|
|
“Jesi mi napumpao gume? Stegnuo sic? Zamijenio pedale?" dovikujem Igoru iz kreveta dolje u garažu. “Sve sam ti pripremio, ali bilo bi dobro da ipak dođeš probati, nisi ga vozila tjednima.” Pravim se da ne čujem i nastavljam čitati knjigu. Ja jesam ozbiljan sportaš i ne shvaćam Lim Bay Challenge olako, al’ ne pretjerujmo sad. Neću ustajati iz udobnog kreveta samo da isprobam bicikl. Tih 6 do 10 sati mogu i bez sica ako treba. Ja sam svoje odradila. Jučer sam nam pripremila 2 sendviča za trku, što je 2 više nego prošle godine stoga brige nema. Treninge smo odradili u Igorovom stilu: trčanje svakog prvog u mjesecu, vožnja biciklom do dućana, par šetnji Velebitom i daleko najviše dana utučenih u penjanje. Bar nas nitko neće prestići na abseilu. Znam ja dobro kako ide tempiranje forme i koliko vrijedi kvalitetan tapering. Iz tog razloga ga odrađujemo već mjesecima i svježina je naš daleko najjači adut.  Pustolovni dijalog kod Rovinja
0 Comments
Nisam ja više neki amater. Ja sam sad ozbiljan pustolovac s iskustvom od, ni više ni manje nego, jedne duže utrke. Jest da 32 sata nije pretjerano dugo, ali dovoljno da sam popila svu pustolovnu pamet svijeta. Lim Bay Challenge će biti dječja igra. “Što je meni 80 kilometara?” - reče ona i ubaci u kamper bicikl s probušenom gumom, potrošenim uljem za kočnice i običnim pedalama. Budemo gumu zakrpali, a ostalo ako stignemo sredili. Jedan dan mogu i nositi bicikl ako se pokvari. Igor obožava takve vrste mojih briljantnih ideja. Vozimo se prema Puli po svoj kajak, takozvani as u rukavu i strah i trepet ostalih veslača, i slučajnim odabirom se zaustavljamo u Plominu skuhati ručak. Igor kuha, ja jedem neko žbunje, kad ono dio kampera ispod tanka za vodu neobično visi. U čudu gledamo i nešto nam ne štima. Tu je neki pretinac koji nismo nikada ni otvorili, a sada izgleda kao da će otpasti. Otključavamo ga, vadimo iz njega dizalicu, daske, zahrđali alat, peglu, usisavač i olimpijsku štangu i skužimo da je lim strulio i da bismo ostali bez svega ovoga vrlo brzo. Igor odšarafljuje lim pa ga čekićem razbijamo da ga možemo izvući i duct tape-om lijepimo plastiku nazad. Klasična ‘A je To’ situacija, sve popravljeno, možemo dalje.  Start u Svetivinčentu dok smo još imali 4 noge Mjesto radnje: Buzet
Događaj: Pustolovno-matematička utrka “Lov na Tartuf” Duljina: cca 55 km Visinska razlika: 2000 m Težina: vrlo zahtjevno s elementima ekstremnog Trajanje utrke: 7 sati Spoiler alert za sve obožavatelje Mr Incognita - on naime nije glavni lik ovog reporta i u potpunosti ga je zasjenila moja nova partnerica Mirjana Kolac. Dozlogrdilo mi da sam stalno u team-u s Igorom iz par razloga: uvijek sam kofer i nemam pojma kamo idem, ne možemo razgovarati o zgodnim frajerima, rijetko se izgubimo, tempo mi je preležeran. Klasični moj potez je pripremati se cijelo ljeto za Half Ironman i onda 2 tjedna prije trke proći stazu i skužiti da su organizatori malo lagali s visinskom i da je feel takav da od 90 kilometara bicikla 79 idem uzbrdo. Ja trebam neki koji počinje na planini, a završava na moru. Da idem tako brzo da se Igor čudi kako mi je to uspjelo i da onda slavimo veliki rezultat danima i kolačima.
