|
|
Ja: “Ej Conny, Igora još nema, a i praznik je u utorak. Ajmo Urški na Bled, to je taman na pola puta između nas. Dođem s kamperom pa ćemo smisliti plan u hodu. Razmisli pa mi javi.” Conny: “Razmislila. Što mi treba? Surf, penjačka oprema, bicikl, štikle?” Ja: “Uzmi sve, nikad ne znaš.”  First in a raw s pogledom Svake godine nas par cura, povezanih snowboard prošlošću, imamo običaj otići na izlet, obnoviti stare uspomene i stvoriti par novih. Na Bled smo, kod Urške, stigle u petak navečer i prije spavanja okvirno smislile rutu i aktivnosti. Detaljno planiranje nam nikada nije bila jača strana, a stvari su ipak uvijek završile dobro u kojem god smo se dijelu svijeta našle. Jutarnji jogging oko Blejskog jezera pa kupanje prije nego horde turista navale prvi su znakovi starenja. Nekad smo u to doba tek odlazile na spavanje, a trčanje bi bilo solucija jedino kao bijeg od policije koja nas je htjela kazniti za skakanje po sniježnim krovovima i gelenderima. Ubacujemo bicikle u kamper i smijemo se mojim vještinama parkiranja pod znakom na kojem piše zabranjeno za kampere. Prva je destinacija Trbiž i penjalište primjereno našoj nespretnosti, nešto više nalik stepenicama nego vertikalnoj stijeni. Do nedavno sam se užasavala penjanja i visine, ali sada imam novi strah uz koji penjanje izgleda kao dječja igra - vožnju kampera po uskim cestama na udarni turistički vikend. Vozačka kabina je izgledala kao restoranska kuhinja s Michelin zvjezdicom u najvećoj gužvi - “Urška, gurni glavu van, koliko mi je do ruba? Conny, otvori prozor, makni granu! Zvonči, obriši mi čelo, znojim se! Stani! Kreni! Ma ti idi nazad, di ću ja s ovim? “ Do Trbiža je moja nadbubrežna žlijezda ispraznila sav adrenalin i s lakoćom sam krenula penjati prvi smjer. Tišina šume i visoka bijela stijena brzo su izbacile sve traume gužve i ostatak smo poslijepodneva provele smijući se nespretnim položajima i uzvicima iz visine. Talijani ne rade probleme oko kampiranja pa smo noć provele u šumi pod nebom punim meteora. Idealna večer je zapravo bila hladna za naše ljetno izdanje, a i nešto je trčalo po grmlju pa kazalište nije dugo trajalo i mi smo se skupile u krevet.  Ovako naivno uglavnom počinju horror filmovi Sljedeći dan odvezle smo se na dno uspona na Mangart, izvukle bicikle i krenule uzbrdo pa koliko traje da traje. Urška je na svojem biciklu sa zvoncem bila obavijest za odmor i tako je naš uspon zvučao kao dječja pjesmica i trajao zauvijek. Iako će ove zime nastupiti na olimpijskim igrama usponi biciklom joj nisu jača strana. Svaku je serpentinu žalila što je motor ostavila doma, ali malo po malo dolina je ostala pod nama, a vrh bio na dohvat ruke i Urška začudo još uvijek tu. U koči smo ostale taman toliko da oblak sakrije sunce i mi skužimo da nemamo ništa dugo za odjenuti. S obzirom da već imamo iskustva s ovakvim tipom smrzavanja odlučile smo se za metodu - pedaliraj nizbrdo svom snagom da te pedaliranje ugrije. Večernje tuširanje u ledenoj Soči omogućila sam im praznim tankom vode u kamperu i bile su zahvalne. Golotinja na 12C je uvijek dobrodošla. Uostalom, to je samo bio trening za ono što nam slijedi dan poslije. Kuću smo parkirale na željezničkoj postaji Mosta na Soči gdje ćemo se rano ujutro autovlakom probiti u Bohinjsku Bistricu. Dimenzije vlaka su, naime, 10 cm šire od kampera i to je moguće razlog zašto te noći i nisam najbolje spavala. Moja se noćna mora obistinila i u rikverc se pokušavam, kao kroz ušicu igle, uvući na vagon. Sjećanje ovih par minuta naglo nestaje. Totalni blackout i sljedeće što znam je da jurimo kroz tunele kao da smo u lunaparku na vlakiću smrti. Ručnu sam potegnula do kraja, mjenjač u drugoj i još uvijek povremeno držim kočnicu da mi ne bi došao račun limarije BMW-a ispred. Al’ bi moj instruktor vožnje bio ponosan da vidi gdje sam dogurala od onih rušenja čunjeva i bočnog parkiranja u grmlje.  