Češka bruka

​25.4.2019.
Igor: “Misliš da je pametno da odemo u Češku na kratku utrkicu 10 dana prije ARC-a. Ti i ja, 18 sati, malo trčkaranja da razbistrimo glavu?”
Ana: “Vjerojatno ne, ali kad smo mi razmišljali što je pametno?!”

30.8.2019.
Prošli smo tjedan Boži poklonili nosače za bicikle, ovaj ga molimo da nam posudi auto s novim nosačima za Češku. I sad ti nama reci ne. U ranu zoru stavljamo naše Giant formulice na krov i ostavljamo Zvončija na prvom višednevnom čuvanju kod Liske (Liska je moja mama, nadimak se zadržao još od onog davnog KPP-a i prije 10-ak godina bih dala ruku u vatru da ne bi dotakla psa, a vidi je sad). Igorovi, uobičajeni čuvatelji Zvončija, su naime rekli da im je dosta penzionerskog života i da trebaju malo pustolovine da im začini život. Citiram “Čistimo i peremo za vama već godinama, u boljoj smo kondi od vas. Idemo i mi na trku pa da vidimo tko je jači.” Koji šaljivdžije, pojma nemaju što ih čeka, ali tko smo mi da im uskratimo pokušaj. Bar nećemo mi biti zadnji. Njih dvoje su ionako kičma našeg vjetropirenja, to je najmanje što im možemo priuštiti. Jest da moramo malo poraditi na njihovom radnom vremenu, stariji ljudi ne moraju spavati baš 8 sati dnevno…18 h nama na usluzi bi bilo ok. Nedavno smo prestali i zapisivati stvari koje moramo napraviti. Izgovorimo ih njima uz ručak na koji smo se sami pozvali, a oni ih potajno zapišu i onda nas podsjećaju. Kad smo u Zagrebu, hranu za nas kuhaju neovisno o tome hoćemo li doći ili ne jer znaju da se često zaboravimo javiti i samo gladni banemo na vrata. Mana im je doduše što su još uvijek oštrog uma i nije ima lako parirati u kanasti, ali sad će vidjeti gdje im je mjesto kad dođu u Češku. ​

Vitalna konkurencija na ljetnim pripremama

Sportska ozbiljnost Pokreta Odmora se zadnju godinu digla na zavidnu razinu i uopće nema dvojbe da na utrku idemo poniziti protivnike. Od siječnja smo napravili fantastičan ciklus treninga. Lim Bay Challenge je bio prvi, odlazak biciklom po kamper u Sloveniju drugi, Raša noć pod zvijezdama treći…ok, možda nismo trenkali, ali istrasirali smo stazu za ARC i to se broji pod nekakvo kretanje. Sigurno smo bolji od ovo dvoje penzionera koji idu s nama. ​
Utrka počinje u 22:00, što znači da imamo 14 sati za stići iz Zagreba u Češku, pripremiti se i krenuti. Čemu krenuti na vrijeme kad možemo ravno iz auta na start. Kroz glavu nam prolazi tisuću stvari koji još moramo riješiti za ARC i bit će pravo čudo ako stignemo u Češku bez da smo išta zaboravili. Čudo se nije dogodilo. Zaboravili smo Igorove cipele za bajk. Nasmiješeni ekstrovert kakav Igor je, u pola sata nalazi čovjeka s istim brojem noge i dobiva cipele…i pedale…i pusu navodno. Igor je oduvijek bio zabunom svrstan u gay bear skupinu. Sendviči su spremni, kompas i karte pripremljeni, spava nam se prilično, ali to nikada nije problem, brzo će tijelo shvatiti da spavanja do daljnjeg nema. 

Klasični početak pustolovke: luftići, SUPovi, badići...

