam da smrdim. Čudno. Do maloprije sam se osjećala prilično čisto. Možda zato što je kamper trenutno prljaviji od mene pa mi zbunjuje osjetila. A i Zvonči baš ne pridonosi higijeni u našim redovima, pogotovo ne nakon dana kiše i blata. Taj baš svaki dan mora u šetnju kao da ne može koji malo otrpjeti. A i stare ga šape često bole pa mu je najdraže hodati po mekanom blatu, natopiti krzno s čim više vode i onda se takav vratiti u kamper. Smrdimo mi njemu, smrdi on nama i nemamo kamo.  

Dva starca u bijelim čarapama

​100 milja Istre podsjetnik su nam godišnjice života u kamperu. Tko bi rekao da su već dvije prošle. Kad malo bolje razmislim to znači da već dvije godine nadobudno vučemo viseće sjedalice i još ih niti jednom nismo koristili. Sad im je odzvonilo. A bome i ovom trećem setu jastučnica i posteljine koje Igor brižno slaže u kutiju s posteljinom kao da smo hotel. Mi zapravo nikada ni nismo kampirali onako filmski. Ili smo parkirani i sakriveni u kamperu ili smo vani, negdje daleko u divljini. U Igorovom slučaju to znači da je ili u uredu (krevetu) ili negdje u šumi. Na prste jedne ruke mogu nabrojati koliko smo puta sjeli ispred kao normalni kamperisti (djelomično zato jer nemamo stolice). I sad kad pogledam unazad imam nešto realniju sliku kako je to živjeti u pokretu. Prilično drugačije od mojih zamišljanja, što mi i potvrđuju prašnjave viseće sjedalice. Netko bi se drugi vjerojatno veselio malo ukrasiti interijer po svom ukusu, dodati lampice za ugođaj, dati tom malom prostoru dušu, ali ne mi. Zvonči je svoj prostor ukrasio dlakama, Igor svoj nošenim čarapama, a ja samo sve što mi smeta razmišljanju bacam u kupaonu i pravim se da ne postoji. Čak smo izbacili nepotrebne naslone, zastore i pregrade, no neke od njih ćemo ipak razmotriti vratiti kako bi naši gosti mogli donekle imati privatnost na prednjem krevetu. Primili smo par žalbi od zadnjih posjeta. 

Probali smo više vremenskih uvjeta, ali i mi i kamper više volimo uvjete sa lijeve slike

I teško je reći da ovaj lifestyle ima neke značajne prednosti ili mane. Jednostavno je drugačije. Na sunčane dane uloviš puno sunca i stalno želiš biti vani. Na kišne dane loše raspoloženje zavlada vrlo brzo i vlaga te stalno podsjeća na ugodnu toplinu suhog stana. I dok ja obično gledam kapljice koje se spuštaju niz prozor i razmišljam koliko bi bilo ljepše da mi se stranice knjige ne savijaju od vlage, Igor taj problem rješava hibernacijom u uredu. Njemu ne smeta ni kiša, ni vjetar, ni vlaga. U krevetu je uvijek stabilno dok god ima struje za laptop i internet. Već smo oboje navikli da je raspon njegovog raspoloženja daleko stabilniji od mog pa kad više ne znam što bih i ja odlazim u ured tražiti utjehu u alpinističkim filmovima. Tamo uvijek ima netko kome je gore nego jadnoj meni s nepodnošljivim životom na ovaj grozan kišni dan. Prava zabava nastupa onda kad se par dana kiše zareda i naša se baterija za struju isprazni. Prvo nastupa jaka dosada, onda se iz ladica vadi sudoku i Rubikova kocka, zatim krećemo skladati stihove o našem jadu i na kraju završavamo na kačkanju obleke za Zvončija.

Bicikli su na sigurnom u garaži, ali nosači ne ostaju neiskorišteni

​Možda najneprirodnija stvar našeg nomadstva jer svakodnevno razbijanje rutine. Koliko god se dobro snalazim u novim situacijama, iz dana u dan se borim stvoriti neku rutinu i ne uspijeva mi najbolje. Ujutro se teže ustati iz kreveta jer prvo moram izvesti manevar “Naopaki skakavac” i prekoračiti preko Igora. Samo je pitanje dana kada ću nogom promašiti stepenicu i pojesti kuhinjski element, a onda je nerijetko i hladno, a odjeća još hladnija. Igor s tim nema problema, on iz kreveta ne ustaje. Uz sav moj strogo planski karakter i solidnu motivaciju gotovo mi je nemoguće redovito se držati bilo kakvog plana treninga. Što zapravo i nije tako loše. Konačno nemam izbora nego moram proturječiti svom ekstremnom karakteru i baviti se svime umjereno. S druge strane, ove stalne promijene, otvaraju prostor za toliko pustolovina i zdravih aktivnosti svaki dan. Šetnje, planinarenja, bicikliranje, penjanje, plivanje…nešto je uvijek dostupno. Moj je problem što kad se nečega primim želim to izgurati do nepotrebnog maksimuma. Igor recimo ni s time nema problema. On se svoje rutine drži bez ikakvih poteškoća i svaki dan smireno leži u krevetu.