Zadnji smo dan odlučile dovršiti čeličenje canyoning-om na Bledu. Navlačimo mokra neoprenska odjela i nabijamo kacige na glave. Kratke upute oko korištenja penjačke opreme smo frajerski zanemarile jer iskustva imamo od prekjučer. Uskačemo u prvi bazenčić i lica nam se trenutačno izobličuju. Ledeno hladna voda prodire do leđa. Gledamo postoji li opcija za odustati i izaći, odustati nas bar nikada nije bilo sram, ail kanjon nas zatvara i smrznute krećemo nizvodno. Skokovi sa slapova, klizanje po stijeni, brčkanje u prirodnim bazenčićima…sve bi to bilo divno da je voda 20-ak stupnjeva viša. Ovako mi više nije bilo bitno što je zadnji slap s kojeg moram skočiti visok 9 metara. Samo sam htjela da ovo dubinsko zamrzavanje završi. Pod dojmovima svega što smo ovih par dana proživjele odlučile smo druženje zaključiti kao malo tipičnije žene i otišle na masažu. Conny je dovukla bol u leđima od višenja sa stijene, Urška upale nogu od uspona biciklom, a ja zgrčena ramena od promrzlosti u kanjonu. Možda nam bordanje ipak bolje leži…
0 Comments
Igora sam se riješila. Otišao je u Ameriku suditi svjetsko prvenstvo u pustolovnim utrkama. Zamislila sam tjedan u fotelji s knjigom i zalihama lubenice u frižideru, a onda se javila Mirjana. Ona Mirjana koja je nerijetko član naših pustolovina i nakon zajedničkog izleta na Triglav, sa svojim je tatom osmislila kako da nadolazeći vikend provedem što dalje od komfora fotelje. Već dugo su u planu imali osvajanje Montaža, koji je sa svojih 2753 metara drugi najviši vrh Julijskih Alpa i ja ću uskoro biti počašćena s još jednim ubrzanim tečajem pomicanja vlastitih granica.  A koljena klecaju... Peteročlana ekipa u pet je ujutro već bila posložena u autu Mirjaninog brata i krenusmo prema Italiji. Obiteljska atmosfera, uz Mirjaninog tatu i moju mamu, nije dala naslutiti ozbiljnost ovog jednodnevnog pothvata pa sam ja bezbrižno ostavila sastavljanje opreme za ferate za kasnije, ako zatreba. Nešto prije devet smo ostavili auto na planini Pecol i ispred nas se uspravno uzdigao kameni masiv Montaža. Dobra stvar bila je što smo mogli vidjeti vrh i svoj cilj. Loša stvar bila je što smo mogli vidjeti vrh i svoj cilj. ‘Pa kako ću se u jednom danu popeti po toj okomitoj stijeni i vratiti nazad?! Tko je tu lud?!  Karta za ljude s oštrim vidom Prvi je dio uspona vodio zelenim, cvjetnim livadicama i omogućio nam nužno zagrijavanje i vizualno odmjeravanje snaga s vrhom. Moja je majka tako odlučila da se taj dan ipak ne osjeća kao alpinist i na prvom smo se sedlu s njom razdvojili ne bi li slobodno mogla istražiti sve vrste cvijeća na dotičnom brdu. Nas troje mladih, s tatom Dragom na čelu, pogledali smo dubinu prve provalije toga dana i strmim siparom krenuli uzbrdo. Već u prvih par nestabilnih koraka srećemo gamse koji kao da se rugaju našem klizavom hodu. Da stvar bude još bolja, na njihovo veselje ja prvi puta padam pod ruksakom i otkližem koji metar grebući noktićima po kamenju. Odlično