Kako god, znam da je on potajno bio sretan da ne idem glumiti Flash Gordona na aero barsima i da mogu s njim na pustolovku u Velenje. Kiša je bila neizbježna, ali bolje da kisnem cijeli dan i valjam se u blatu nego doma čitam knjige o tome kako Nathan Fa’avae kisne i valjda se u blatu. Nekim čudom smo u Velenje stigli na vrijeme i pretpostavili da ćemo usprkos tome zakasniti na start. Tako i bi. Nije moja krivica da nam Slovenci daju startni broj 28, a da taj broj ne znači da imam 28 minuta vremena da se pojavim na kronometarskom startu. Ležerno smo pogledali film do kraja dok je vani lijevalo i obični su smrtnici kisnuli i bili na vrijeme na startu. Za utrku smo se pripremili profesionalno. Imali smo sve osim bidona, vode, hrane i držača za kartu što znači da smo imali gaće, tenisice i jedan kompas. Odluka je pala da ćemo piti kišu, jesti jabuke, a Igor nek se snalazi s kartom kako zna i umije, ja sam na izletu. Subota je, podne. Sunce prži na najjače, a mi se penjemo biciklima po strmoj cesti već neko vrijeme, čini se beskonačno dugo. Utrka je startala prije 27 sati iz Bovca i pravo je vrijeme za lagano haluciniranje. Maštam o hladnoj mineralnoj, sladoledu i kupanju u Soči. Marin je kojih 50-ak metara iza mene, vjerojatno sa sličnim maštarijama. Oko nas niti pasa, zadnje kuće smo odavno prošli. Odjednom ugledam poluotvorenu kutiju na cesti. Stajem i zavirujem unutra iz čiste dosade i znatiželje. Ne vjerujem u ono što vidim, pa u prvi tren pripisujem to halucinaciji. Ali guram ruku unutra i uvjeravam se da halucinacija nije i taktilna. Unutra je još uvijek hladan sladoled i to 9 komada. Vjerojatno je nekome ispao iz auta ili kamiona. Prvo uzbuđenje ubrzo je splasnulo, jer koje su šanse da će ijedan od njih biti veganski? U ovoj priči očito velike, jer su čak 4 odgovarala tom opisu. Bacamo se na sladoled, a da bi ovaj događaj postao još bizarniji, uskoro nam se pridružuje i biciklist Francuz na proputovanju Slovenijom. Slabo govori engleski, slovenski nikako, ali uspijevamo se sporazumjeti i ostavljamo ga da potamani preostale sladolede. Ali da se vratim par mjeseci unazad, kada smo pokušali napraviti tim za Adventure race Slovenia. Ustvari prvo bi trebao, za one neupućenije u svijet pustolovnih utrka, objasniti što je uopće pustolovna utrka. Dakle to je utrka koja može trajati od nekoliko sati do nekoliko dana. Može imati u sebi više različitih disciplina, a najčešće su to treking, orijentacija, bicikl, plivanje i veslanje. Tu može biti i dodatnih disciplina koje organizator ubacuje u nadi da utrku učini zanimljivijom, mada to vrlo često samo nepotrebno zakomplicira stvar. Pa tako nisu rijetki canyoning, rolanje(?!?), gađanje lukom i strijelom, spuštanje i penjanje po užetu. Utrke su uglavnom u paru, a duže utrke su često za timove od četvero, s time da u timu mora biti barem jedna žena. Eto, sad kada svi znamo što su pustolovne utrke, možemo nastaviti s pričom. Dakle, pokušali smo oformiti tim za ARS i to za onu dužu od 300 km koja je za timove od četvero. Tri smo muškića imali (Marin, Šiki i ja), trebala nam je samo žena. Na vrhu vrlo kratkog popisa žena koje su spremne i voljne za takav pothvat bila je Mirjana, koja je s nama odlično odradila prošlu godinu. Ali kako to već biva, baš taj vikend, od svih vikenda u ovoj godini, bila je kuma na nekom vjenčanju, pa smo očajnički nastavili potragu. Pitali smo mame, bake, tetke, čak smo razmišljali i o mojoj nećakinji od 9 godina. Naravno da sam pitao i Anu, koja je sa mnom bila na nekoliko kraćih, i to prilično uspješnih utrka, ali utrka od skoro tri dana u početku joj je bila vrlo neprivlačna. Ni sam ne znam kako sam ju uspio nagovoriti, ali samo znam da ću do kraja života ja kuhati i prati suđe. Nažalost utrka od 300 km je kasnije bila otkazana zbog premalo prijavljenih timova, što je Anu neobično rastužilo, toliko da je odustala od utrke u bilo kojoj kombinaciji. Ne znam samo zašto se nakon toga stalno smijala. A ja i dalje kuham i perem suđe.
