Biciklom s mora

Gdje da uopće počnem s ovim spontanim izletom? Mateja je javila da je uzela godišnji i da će biti na Hvaru, zatim Urška da će doći biciklom i onda Igorov doktor da gospodin trkač na natrganim ligamentima mora još malo mirovati. Nikad ne znaš što ti sutra nosi pa zlu ne trebalo iskoristim rupu u kalendaru i zovem autobusnu kompaniju ne bih li namolila prijevoz bicikla i sebe do Splita. Služba za putnike potvrdila mi je da ne bi trebalo biti problema, a vozač klasično reagirao s: “A di ti misliš da ću ti ja to stavit?” Par dramatičnih pogleda i moj bicikl je našao mjesto u garaži. Na uobičajenoj pauzi na pola puta, u balansiranju na rinzolu, mi se pridružio svećenik čije sam brošure maloprije ljubazno odbila. Odlučio je da sam ja crna ovca pa smo ostatak pauze proveli u razgovoru u kojem mi je objasnio da je vjera nešto kao čovjek u mraku koji ima lampu. Za uzvrat sam mu ispričala par dogodovština kad su mi se lampe loše kvalitete ugasile usred noći i obećao je da će moliti za mene i moje prijatelje. Nije definirao da li misli i na vas ako ste moji Facebook prijatelji. Stižem u Split, jurim na trajekt, na Hvaru me dočeka kiša, ali dan je dug i nekad ću već stići preko brda do Zavale. Lampu naime nemam pa tunel nije opcija i razmišljam da je svećenik možda ipak bio u pravu. Putem srećem Britanca koji živi u Salzburgu i od tamo biciklira do Dubrovnika pa skupa pedaliramo prema vrhu i prebiremo po zajedničkim poznanicima. Mali svijet.​

Matejin privatni raj

Dva dana u Matejinom raju na plaži dovoljno je da napuniš baterije i nikad mi nije žao prevaliti put za to. I tako ja znatiželjno Uršku ispitujem kako joj je bilo biciklirati iz Ljubljane do Hvara i svakim odgovorom shvatim koji sam ja zapravo strašljivi ziheraš. Ja hrabra Ana koja skejta i borda i svašta nešto. Pa prođimo kroz bitne razlike u našem razmišljanju oko, recimo, planiranja biciklističke ture…

Ana je pussy, Urška je badass!

Sad kad znamo kako Urškina glavica radi, pogledajmo gdje je to ona spavala na putu prema dolje.
DAN PRVI : Medvjeda u Kočevju ju je ipak bilo strah pa je odlučila odguliti dugu dionicu sve do Crikvenice. Tamo je našla novu marinu sa super WC-om i obližnjim zidom. Preskočila je zid, naslonila bicikl i uvukla se u vreću. Vjetar je toliko puhao da je srušio bicikl, ali na sreću ne u more pa se nije previše zamarala.
DAN DRUGI : Odluka je bila da oko 8 navečer počne tražiti smještaj i u Rudelić Dragi zapela joj je za oko nova vikendica u kojoj vikendaša nema. Popela se na terasu s pogledom i imala još jednu spektakularnu noć. Ako je netko ovdje prepoznao svoju kuću, Urška mu se najljepše zahvaljuje.
DAN TREĆI : Krenula je oluja i vrag je odnio šalu pa je dječja kućica u parku bila idealno sklonište…dok djeca ujutro nisu htjela ući unutra i probudila ju.

Urškine vikendice diljem naše obale

Sad kad smo definirali s kim imam posla malo je i meni jasnije da se ništa ne trebam brinuti i da će se sve nekako srediti. Predlažem nešto duže dionice za nazad, kad su već dani dugi, i Urška naravno prihvaća. Njoj je opet svejedno. Budimo se, u 4:00 ja, jer moram zavezati torbu na bicikl, a za to mi treba 15 minuta i u 4:05 Urška jer je njena torba već gore, a 5 minuta duže u krevetu puno znači. Pored bicikla me dočekaju Smoothieji i čokoladice koje nam je, dok smo spavale, spremila Mateja pa ih razvučena osmijeha spremam. Note to myself: ovakve sitnice znače sve na svijetu! Mjesečina je jaka i lampa nam uopće ne treba pa se po makadamu krećemo kotrljati prema tunelu. Tko ne zna kako tunel u Pitvama izgleda ne zna što je zabava. Ove su ga godine bar asfaltirali i jutarnja jurnjava kroz njega s jednom lampom je po prvi put bila užitak. Na trajekt stižemo u zadnjoj minuti jer, eto volim odokativno odrediti koliko nam treba za 20 km s dosta uspona, ali stižemo. ​

Ranojutarnji povratak na kopno

Nakon obilnog doručka u Splitu (čitaj: kruh, humus i banane) krećemo prema Klisu i sunce nas ne štedi ni ovako rano. Dobijamo svoju prvu dozu adrenalina pored jurećih kamiona, ali znamo da će biti bolje čim izađemo iz grada. Danas nam je plan doći do Srba, ili Gračaca u slučaju da smo prespore. Put s manje prometa, a više visinske bio bi idealan, no pod ovim suncem morat će pričekati drugi pokušaj. Negdje oko Muća nam dečki iz grmlja nježno dovikuju "Kurvo! Kurvo!" i taman su dobro došli da malo razbiju monotoniju ravne ceste. Očito ne znaju da žena koja cijeli dan sjedi na biciklu ne može biti kurva. Fizički ne može! Trešanja nam po putu ne fali, radimo kratku pauzu na Meštrovićevom mauzoleju i razmatramo opciju kupanja u Čikoli koju prvi put vidim ovako čistu i punu vode. Urška je u nekom miksu sunčanice i toplotnog udara pa se zadnjim snagama dokotrlja do Knina gdje nas lovi obilan pljusak. Taman da nju uronimo u led, napunimo telefone i pojedemo SVE!
Glupost dana: Izlazim iz Lidla u punoj ratnoj opremi kao da sam s Tour de France-a s kacigom na glavi i anketarka me pita “Oprosti, radimo kratku anketu, jesi li u Lidl došla autom, pješice ili biciklom?” Nakon mog muka i zbunjenog pogleda sama je zaključila odgovor i upisala na papir.​

Samo da je žderat...

