Kameno krštenje na Montažu

Igora sam se riješila. Otišao je u Ameriku suditi svjetsko prvenstvo u pustolovnim utrkama. Zamislila sam tjedan u fotelji s knjigom i zalihama lubenice u frižideru, a onda se javila Mirjana. Ona Mirjana koja je nerijetko član naših pustolovina i nakon zajedničkog izleta na Triglav, sa svojim je tatom osmislila kako da nadolazeći vikend provedem što dalje od komfora fotelje. Već dugo su u planu imali osvajanje Montaža, koji je sa svojih 2753 metara drugi najviši vrh Julijskih Alpa i ja ću uskoro biti počašćena s još jednim ubrzanim tečajem pomicanja vlastitih granica.

A koljena klecaju...

Peteročlana ekipa u pet je ujutro već bila posložena u autu Mirjaninog brata i krenusmo prema Italiji. Obiteljska atmosfera, uz Mirjaninog tatu i moju mamu, nije dala naslutiti ozbiljnost ovog jednodnevnog pothvata pa sam ja bezbrižno ostavila sastavljanje opreme za ferate za kasnije, ako zatreba. Nešto prije devet smo ostavili auto na planini Pecol i ispred nas se uspravno uzdigao kameni masiv Montaža. Dobra stvar bila je što smo mogli vidjeti vrh i svoj cilj. Loša stvar bila je što smo mogli vidjeti vrh i svoj cilj. ‘Pa kako ću se u jednom danu popeti po toj okomitoj stijeni i vratiti nazad?! Tko je tu lud?!

Karta za ljude s oštrim vidom

Prvi je dio uspona vodio zelenim, cvjetnim livadicama i omogućio nam nužno zagrijavanje i vizualno odmjeravanje snaga s vrhom. Moja je majka tako odlučila da se taj dan ipak ne osjeća kao alpinist i na prvom smo se sedlu s njom razdvojili ne bi li slobodno mogla istražiti sve vrste cvijeća na dotičnom brdu. Nas troje mladih, s tatom Dragom na čelu, pogledali smo dubinu prve provalije toga dana i strmim siparom krenuli uzbrdo. Već u prvih par nestabilnih koraka srećemo gamse koji kao da se rugaju našem klizavom hodu. Da stvar bude još bolja, na njihovo veselje ja prvi puta padam pod ruksakom i otkližem koji metar grebući noktićima po kamenju. Odlično upozorenje za ono što me čeka. Nema više zalutalih misli, vrijeme je za biti prisutan.
Put nas uvodi u stijenu i ona provalija koju smo maloprije sa sigurne udaljenosti pogledavali postaje nam novi najbolji prijatelj. Neosigurani uski putić vodi iznad nje cijelom dužinom i ubrzo se navikavamo na novonastalu situaciju. Planina je imala svoje taktike kako nas polako i korak po korak uvesti u ono što nam dalje sprema. Dolazimo do bajkovitog bivka na kraju ovog puta, taman da nešto pojedemo i upitamo mladog gamsa za daljnje upute. Nije odgovorio, ali je kopitom gurnuo kamenčić na nas. E da sam bar shvatila poruku.

Kaciga je MUST HAVE na Montažu

Od bivka kreće strmo i prilično zahtjevno tehničko penjanje po Findeneggovom ozebniku. Put je markiran slabo ili čudno pa svatko bira svoju rutu, a da pritom ne zaspe pratećeg krušnom podlogom kamenja. A onda baš to čega smo se najviše bojali, uzvici upozorenja odozgo i strašna buka padajućeg kamenja. Zvuk koji je prodoran kao val koji te poklopi i valja. Minutu poslije bilo mi je smiješno, al toga sam trenutka bila manja od makovog zrna. Saginjem se što bliže podu i držim za kacigu. Osjećam da je lavina kamenja sve bliže i spremam se na udarac. Kad ono, zvuk polako jenjava. Prošla je metar od mene i Tome, a preletila stijenu pod kojom su se skrivali Mirjana i Drago. Svi smo ok. Ispušemo zadržani dah i bez novih incidenata nastavljamo do kraja ozebnika. Od vrha nas dijeli još samo uski greben koji zajašimo sa svake strane, čvrstim cipelama u njihovom slučaju ili cestovnim tenisicama u mojem, i ubrzo jedemo sendviče pod križem s pogledom na parking s kojeg smo krenuli. Ovo je bilo vatreno, ali ja sam konačno na nekom vrhu. Da ponovim ako netko nije shvatio - ‘Ja sam na VRHU!’. Pitanje je samo kako ću dolje. Ovim putem kojim smo došli sigurno ne. Bolje su mi šanse skočiti kišobranom nego tamo nizbrdo.
Nastavljamo grebenom koji je zaustavio veliki zid od oblaka i zaštitio prekrasno vrijeme s naše strane dok ne dolazimo do Pipanovih ljestvi. 60 metara duge, skoro vertikalne ljestve od sajli ljuljale su se pod nogama (Tomo ih je ljuljao dodatno), a s obzirom da mi je mama ostala dolje i nisam mogla plakati, stisnula sam zube i krenula korak po korak.

Znam da ove ljestve ne izgledaju sigurno. I nisu bile :)

Ferata po policama stijene koja je slijedila bila je olakšanje nakon ovih ljestvi pa vrijeme prolazi neprimjetno i držeći se za sajlu šećemo uz kilometar duboku ‘grabicu’. Tako to Kolci zovu. Ja jasno vidim provaliju od 2 km i ništa što me od nje dijeli. ​

Popodnevna promenada na ferati

Uživamo u tišini i pogledu, ali se i umor polako počinje javljati. No, u društvu 35 godina starijeg gospodina Drage, neću ja valjda biti ta koja je prva priznala slabost. Ili ipak hoću. Na kojim su ti Kolci drogama?! Spuštajući se po siparu, a zatim strmoj livadi padam pod ruksakom još barem desetak puta i dolazim u napast sklupčati se i skotrljati nizbrdo. Cestovne tenisice možda ipak nisu najsretnije riješenje. Devet sati na nogama, zavidna doza adrenalina, pluća puna svježeg zraka… Dan je daleko nadmašio fotelju i knjigu, a ja sam se konačno svojom snagom popela na visinu na koju godina idem samo žičarama i uzimam zdravo za gotovo. Spustili smo se na parkiralište, i dok su Tomo i Mirjana mami prstom ocrtavali putanju kojom smo se kretali, ja sam tiho zaronila u nektarine iz gepeka. Tko prvi njegovo.