Ostali smo tako opet nas tri momka i utrka od 180 km za dvočlane timove. Šiki se dostojanstveno povukao pa smo se tako Marin i ja prebacili na kraću (i jedinu preostalu) varijantu od 180 km sa limitom od 36 sati. Limit je izgledao vrlo komforan za samo 180 km, pa se dalo pretpostaviti da će biti puno visinske na toliko “malo” kilometara. Par dana prije utrke objavili su shemu i raspored disciplina s kilometražama i sve je izgledalo jako zanimljivo s puno izmjena, a nijedna dionica nije bila preduga. Samo je nekoliko obaveznih kontrola, sve ostale su opcionalne, što nam daje veliku mogućnost kraćenja i prilagođavanja staze u hodu. Jedino što je bitno je da se kontrole skupljaju po redu i u zadanom limitu. Okupljanje je kao i svake godine bilo u Velenju, a organizator je najavio da će nas busevi prebaciti na start utrke, te da se kreće u 3:30 po noći. Start utrke je bio zakazan u petak 9:00, pa smo mozgali gdje bi mogao biti kada vožnja toliko dugo traje. Nekako smo se nadali da bi moglo biti negdje oko Soče na kojoj sam bio prije 8 godina i pamtim to kao najbolje provedeni godišnji odmor u životu – spavanje u novosagrađenom bungalovu u kampu Koren i svaki dan neka nova aktivnost – bicikliranje na Razdor, treking na Krn, kanjoning, slobodno penjanje, kajak na Soči… Krenuli smo kamperom iz Zagreba u četvrtak i stigli u Velenje nakon 3 sata ugodne vožnje. Obavili smo prijavu, ručak, briefing i prolog koji je bio gradska orijentacija od nekih dvadesetak minuta. Ležerno smo ju otrčali, pa kao rezultat te ležernosti sutradan startamo deseti. Saznali smo i da je start u Bovcu pa su se naša predviđanja i želje ostvarile. Vremena za gubljenje nije bilo. Spremamo stvari koje ćemo ostaviti u boxu koji će nas čekati na početku bajka, nekih 9 sati nakon starta. Opremamo bicikle lampama, bidonima i rezervnim dijelovima. Razmišljamo da li da uzmemo naša nježna karbonska vesla ili plastična i jeftina što nam ih organizator nudi. Odlučujemo se za plastiku, jer Soča je brza, puna kamenja, idealna za strgati vesla, a karbon je skup i, kao što rekoh, nježan. Kratko se družimo sa slovenskim kolegama i oko 23:00 odlazimo u krpe. Lijepo je spavati u kamperu, mada će to spavanje biti kratko. Sat zvoni u 3:00, prebacujemo se u bus i pokušavamo uhvatiti još koji sat spavanja. Nije gužva, pa svatko ima svoja dva sjedala u busu. Isprobavam brojne yoga poze za spavanje i na kraju se odlučujem za Obrnutu poluštipaljku koja mi omogućuje ukupno 23 minute sna. Ostalo vrijeme provodim o razmišljanju o Ani i njezinom kulinarskom umijeću. Oko 8:00 