Uredovno vrijeme 0-24

​Uglavnom spavamo dobro i rijetke su noći loše, ali kad su loše onda su zaista loše. Strah od toga da će nam netko usred noći pokucati na vrata zvuči smiješno na prvu, ali poprima sasvim novi oblik kad si u nelagodnom polusnu.  Meni je bitno da smo parkirani ravno, sigurno, da nikome ne smetamo, da imam gdje ići piškiti, da je čisto, da fino miriši, da smokve rastu u blizini i da teče izvorska voda tik pored. Igoru je bitno samo da smo parkirani. Postoje dani kad mi ženske nevolje zagorčaju život i želim živjeti pod toplim tušem, a onda mi moj mudrac iz stražnjeg ureda dovikne neka ne dramim, zagrijem vodu i odem se tuširati koliko god želim i trebam, a on će puniti vodu kad potrošim. WC ne koristimo često, ali smo zato postali majstori u kopanju rupa lopaticom srama. Zvonči već zna da kad je lopatica u igri i on ide u šetnju kao paravan za hod po čudnim lokacijama. 

Ponekad su pogledi kroz prozor lijepi, a ponekad ovakvi

Tu negdje završava popis manje komfornih stvari života u kamperu i ako vam se to ne čini strašno onda ste materijal za sve spektakle koje on donosi. Nema većeg gušta nego odabrati lokaciju koja ti se sviđa, sparkirati pored i provesti dane u okolici. Nema gubljenja vremena na vožnju, nema traženja smještaja kad si umoran navečer, skuhati nešto je lako i briga me za sve restorane u okolici, svaki je doručak s pogledom na drugo zelenilo ili plavetnilo i ja se nerijetko ulovim da samo buljim kroz prozor i dobro mi je. Rijetko nam se žuri i nije nam strano ostati cijeli dan unutra ako smo umorni i fizičke aktivnosti nas ne vesele. Nemamo osjećaj da smo nešto propustili i živimo onako kako maštaš u osnovnoj školi kad razmišljaš o slobodi. Ako nam se penje živimo pod stijenom, ako nam se kupa spavamo pored mora, ako nam se vozi bicikl nađemo brdo s dobrim parkingom, ako smo gladni živimo pored supermarketa. Noću se sva elektronika gasi i ne zrači nas 100 WiFI-ja i telefona iz okolnih stanova, a i ne ometa nas ulična rasvjeta pa rijetko ostajemo dugo budni. Često vidimo zvjezdano nebo i onda Igor mora slušati moje filozofije. Ptice su nam budilica i samo je par dana u godini kad se iz nekog razloga moramo ustati protiv svoje volje. Možemo ugostiti ljude koji su nam dragi, a možemo se povući i biti sami. Na mojoj definiciji sreće udaramo prilično visoko i ne prođe dan da to zahvalni ne prokomentiramo. 

Teško je nabrojati sve dosadašnje goste na naše četiri ruke, morat će Zvonči sa šapama uletiti

Bogatstvo nam se očito ne mjeri u papirnatim sredstvima razmjene. Kupovinom stare Superbrige smo se bacili u vatru i krenuli koprcati. Zarađujemo taman koliko nam je dovoljno za asketski život koji volimo, iako nemamo dojam da se igdje uskraćujemo. Ne pijemo kave, ni pive, ne pušimo, veganstvo nam svaki dućan smanji na 10% pa ne možemo biti rastrošni ni da hoćemo, vani jedemo samo kada društvo dijelimo s dragim nam ljudima, odjeću kupujemo oko jedan nužan komad godišnje jer je i tako imamo previše, bicikli nam uglavnom padaju s neba, svako ulaganje stavimo na vijećanje i prespavamo prije nego se odlučimo, Zvonči je skroman, Igor na sastanke ide 20 godina starim Twingom, ali zato imamo Vitamix blender koji je skuplji od auta. Kad i ako zagusti Igor stisne zube na koji tjedan i odradi neku turističku turu ili razvažanje muzičara po festivalima, a ja samo doma brojim pepeke i mislim kako sam se dobro udala.

Jeftina romantika na jednom od nama najdražih mjesta

​I eto, hladni su dani sad polako iza nas i dolazi vrijeme kad navečer mogu čitati s rukama van popluna, a ujutro se puno lakše ustati iz kreveta. Dani kad bosa sa Zvončijem mogu šetati po toploj zemlji i uskočiti u more ili rijeku za dobro jutro. Dani kad jedva čekamo jutro da krenemo u novu pustolovinu i navečer umorni prepričavamo dojmove uz večeru (koju Igor skuha). Dani kad Igor izlazi iz svog uredu u praskozorje…već oko 9. Dani na koje znam da pobjeđujemo u životu i da nam je to što sistematski ne slušamo okolinu od ranog djetinjstva donijelo samo dobro.