upozorenje za ono što me čeka. Nema više zalutalih misli, vrijeme je za biti prisutan. Put nas uvodi u stijenu i ona provalija koju smo maloprije sa sigurne udaljenosti pogledavali postaje nam novi najbolji prijatelj. Neosigurani uski putić vodi iznad nje cijelom dužinom i ubrzo se navikavamo na novonastalu situaciju. Planina je imala svoje taktike kako nas polako i korak po korak uvesti u ono što nam dalje sprema. Dolazimo do bajkovitog bivka na kraju ovog puta, taman da nešto pojedemo i upitamo mladog gamsa za daljnje upute. Nije odgovorio, ali je kopitom gurnuo kamenčić na nas. E da sam bar shvatila poruku.  Kaciga je MUST HAVE na Montažu Od bivka kreće strmo i prilično zahtjevno tehničko penjanje po Findeneggovom ozebniku. Put je markiran slabo ili čudno pa svatko bira svoju rutu, a da pritom ne zaspe pratećeg krušnom podlogom kamenja. A onda baš to čega smo se najviše bojali, uzvici upozorenja odozgo i strašna buka padajućeg kamenja. Zvuk koji je prodoran kao val koji te poklopi i valja. Minutu poslije bilo mi je smiješno, al toga sam trenutka bila manja od makovog zrna. Saginjem se što bliže podu i držim za kacigu. Osjećam da je lavina kamenja sve bliže i spremam se na udarac. Kad ono, zvuk polako jenjava. Prošla je metar od mene i Tome, a preletila stijenu pod kojom su se skrivali Mirjana i Drago. Svi smo ok. Ispušemo zadržani dah i bez novih incidenata nastavljamo do kraja ozebnika. Od vrha nas dijeli još samo uski greben koji zajašimo sa svake strane, čvrstim cipelama u njihovom slučaju ili cestovnim tenisicama u mojem, i ubrzo jedemo sendviče pod križem s pogledom na parking s kojeg smo krenuli. Ovo je bilo vatreno, ali ja sam konačno na nekom vrhu. Da ponovim ako netko nije shvatio - ‘Ja sam na VRHU!’. Pitanje je samo kako ću dolje. Ovim putem kojim smo došli sigurno ne. Bolje su mi šanse skočiti kišobranom nego tamo nizbrdo. Nastavljamo grebenom koji je zaustavio veliki zid od oblaka i zaštitio prekrasno vrijeme s naše strane dok ne dolazimo do Pipanovih ljestvi. 60 metara duge, skoro vertikalne ljestve od sajli ljuljale su se pod nogama (Tomo ih je ljuljao dodatno), a s obzirom da mi je mama ostala dolje i nisam mogla plakati, stisnula sam zube i krenula korak po korak.  Znam da ove ljestve ne izgledaju sigurno. I nisu bile :) Ferata po policama stijene koja je slijedila bila je olakšanje nakon ovih ljestvi pa vrijeme prolazi neprimjetno i držeći se za sajlu šećemo uz kilometar duboku ‘grabicu’. Tako to Kolci zovu. Ja jasno vidim provaliju od 2 km i ništa što me od nje dijeli.  Popodnevna promenada na ferati Uživamo u tišini i pogledu, ali se i umor polako počinje javljati. No, u društvu 35 godina starijeg gospodina Drage, neću ja valjda biti ta koja je prva priznala slabost. Ili ipak hoću. Na kojim su ti Kolci drogama?! Spuštajući se po siparu, a zatim strmoj livadi padam pod ruksakom još barem desetak puta i dolazim u napast sklupčati se i skotrljati nizbrdo. Cestovne tenisice možda ipak nisu najsretnije riješenje. Devet sati na nogama, zavidna doza adrenalina, pluća puna svježeg zraka… Dan je daleko nadmašio fotelju i knjigu, a ja sam se konačno svojom snagom popela na visinu na koju godina idem samo žičarama i uzimam zdravo za gotovo. Spustili smo se na parkiralište, i dok su Tomo i Mirjana mami prstom ocrtavali putanju kojom smo se kretali, ja sam tiho zaronila u nektarine iz gepeka. Tko prvi njegovo. Posadu za ovaj