stižemo u Bovec, napadamo lokalne birtije, konkretnije njihove WC-e, pije se kava i ćaska u očekivanju starta. Utrka je počela kratkim trekingom, do mjesta gdje ćemo pokupiti kajake. Organizator je bio jako ljubazan i nije ih odnio do rijeke nego nam je omogućio da ih sami nosimo po uskom putu punom rupa i korijenja koje je milovalo moje nožne palce. Hvala mu. Uživamo noseći teške kajake, dodatno opterećene teškim drybagom punim stvari za kajak i canyoning. Razdragani dolazimo do Soče i krećemo s veslanjem. Rijeka je brza i puna kamenja pa smo sretni što smo odustali od karbonskih vesala. Ide nam dobro i odvažno kažem Marinu da izvadi GoPro i malo snima jer ja imam sve pod kontrolom. Bahatost je automatski kažnjena jer slijedeći tren završavamo u vodi. Posramljeno skupljamo stvari i ponos unaokolo i nastavljamo dalje. Uživamo u spuštanju, pogledi su kao sa razglednica, oko nas planine s obje strane, Soča je predivna. Utrkujemo se s dva tima do tranzicije i gubimo bitku, ali nema veze, sad dolazi naš najjači dio, a to je tranzicija.  Uživancija na Soči Oblačimo neoprene i opremu za spuštanje po užetu i trčimo/hodamo na vrh kanjona po stazi. Na samom ulazu u kanjon prestižemo dvije ekipe. Kreće najzabavniji dio utrke po totalno ludom kanjonu punom tobogana, skokova i čak tri spuštanja po užetu. Uživamo kao prasci i brzo se krećemo pa uskoro dostižemo još tri ekipe. Nakon kanjona opet kratko trčimo do tranzicije, gdje su uz nas još 4 tima, fale samo Meta i Žine koji su trenutno vodeći i startali su kao da je ovo prava utrka. Brzo se spremamo za treking, natovarujemo se vodom, gazimo preko Soče i krećemo uzbrdo. Dionica koja slijedi vodi nas visoko u brda na greben Polovnik, koji impresivno djeluje odozdo. Na trekingu su 4 kontrole, s time da na pola puta postoji mogućnost kraćenja do tranzicije na bicikle. Polako se penjemo, vrućina je sve veća, a naše zalihe vode se brzo smanjuju. Odlučujemo maksimalno štediti vodu pa je pijemo kao nagradu za svakih popetih 200 m visine. Nakon skupljene dvije kontrole dolazimo do mjesta gdje se moramo odlučiti skraćujemo li ili ne. S nama je još jedan tim i kratkim brainstormingom donosimo odluku da smo papci i da ćemo direktno do tranzicije. Izgovor nam je da smo pri kraju sa zalihama vode i da ćemo nadoknaditi propuštene kontrole na bajku. Spust traje beskonačno dugo i konačno dolazimo na tranziciju bicikla gdje nas čekaju naši boxevi. Tamo su već 3 tima koja se odradili cijeli treking, a Meta i Žine su već otišli dalje. Isplativost kraćenja je očito upitna, ali sad nema nazad.