Prva dionica utrke je swimrun i morati ćemo preplivati preko rijeke i nazad prije nego krenemo na 40 km dug treking. Nakon toga ide nekih 15 km kanua i na kraju 80-ak km bicikl + Bolscross (Anina soon to be omiljena disciplina…NOT). Utrka je latičasta što znači da je tranzicija uvijek u sredini gdje smo svi bazirani. Logistika je na taj način pojednostavljena na povratak u apartman. Na prvom plivanju su dozvoljena sva plivačka pomagala i nas dvoje amaterski dolazimo s perajama dok ekipa pored ima luftiće, čamce za napuhavanje, glisere, trajekte…Seniori su već na startu u kupaćima i malo me strah kako će preživjeti noć. Nisu nikada tako daleko plivali, a i ne ide im baš orijentacija. No sad nije vrijeme za brigu oko njih, vrijeme je za noćno kupanje. 50-ak ljudi uskače u prekrasno čistu rijeku, okrećem se na leđa i krećem perajati na drugu stranu. Lampu sam ostavila na obali i pogledom u nebo razmišljam da ovo i nije tako loše. Milijuni zvijezda iznad nas, ugodno topla voda, taman da me razbudi i da skužim da je ovo baš fora. Da nije pustolovka nema šanse da bi me itko natjerao u neku češku rijeku usred noći. Vraćamo se u bazu nešto prije ponoći, a seniori su već tamo. Ne kužim kako su bili brži. Valjda bolje plutaju od nas. Tvrde da su puni energije i da se mogu boriti za postolje, ali da nas vole više od pobjede i da će svaku dionicu pričekati da i mi stignemo u bazu i pomoći nam oko prepakiravanja, hrane, presvlačenja. Koja bruka, a ja sam mislila da im je do Grafičara teško hodati. Uzimamo kartu, daju nam pusu i krećemo u noć. Do zore bismo trebali pokupiti sve kontrole trekinga.

Već nakon prvog kilometra mi je jasno da nešto nije u redu s mojim plućima. Dahćem kao Zvonči, a jedva da se krećemo. Super, bar utrka traje samo 18 sati i samo toliko ću morati preživjeti svoju dahtavu sporinu. Da sam negdje bliže vratila bih se ravno u krevet, ali nakon ovolikog puta ću doći do cilja pa makar me Igor vukao po podu. Ništa me ne boli, osim možda malo ega, ali očito baš njega moram trenirati. Trčkaramo po kamenom putiću iznad rijeke usječenom u stijenu i ipak malo uživam. Čak me i ne muči previše što ćemo uskoro morati opet preplivati rijeku, znam da je topla. Ili sam smetnula s uma da je između brana i da je s ove strane brane voda jedno 10-ak stupnjeva hladnija. Skidamo sve sa sebe, stavljamo u vodonepropusni ruksak i krenemo se smijati onog trena kad smo uronili gležnjeve. Ja volim hladnu vodu, volim čak i ledenu, ali ovo…! Sad mi je jasno kako ljudi u ledenoj vodi ne mogu udahnuti i onda se polako i ugodno smrznu. Pokušavam razabrati koliko je daleko obala, ali jedino što mogu u mrklom mraku je moliti svoja pluća da se rašire i dišu. U isto vrijeme mrzim i obožavam ovaj trenutak. Cvokotavih zuba, izlaskom na obalu odustajem od vođenja orijentacije. Nek se Igor veseli. Bolje mi je da se držim vođenja svog kretanja unaprijed. Kroz prohodne šume i mekane putiće krećemo se po brežuljcima oko rijeke, čas srećemo nekoga, čas smo sami…moral je oscilirajući. Noć je topla i konačno smo skroz upali u mantru hodanja. Zora dolazi brzo, a pred nama je još jedno zadnje preplivavanje rijeke do baze. Dva ribiča nas u 6 ujutro u čudu gledaju kako se skidamo, spremamo stvari u ruksak i takvi uskačemo u maglu, toliko gustu da ne vidimo drugu stranu obale. Kompasom određujem koju putanju trebamo uzeti i kroz savršeno mirnu vodu uranjamo u sivilo. Još jedan od trenutaka koji ne bismo nikad doživjeli da nije pustolovki. Voda više nije onako čista kako je bila jučer po mrklom mraku i nekako mi se ne sviđa ideja da mi uđe u usta. Noću čista po danu prljava. Zanimljivi fenomen. Nakon 15-ak minuta vidim obrise obale i čovjeka na splavu. Da me bar malo povuče. Što on uopće radi ovako rano na splavu? “Igor, di je otišao onaj čovjek na splavu koji je tu bio maloprije?” Igor me zbunjeno pogleda i zaključi da su halucinacije počele mrvicu prerano. ​

