Mali noćni trening

Ako nešto volim srijedom navečer onda je to ležati pod dekicom i čitati knjigu. Uz topli čaj recimo. Samo da je mirno i da me nitko ne gnjavi i da se ne moram pomaknuti. I još je posteljina meka i mirišljava i lampa je ona ugodna blaga i uspavljuje me. Nema meni do večernjih izležavanja u ove kratke mračne jesenske dane. “Dobro, dobro, shvatila sam, idemo na Noćni mini trening orijentacije. Baš sad! Po mrklom mraku. U blato. S glupim kompasom. Ma beskrajno se veselim, nisam uopće loše volje! Ne, ne lažem, stvarno mi je super to sve…probijanje kroz trnje i ronjenje po lokvama!”. Taj zadnji dio sam promrljala sebi u bradu jer je Igor nagluh pa mogu izguštati koji put i izreći što ga ide.
Ovo je već tko zna koji put da Igor napravi stazu za prilagođeni program samo da se ja mogu osjećati dobrodošlo i otkriti čari šumske, noćne orijentacije. Nije da ne cijenim. Znam da je već par puta došao doma izgreban, krvav i blatnjav, ali kakva to može biti staza ako se takav vraćaš. “Bilo mi je prekrasno danas! Ležao sam na jednom vrhiću u lišću, ugasio lampu i osluškivao životinje.”. Kad takva filozofija izađe iz njegovih usta onda znaš da je fakat bilo posebno lijepo, ali ja vidim samo krvave noge, blatna leđa i bezuspješno pokušavam pozitivno doživjeti njegov šumski zen trenutak.
Mislim da sam spremna. Nek me odvede na to svoje čarobno mjesto, možda me vrag uzme pa više neću morati srijedom navečer na ta “outdoor, život u prirodi, joj kak’ nam je super u šumi” okupljanja. “I ne, nemam lampu i nemam kompas spreman. Kako to misliš što sam mislila?! Mislila sam ostati u krevetu!” - njurgam dok u džep spremam lampu i kompas koji sam znala da je on već spremio za mene. Tako ili nikako! “I samo da znaš, ja ću danas ići sama i možda ću negdje u mraku i ostati. Ne želim nikom drugom kvariti večer. Svejedno mi je ako se izgubim!”.

Sekunde su falile do prijave prebivališta u Stijena bb

Read More