Trpamo u ruksake ostatke hrane iz boxa, tople robe za noć i krećemo dalje. Staza je na granici vožljivosti pa dijelove i guramo. Polako se spušta noć, ali vrućina ne popušta pa topla roba ipak ostaje u ruksaku. Kad se sjetim smrzavanja od prošle godine po noći, na pamet mi dolazi izreka: “Bolje da ljulja, nego da žulja”. Skupljamo nekoliko kontrola uz put i nastavljamo do Tolmina gdje ostavljamo bicikle i odlazimo na orijentaciju. Ležernim hodom skupljamo svih 10 kontrola za 1:30 i opet smo na biciklima. Usput na jednoj od kontrola obavljamo abseil, pa slijedi dugi uspon do još jednog trekinga na koji dolazimo pred zoru. Skupljamo samo jednu od dvije kontrole na trekingu, jer nas limit stišće. Nastavljamo biciklima dalje prema Cerknu, Marinu se počinje spavati i teško održava ravnotežu na biciklu. Lažem mu da smo satima od Cerkna i da nemamo vremena stati, jer ćemo fulati limit. Pokušavam ga motivirati riječima: “Slabiću!”, “Papčino!”, “Mamima mazo!”, ali ništa ne pomaže i primorani smo stati na 15 minuta da Marin odspava. Dok Marin spava, razmišljam o tome kako je na današnji dan prije točno 7 godina u Wimbledonu, John Isner , nakon tri dana igre pobijedio Nicolas Mahuta sa 70:68 u zadnjem setu. Nastavljamo dalje s preporođenim Marinom, usput stajemo na benzinskoj, gdje kupujemo Colu i novi album grupe Atomik Harmonik i za nekih pola sata stižemo na tranziciju. Tamo nas čeka orijentacija, koju brzo obavljamo i polako se spremamo za dalje. Ja ćaskam s Nijemcem Franzom koji je odustao od utrke, a njegov partner nastavio dalje sa jednom ekipom. Tip je AR geek, kao i ja, pa brzo pronalazimo zajedničke teme i razmjenjujemo sličice poznatih pustolovaca za naše AR albume.
 Čokoladna spilja Krećemo dalje, Marinu danas baš ne idu usponi pa odlučujemo ne otići na slijedeći treking i tako izbjeći penjanje na 1300 m. Skupljamo samo 5 kontrola na bajku, od kojih je jedna prekrasna jama u kojoj se nalaze dodatne 3 kontrole. Dobijamo kartu jame, koja je totalno neupotrebljiva, ali na sreću je staza označena svjetlećim štapićima, pa lako pronalazimo kontrole. Da nije bilo tih štapića, vjerojatno bi još danas bili unutra tražeći prvu kontrolu. U Škofja Loku dolazimo oko 15:00, gdje nas čekaju naši box i zadnji treking.
Nakon hranjenja, presvlačenja i Marinovog kupanja u rijeci odlazimo na treking u čoporu, s još tri tima, pa prve dvije kontrole pronalazimo više na masovnost nego na preciznu orijentaciju. Odvajamo se od ostalih i u dva sata skupljamo još preostale dvije kontrole i ulazimo u cilj držeći se za ruke zauvijek vezani ovim dvodnevnim dejtom. 150 km i 35 sati utrke. Ljubimo se i grlimo, Marin pije pivu, ja vodu. Jedemo ono što nam se nudi (pohvala za vegansko jelo), spremamo stvari i komentiramo utrku s ostalima. U 21:30 je povratak u Velenje, pa trpamo naše smrdljive stvari u box i utovarujemo ih u kamion. Ulazimo u bus i ja gubim svijest 46 sekundi nakon ulaska u isti. Za spavanje sam odabrao yoga pozu Umorni pustolovac i odspavao cijelu vožnju. Kad smo došli u Velenje, samo sam se prebacio u kamper i nastavio s poslom koji sam započeo u autobusu. Odgovorni Marin je pokupio naše bicikle i box, pa smo sad 1:1 za ono spavanje od 15 minuta. Drugo jutro lagano druženje sa Slovencima, pa ručak (opet pohvale za vegansku opciju) i dodjela nagrada. Nismo ništa osvojili, ali nismo zato ni došli. Sve u svemu, super utrka. Ovo je moj sedmi ARS i u prvih par godina sam ga doživio kao nevjerojatno uigranu