|
|
“Jesi mi napumpao gume? Stegnuo sic? Zamijenio pedale?" dovikujem Igoru iz kreveta dolje u garažu. “Sve sam ti pripremio, ali bilo bi dobro da ipak dođeš probati, nisi ga vozila tjednima.” Pravim se da ne čujem i nastavljam čitati knjigu. Ja jesam ozbiljan sportaš i ne shvaćam Lim Bay Challenge olako, al’ ne pretjerujmo sad. Neću ustajati iz udobnog kreveta samo da isprobam bicikl. Tih 6 do 10 sati mogu i bez sica ako treba. Ja sam svoje odradila. Jučer sam nam pripremila 2 sendviča za trku, što je 2 više nego prošle godine stoga brige nema. Treninge smo odradili u Igorovom stilu: trčanje svakog prvog u mjesecu, vožnja biciklom do dućana, par šetnji Velebitom i daleko najviše dana utučenih u penjanje. Bar nas nitko neće prestići na abseilu. Znam ja dobro kako ide tempiranje forme i koliko vrijedi kvalitetan tapering. Iz tog razloga ga odrađujemo već mjesecima i svježina je naš daleko najjači adut.  Pustolovni dijalog kod Rovinja
0 Comments
Nisam ja više neki amater. Ja sam sad ozbiljan pustolovac s iskustvom od, ni više ni manje nego, jedne duže utrke. Jest da 32 sata nije pretjerano dugo, ali dovoljno da sam popila svu pustolovnu pamet svijeta. Lim Bay Challenge će biti dječja igra. “Što je meni 80 kilometara?” - reče ona i ubaci u kamper bicikl s probušenom gumom, potrošenim uljem za kočnice i običnim pedalama. Budemo gumu zakrpali, a ostalo ako stignemo sredili. Jedan dan mogu i nositi bicikl ako se pokvari. Igor obožava takve vrste mojih briljantnih ideja. Vozimo se prema Puli po svoj kajak, takozvani as u rukavu i strah i trepet ostalih veslača, i slučajnim odabirom se zaustavljamo u Plominu skuhati ručak. Igor kuha, ja jedem neko žbunje, kad ono dio kampera ispod tanka za vodu neobično visi. U čudu gledamo i nešto nam ne štima. Tu je neki pretinac koji nismo nikada ni otvorili, a sada izgleda kao da će otpasti. Otključavamo ga, vadimo iz njega dizalicu, daske, zahrđali alat, peglu, usisavač i olimpijsku štangu i skužimo da je lim strulio i da bismo ostali bez svega ovoga vrlo brzo. Igor odšarafljuje lim pa ga čekićem razbijamo da ga možemo izvući i duct tape-om lijepimo plastiku nazad. Klasična ‘A je To’ situacija, sve popravljeno, možemo dalje.  Start u Svetivinčentu dok smo još imali 4 noge Mjesto radnje: Buzet Događaj: Pustolovno-matematička utrka “Lov na Tartuf” Duljina: cca 55 km Visinska razlika: 2000 m Težina: vrlo zahtjevno s elementima ekstremnog Trajanje utrke: 7 sati Spoiler alert za sve obožavatelje Mr Incognita - on naime nije glavni lik ovog reporta i u potpunosti ga je zasjenila moja nova partnerica Mirjana Kolac. Dozlogrdilo mi da sam stalno u team-u s Igorom iz par razloga: uvijek sam kofer i nemam pojma kamo idem, ne možemo razgovarati o zgodnim frajerima, rijetko se izgubimo, tempo mi je preležeran.  Osjećaj ko prvi dan škole...nikome nije ništa jasno Klasični moj potez je pripremati se cijelo ljeto za Half Ironman i onda 2 tjedna prije trke proći stazu i skužiti da su organizatori malo lagali s visinskom i da je feel takav da od 90 kilometara bicikla 79 idem uzbrdo. Ja trebam neki koji počinje na planini, a završava na moru. Da idem tako brzo da se Igor čudi kako mi je to uspjelo i da onda slavimo veliki rezultat danima i kolačima. Kako god, znam da je on potajno bio sretan da ne idem glumiti Flash Gordona na aero barsima i da mogu s njim na pustolovku u Velenje. Kiša je bila neizbježna, ali bolje da kisnem cijeli dan i valjam se u blatu nego doma čitam knjige o tome kako Nathan Fa’avae kisne i valjda se u blatu. Nekim čudom smo u Velenje stigli na vrijeme i pretpostavili da ćemo usprkos tome zakasniti na start. Tako i bi. Nije moja krivica da nam Slovenci daju startni broj 28, a da taj broj ne znači da imam 28 minuta vremena da se pojavim na kronometarskom startu. Ležerno smo pogledali film do kraja dok je vani lijevalo i obični su smrtnici kisnuli i bili na vrijeme na startu. Za utrku smo se pripremili profesionalno. Imali smo sve osim bidona, vode, hrane i držača za kartu što znači da smo imali gaće, tenisice i jedan kompas. Odluka je pala da ćemo piti kišu, jesti jabuke, a Igor nek se snalazi s kartom kako zna i umije, ja sam na izletu.  