Mi u šatro sportskom, a Miljac u bermudama i šulji

Presvlačimo se u suhe stvari dok nam seniori objašnjavaju kojim su redom oni skupljali kontrole i čude se da nam je bilo hladno preplivavanje. Njima je navodno bilo ugodno i stigli su u bazu sat vremena prije nas. Lako je glumiti frajere kad smo mi vozili cijeli put, a oni spavali i odmarali se za trku. Nema šanse da bi se malo žrtvovali za svoju djecu. Udišem sendvič dok Igor ubacuje kanu u rijeku i vraćam se u maglu svom prijatelju na splavu. “Gle opet je tamo! Ti ga stvarno ne vidiš?” - budim Igora iz veslačkog sna. Ok, očito stvarno haluciniram. Zabrinjava me kontrola koja je kilometrima daleko, ali kujem plan. “Usidrimo se nešto prije i ti po obali trčiš dok se ja malo odmorim.” Svjesni da će to bili daleko brže nego dodatno veslanje Igor pristaje i ovim trikom sustižemo par ekipa. Magla se razilazi, sunce polako izlazi i promatram stijene i vikendice uz obalu dok Igor uobičajeno ulaže većinu snage u našu plovidbu. Česi baš vole svoje vode, pa makar bile i prljave. Sve su se nešto natiskali na rijeku. Seniori nam po dolasku govore da smo papci i da su oni bez beda odveslali do kraja i skupili tu najdalju kontrolu. Čudno da Igor nije pokupio malo više tih njihovih atletskih gena.

Ana je skoro potpisala kapitulaciju na ovom dijelu utrke (Bolscross), ali Igorov cijelov joj je dao snage i nadu u bolje sutra

Bicikli nas naravno čekaju spremni, gume napumpane za pretežno cestovnu vožnju, jedino moj ego nije baš spreman na brutalno sporu vožnju koja nas očekuje. Aha, to je taj feeling kad uzbrdice brže guraš nego voziš. Brežuljkasti teren, pokoji zabavan singlić, kontrole na nekim vrhićima koje bih prije otkopala i skratila nego se popela na njih, ali bar tu ćemo valjda biti brži od seniora. Pred kraj bajka dolazimo na Bolscross. To je neki šatro vojni poligon u kamenolomu punom vode. Abseilanje, penjanje po užadi, veranje po zidovima, hodanje po kamenju i sve to onako po češki…sumnjive sigurnosti. E ovdje doživljavam svoj potpuni krah ličnosti. U rukama nemam snage za pridržati se i sljedećih sat vremena mi Igor pokušava spasiti život. Kako to obično biva kad si jadan, pričepim si prst, raskrvarim na trnje, skočim koljenom na kamen i u jednom trenutku ostanem bespomoćno visiti na jednoj od mreža jer nemam snage otkačiti karabiner. Jadno. Zadnjim snagama i po jakom suncu pokušavamo uloviti predzadnju kontrolu, ali shvaćamo da mojim tempom nemamo šanse. Ne samo da je nismo pokupili nego ćemo sad i zakasniti u cilj. Nosimo bicikle kraticom po kamenju uz obalu i uletavamo u cilj za točno 18 sati. Seniori su već naravno u cilju i kuhaju nam ručak. Kakav poraz. Neću im se više nikad rugati da su spori i stari i da Miljenko ne može skočiti i da je Miljka sporić koji je vozila bicikl najbrže u životu 30km/h…i to nizbrdo. Možda su ipak stasali za neku višednevnu pustolovku četveročlanih ekipa s nama.