organizaciju sa pomalo nemaštovitim stazama. U zadnjih par godina su napravili pametan potez i trasiranje prepustili iskusnim pustolovcima (Vasja 2014. i Meta i Žine 2016.), pa je ARS stvarno postao pustolovna utrka u pravom smislu te riječi. Ove godine je taj zadatak preuzela Eneja koja je napravila odličan posao i provela nas prekrasnim dijelovima Slovenije koje je pametno i maštovito spojila. Organizaciju su preuzela neka nova lica i vidi se da još nema sigurnosti i uigranosti kao prijašnjih godina, ali ništa što se ne može popraviti. Svi su bili jako ljubazni i spremni pomoći, a to je, kad si umoran i čangrizav, stvar koja puno znači. Kakav fantastičan dan u paralelnom univerzumu za koji nismo znali ni da postoji. Paralelni univerzum gdje kompas i karta nisu obavezna oprema, gdje se bicikl vozi 20, a kajak vesla 24 kilometra, gdje je pokoja kontrola postavljena i po koji kilometar krivo, gdje cilj opravdava sva sredstva i kad kažem sva onda mislim sva plus još koje. Naivno smo mislili da smo kakvi-takvi pustolovci, ali za nastupati u ovoj dimenziji smo došli nepripremljeni kao Adrian Solano u Lahti. Iako smo bili malčice skeptični prema ovoj pustolovki, odlučujemo biti odvažni i pridružiti se. I tako putujemo na Hvar pa ajde, uz put nam je. Na briefingu, dan prije utrke, 18 team-ova se okupilo u sinjskim Alkarskim dvorima, gdje nam je organizator podijelio karte i, dosta neuobičajno za dimenziju iz koje mi dolazimo, objasnio kako najbrže doći do svake kontrole. Karta je toliko sitnog mjerila, da je godinama načetom Igoru gotovo nečitljiva. Ali šta je tu je, svima je karta ista, mada će vjerojatno samo nama trebati. Detaljno nam je opisao kod kojeg suhozida i kojeg kafića treba skrenuti dok smo se nas dvoje čudnim čudom pogledavali. Na upit jednog od domaćih smije li se tijekom utrke imati pomoć, odgovor je naravno bio potvrdan. Pa na Tour de France-u sportaše prate vozila s rezervnim biciklima i ponekad ih malo povuku, neće valjda jedna utrka ovakvog ranga zaostajati za velikim Tour-om. Znali smo da ćemo požaliti što našeg Zvončija nismo poslali na vozački jer nam je u dalekom Sinju on jedina opcija za support. Briefing se nastavlja i organizator nas upoznaje s par pravila koja mi naivci shvaćamo doslovno i na našu štetu poštujemo tokom cijele utrke. Ma dobro, istina je da se iz kanjona ne smije izlaziti iako sa strane postoji trčljiv markirani put, ali to je zabava, pa ne treba sve tako doslovno shvaćati, što onda ako je tko malo ubrzao dobro poznatim putevima. Nije da će se primijetiti, a što ne vidiš nije se dogodilo. Sasvim je normalno da tim krene treći u kanjon, a izađe iz njega sedmi, mada ga niti jedan tim ne prestigne u kanjonu. Ili recimo kaciga je obavezna oprema, a to treba li je imati na glavi ili na ruksaku nije točno definirano pa svakome po volji. Briefing je završen s komentarom - ‘Ima li još nekih pitanja, nas sve možete pitati, nismo mi Šimun Cimerman…’ , a nas dvoje smo otišli u želji da dotični ima barem djelić Cimerovog iskustva jer bismo tako sutra možda imali 2% šanse više da budemo konkurentni. Dolazimo na start utrke u centar Sinja i opet smo zbunjeni jer je dress code prilično neujednačen i ne znamo kojoj se diviziji priključiti. Supersprint triatlonu u jednodjelnim odijelima bez ijednog komada opreme, modernom crosfittu s torbicama adekvatnim za pospremiti 100 kn za taxi ili možebitnim pustolovcima koji imaju treking ruksake, ali ruke su im slobodne od bilo