Igor: "Čekaj malo, uklještilo me u leđima!" Subota je, podne. Sunce prži na najjače, a mi se penjemo biciklima po strmoj cesti već neko vrijeme, čini se beskonačno dugo. Utrka je startala prije 27 sati iz Bovca i pravo je vrijeme za lagano haluciniranje. Maštam o hladnoj mineralnoj, sladoledu i kupanju u Soči. Marin je kojih 50-ak metara iza mene, vjerojatno sa sličnim maštarijama. Oko nas niti pasa, zadnje kuće smo odavno prošli. Odjednom ugledam poluotvorenu kutiju na cesti. Stajem i zavirujem unutra iz čiste dosade i znatiželje. Ne vjerujem u ono što vidim, pa u prvi tren pripisujem to halucinaciji. Ali guram ruku unutra i uvjeravam se da halucinacija nije i taktilna. Unutra je još uvijek hladan sladoled i to 9 komada. Vjerojatno je nekome ispao iz auta ili kamiona. Prvo uzbuđenje ubrzo je splasnulo, jer koje su šanse da će ijedan od njih biti veganski? U ovoj priči očito velike, jer su čak 4 odgovarala tom opisu. Bacamo se na sladoled, a da bi ovaj događaj postao još bizarniji, uskoro nam se pridružuje i biciklist Francuz na proputovanju Slovenijom. Slabo govori engleski, slovenski nikako, ali uspijevamo se sporazumjeti i ostavljamo ga da potamani preostale sladolede. Ali da se vratim par mjeseci unazad, kada smo pokušali napraviti tim za Adventure race Slovenia. Ustvari prvo bi trebao, za one neupućenije u svijet pustolovnih utrka, objasniti što je uopće pustolovna utrka. Dakle to je utrka koja može trajati od nekoliko sati do nekoliko dana. Može imati u sebi više različitih disciplina, a najčešće su to treking, orijentacija, bicikl, plivanje i veslanje. Tu može biti i dodatnih disciplina koje organizator ubacuje u nadi da utrku učini zanimljivijom, mada to vrlo često samo nepotrebno zakomplicira stvar. Pa tako nisu rijetki canyoning, rolanje(?!?), gađanje lukom i strijelom, spuštanje i penjanje po užetu. Utrke su uglavnom u paru, a duže utrke su često za timove od četvero, s time da u timu mora biti barem jedna žena. Eto, sad kada svi znamo što su pustolovne utrke, možemo nastaviti s pričom. Dakle, pokušali smo oformiti tim za ARS i to za onu dužu od 300 km koja je za timove od četvero. Tri smo muškića imali (Marin, Šiki i ja), trebala nam je samo žena. Na vrhu vrlo kratkog popisa žena koje su spremne i voljne za takav pothvat bila je Mirjana, koja je s nama odlično odradila prošlu godinu. Ali kako to već biva, baš taj vikend, od svih vikenda u ovoj godini, bila je kuma na nekom vjenčanju, pa smo očajnički nastavili potragu. Pitali smo mame, bake, tetke, čak smo razmišljali i o mojoj nećakinji od 9 godina. Naravno da sam pitao i Anu, koja je sa mnom bila na nekoliko kraćih, i to prilično uspješnih utrka, ali utrka od skoro tri dana u početku joj je bila vrlo neprivlačna. Ni sam ne znam kako sam ju uspio nagovoriti, ali samo znam da ću do kraja života ja kuhati i prati suđe. Nažalost utrka od 300 km je kasnije bila otkazana zbog premalo prijavljenih timova, što je Anu neobično rastužilo, toliko da je odustala od utrke u bilo kojoj kombinaciji. Ne znam samo zašto se nakon toga stalno smijala. A ja i dalje kuham i perem suđe.
Kakav fantastičan dan u paralelnom univerzumu za koji nismo znali ni da postoji. Paralelni univerzum gdje kompas i karta nisu obavezna oprema, gdje se bicikl vozi 20, a kajak vesla 24 kilometra, gdje je pokoja kontrola postavljena i po koji kilometar krivo, gdje cilj opravdava sva sredstva i kad kažem sva onda mislim sva plus još koje. Naivno smo mislili da smo kakvi-takvi pustolovci, ali za nastupati u ovoj dimenziji smo došli nepripremljeni kao Adrian Solano u Lahti. |
KATEGORIJE
All
STARIJI POSTOVI
December 2019
|