Osvježena Urška se vraća iz mrtvih i veselo nastavljamo put Gračaca po cesti za koju sam joj obećala da je ravna. Nije bila ravna. Bila je stalno uzbrdo. 3 sata uzbrdo. 3 sata uzbrdo s vjetrom u prsa. Prosječna brzina kretanja - 6 km/h. Shvatile smo da je nebitno je li hodamo ili vozimo pa Urška svakih toliko silazi s bicikla i šeće pored mene dok ja upirem svom snagom. Odustajemo od alternativne rute prema Srbu jer bi nas usred ničega mogla uhvatiti noć pa odlazimo za Gračac. Opet lažno Urški obećajem super smještaj i odvodim je na parking Cerovačkih pećina. Pokažem joj niz napuštenih kućica, jednu otvorenu drvenu i cijeli napušteni motel. Nakon kratkog vijećanja odlučujemo se za prvi kat motela. Da, izgledao je kao u horor filmovima i da, sve je bilo razbijeno i zaraslo i da, obje smo u glavi prevrtjele najgore scenarije pa nam nije bilo druge nego zadržati misli za sebe i granom pomesti pod. Liježemo u vreće u nadi da ćemo zaspati prije mraka i čudovišta koje on nosi, ali taman kad nas počinje loviti san ogromna buka počinje se lomiti iz daljine. Potres? Rat? Svemirski brod? Širom raskolačenih očiju shvaćamo da je vlak i vraćamo se u vreću. Urška mi napominje da što god da se po noći dogodilo ju smijem probuditi samo neka je ne dotaknem jer bi mogla umrijeti od straha. Otvaram oči i vidim da je zora. Žive smo. Ili možda samo ja, Urška se ne mrda. U taj tren na katu iznad počinju se rušiti neke stvari i čujem glasno disanje. Obje opet raskolačimo oči i zaključujemo da je to nespretni puh s astmom. Da smo taj zvuk čule sinoć vjerojatno bismo spakirale stvari i pokucale nekome na vrata.​

Bili smo jedini gosti ovog motela..ili smo barem tako mislili

Još jedan obilni doručak u Gračacu (čitaj: kruh s marmeladom, bananom i kikirikijem) pa kroz maglu krećemo put Karlovca. Profil ove dionice je uglavnom nizbrdo i guštamo u bržoj vožnji bez nekih predugih stajanja, izuzev kave i punjenja telefona u Udbini. No što smo mi bliže Plitvicama, to su bliže i povratnici s mora u autima i nebrojeni autobusi. Trenutno se jučerašnji neracionalan strah spavanja u motelu čini šaljiv u usporedbi s ovim racionalnim strahom od prometa. Kamioni i auti su u prosjeku bili relativno pažljivi, izuzev par budala, ali autobusi imaju neki ozbiljan problem. Zar im stvarno nečiji život može biti toliko nebitan? S pulsom 200 trgamo dvije grane i montiramo ih da vire s bicikla, da bar vizualno imamo neku širinu i iako sam ja bila uvjerena da moja grana radi, sad na slici vidim da je očito nitko nije ni vidio. Kako god, par će autobusnih kompanija dobiti moje pismo i bojkot njihovih usluga. Znam da je suludo vjerovati da je moj život nešto vrijedniji od nečijeg pokreta stopala na kočnicu, ali pustite me da se nadam.

Sigurnosna instalacija. Patent je prijavljen.

Na Plitvicama nam obznanjuju da tu ne možemo vezati bicikle, da ih zapravo ne možemo vezati nigdje. Zbunjeno vežemo bicikle u šumi preko puta i sjedamo na pauzu s pogledom. Nekad se osjećam kao da imam kugu, a ne bicikl. Trauma na cesti se nastavlja i baš kad nam se nadbubrežna žlijezda htjela ugasiti skrećemo u brda i biramo lokalne uspone umjesto jurnjave smrti. Sa skoro 180-im kilometrom stižemo u Karlovac gdje nas čeka mama, voće, večera, tuš, krevet i ostali spektakli uobičajenog života. Imam dojam kao da mi ovaj izlet traje već mjesec dana, a ne samo zadnjih par. Puno se glupih fora, smiješnih priča i različitih krajolika izmjeni u 20 sati na cesti. Putovati biciklom ima neku skroz drugu čar od otići na trening ili kružnu vožnju. Čiste i naspavane ujutro svaka nastavlja u svom smjeru, ja za Zagreb, a Urška za Novo Mesto. Ovo je bila baš pustolovina! Ma s Urškom je uvijek pustolovina. Nešto kao s Igorom. Blago meni!

Par slikobraza sa puta

PRTLJAGA: Vreća za spavanje na volanu (kao za 0 C, ali bilo mi je hladno u Gračacu), dva dresa, gačeroni, čarape, tanka jakna, hlače, kindle i fotić u vreći na gepeku
DAN PRVI: Zavala - Stari Grad 20 km; Split - Gračac 140 km
DAN DRUGI: Gračac - Karlovac 178 km
DAN TREĆI: Karlovac - Zagreb 75 km