kakve primitivne navigacije u obliku karte ili kompasa. Činjenica da smo mi bili jedini team koji je na startu gledao kartu nije nam ulijevala previše samopouzdanja, ali možda smo mi u ovoj dimenziji primitivni oblik organizma i fotografsko je pamćenje tu norma. Utrka počinje i brzo ulazimo u šumarak povrh grada gdje se miješamo s prvom grupom. Dvojica najbržih napravila je malu prednost, a mi smo se našli u valu psovki i komentara šestorice zaostalih s nama koji je išao nešto kao - ‘Pa gdje su p**** im m*******, pa nisu mogli utić, sigurno su se sakrili negdi iza kantuna, di da idem, na jugozapad, ma kako da ja znam di je jugozapad, teren mi izgleda kao da je ovo jugozapad…’ Igor, jedini s kartom, preuzima vodstvo i dovodi razdraganu skupinu do kontrole gdje cestom, i sad svima znanim putem, nastavljamo uzbrdo. Trčimo lagano, ali konstantno i prestižemo jednog po jednog koji u stilu svoje aero odjeće rade intervale s pauzama hodanja. Pred nama su sad jedino vodeći team, koji je par minuta ispred i jedan team neposredno prije nas. Oni skreću na put prema kanjonu u kojem se nalazi treća kontrola, ali Igor pogledom na kartu zaključuje da je kontrola još kilometar-dva više i da ovo nije put kojim trebamo skrenuti. Nastavljamo dalje po karti, a za nama se ore urlici koji nas žele vratiti na 'pravi put'. Jest da smo budale, ali nećemo valjda savjete primati od ljudi bez kompasa i karte, ne primamo ih ni od onih koji znaju što je azimut i gdje je sjever. Ipak, sjetivši se sinoćnjeg stand up comedy-ja zaključujemo da organizator možda i nije svjestan svoje greške pa zlu ne trebalo nazovemo telefonom da provjerimo je li kontrola doista tamo gdje je ucrtana. Bez trunke sumnje potvrđeno nam je da je i mi se kilometar dalje spuštamo do početka kanjona Sutine…kad ono muk. Nigdje duše, nigdje kontrole, nigdje naznaka života. Zašto smo ovu kartu shvatili preozbiljno?! Lijepo su nam vikali da iđemo krivo, a i mjerilo karte je komično i izuzev glavne ceste Zagreb-Split, drugi se putevi ni ne vide. Spuštamo se nizvodno i kroz 15-ak minuta čujemo glasove koji dovikuju -’Jesul svi prošli? Nisu, još one dvi cure i oni šta su se izgubili’.  Ekranizacija ključnog dijela utrke Gutamo ponos i prihvaćamo ulogu izgubljenih. Nema smisla zbijati šale na račun žive kontrole koja je za naš ukus malo previše živnula. Koji gušt da otrčimo dva kilometra više od svih i za nagradu dobijemo zadnje mjesto u poretku. Zadnja nisam bila već dva, tri tjedna od bike maratona u Koprivnici i baš mi je malo falilo skupljati sažaljene poglede volontera koji već odlaze s okrijepom. Kanjon je divan, izvlači situaciju i ja više uživam, manje se trudim biti brza, ali svejedno ubrzo, na skoku sa stijene, stižemo jednu ekipu. Igor brzo skače sa stijene dok se ja spuštam konopom sa strane i prestižemo dvojicu koja su se odjednom sabrala i krenula za nama. I razumijem ih, nije ugodno kad te prestigne najsporija ekipa, koja pritom nosi i par sisa. Po kanjonu uranjamo, kližemo se i gacamo, sve s divnim pogledom na čistu stazu koja vodi pored i koju zasigurno nitko nije koristio pa nećemo ni mi. Na tranziciji bicikla lovimo još tri team-a i s obzirom da znamo da će bicikl biti samo 40 km nabijamo tempo i napredujemo brzo. Uspon po asfaltu, pa 10 minuta lijepog offroad-a i opet na asfalt. Putem prelazimo još četiri team-a i ja zbunjeno gledam u svoj pogon jer ljude obično prestižem ovim tempom jedino na putu na plac. Očito da ovdje moje fizičke moći jesu natprosječne, ali intelektualne definitivno daleko zaostaju. Na tranziciju kajaka stižemo za 55 minuta i konačno nam je jasno zašto su naši konkurenti bili u triatlonskim odjelima. Ovo je bila bajk dionica sprint triatlona od svega 20 km i to je kraj bicikla za danas. Da smo vozili sporije trajalo bi duže pa tko nam kriv. Al' nećemo zamjerit, zabava je to, ne smijemo shvaćati kilometraže tako ozbiljno. Vrijeme je relativno, baš kao i prostor. Uglavnom, na dionicu kajaka krećemo kao deveti team.  Da smo unaprijed znali što nas čeka bicikle bi vjerojatno ostavili doma, bajk dionicu prošli s kramom susjeda iz Brnaza, a sa sobom uzeli kajak jer je to disciplina na kojoj ćemo dočekati sljedeće godišnje doba. Krećemo veslati i raspravljamo o taktici kojom ćemo skupljati kontrole. Opcije su nam ići ravno skoro do kraja Peruće pa skroz nazad ili ravno do kraja Peruće pa skroz nazad. Znam da zvuči grozno dosadno, a i bilo je. Možda je dosadnije jedino bilo onoj dvojici koja su čekala Godota. Tjedni prolaze. Prestižemo još ekipa, kontrola je na vidiku. Cvikalica u ovoj priči nema i onaj tko ima prodorniji glas za viknuti broj svog team-a mora i manje veslati pa mi opet gubimo pokoje mjesto. Na mučnom povratku, uz bolove u vratu (ja) i lijevom ramenu (Igor), vraćamo svoj plasman i jedino što nam razbija monotoniju je pokoje glisiranje čamca s fotografom čiji nas valovi svaki put nanovo razvesele i olakšaju ovu krasnu simfoniju pokreta. Nakon 3:40 sata veslanja konačno dolazimo na tranziciju i spremamo se za zadnju dionicu trekinga od 24 km do cilja u Sinju. Ramena nam se opuštaju i energije imamo dosta, pa ubrzo krećemo na treking kao četvrti team. No moje koljeno u tom trenutku odluči da danas više neće surađivati i ja sam prisiljena stati. I nisam pi*ka, fakat je boljelo. Jedan team nas prelazi dok mi odlučujemo što dalje. Zaključujemo da ova utrka nije vrijedna ozljede i ja se pokunjeno vraćam na tranziciju, a Igor nastavlja sam dalje. Usprkos konstantnom trčanju i odabirom najlogičnije rute prema danoj nam karti u cilj ne dolazi peti, kako bismo mi manje napredni organizmi logički zaključili, već šesti, ali nema veze, mjesto gore dole, koga briga. Istina je da je KT 9 bila kojih 800 metara od pozicije na kojoj je ucrtana na karti, ali Igor je već iskusan pustolov u ovoj dimenziji, pa je pretpostavio gdje je organizator stvarno postavio kontrolu i ubrzo je pronašao. Skupljam Igora u cilju. Nekako je bezdušan. Pustolovna utrka Cetina, kolijevka fair play-a, ubila je njegov zadnji osmijeh. Gotovo je! Pustolovke su bile zadnje mjesto na kojima bi se ljudima osmjehnuo, a sada je i to nestalo. Jad i čemer, gola bijeda. Na prigovor o krivoj poziciji dvaju kontrola i našem gubitku barem pola sata dobijamo odgovor da je grešaka bilo i s naše i s njihove strane pa eto, tako. Oni jesu krivo postavili kontrole, ali Igor je u cilj stigao bez mene, a svejedno su nas ostavili u poretku. Po zadnji put tog dana zbunjeno se pogledamo, nije nam jasno kako je to naša greška što su nas oni u poredak svrstali, a tamo, nakon mog odustajanja, sigurno ne želimo biti. Glupi ljudi nikad ne znaju koliko ne znaju, ali eto nas dva glupana smo očito krenuli u evoluciju u nešto napredniji organizam jer nam je sad malo jasnije koliko ne znamo.  Ovaj divan osmijeh nakon Cetine više nećete vidjeti Priroda je divna, potencijal je velik…ali istražite ju u svom aranžmanu. |
KATEGORIJE
All
STARIJI POSTOVI
December 2019
|