eksperiment u divljini potražili smo u svim slojevim društva. Od socijalne radnice u strahu od medvjeda, profesorice matematike u srednjim pedesetima do projektanta dijabetičara, informatičarke ultrašice, nezaposlenog na burzi i nezaposlene po default-u. Čak nam se pridružio i pasić koji je želio okušati svoje penjačke sposobnosti i razbiti pokoju traumu iz djetinjstva u prihvatilištu. Plan je bio hodati tri dana, a noćiti prvo u Ratkovom skloništu, a zatim u skloništu na Bijelim stijenama i završiti ovih 50-ak kilometara dugu šetnju u Klenovici. Pitka voda nalazila se tek na cilju druge etape i sa sobom smo, uz svu hranu i opremu morali ponijeti i dovoljno vode za dva dana. Većinom smo odlučili spavati na tvrdom i ne nositi karimate što je kroz dan malo olakšavalo hod, ali u sumrak izazivalo psovke i jadikovke. Dan je u ovo doba godine dug i s lampama i rasvjetom se nismo previše zamarali iako je svatko, sukladno svome zanimanju, ponio pokoju neuobičajenu potrepštinu. Socijalna radnica Jelena je sa sobom imala sprej protiv medvjeda koji i inače koristi u zatvoru gdje radi, profesorica Liska uzela je hrpu nepregladnih testova koji su joj ostali pred kraj školske godine, projektant Ivan dodatne punjače za mobitele ne bi li doradio nedostatke skloništa u koje idemo, Informatičarka Mateja laptop jer je baš ove dane dežurna i internet mreža joj je neophodna, nezaposleni Igor par litara vode više kako bi nezaposlena Ana putovala lagana i dalje zadržala svoj teško stečeni status.  Liska: "Plavuša sazna da je trudna. Na tren se zabrine, a onda se sjeti: "Pa možda nije moje!" I svi se grohotom nasmijaše. Osim Igora. Naša je avantura krenula iz Vojnog Tuka gdje smo pred domom ostavili jedan auto i makadamom krenuli prema Kuli, vrhu Bjelolasice. Projektant Ivan, već je u prvom kilometru dobio za naslutiti u kojem će tonu ići ovi usponi i krhku je informatičarku Mateju, uz ispriku, zamolio za razumijevanje i nešto sporiji hod. Makadam koji vodi uz Matić poljanu do ulaska u šumu prilično je dug, ali baš kad smo pomislili kako je ova ravnica bezveze i nepotrebna, socijalna radnica dojuri sa svojim Twingom, potrpa nas unutra i skrati nam taj manje atraktivan početak. Njen auto ostavljamo na kraju makadama jer će nas pred kraj dana, zbog nekog zatvorskog rođendana, morati napustiti i krećemo uzbrdo prema Kuli. Put je pun šarenila cvijeća koje Liska očarano promatra i svako je malo izvlačimo iz nekog mirisnog grmlja. Srećemo par planinara s klasičnim, za neke previše prijateljskim, nastupom i odmah bacamo profku Lisku i projektanta Ivana u prvi red za odnose s javnošću. Team nezaposlenih svojom ‘druželjubivošću’ vjerojatno može otjerati i medvjeda pa ih se pametno skriva na začelje kolone u ovakvim situacijama. Dolazimo do vrha Bjelolasice i umjesto pogleda i žiga bacamo se na preostale sendviče. Nešto kao klinci kad idu na Sljeme pa sve pojedu već u busu za gore. Ispred nas se vidi Klek i Liska nam kratko prepriča kak je prije dva tjedan bila tamo, ali da je i prošli tjedan bila baš ovdje na Kuli. Zbunjeno se pogledavamo i nije nam jasno zašto bi išla dva puta na isti izlet, ali to je štrebsa Liska, osoba koja ide na SVE izlete i upravo smišlja kako će vremeplovom pohvatati one koji se preklapaju. Informatičarka Mateja, naime, i dalje postoji u ovoj priči, ali je ni čut ni vidjet. Nastavljamo po idiličnom grebenu i uz sklonište Jakoba Mihelčića se spuštamo prema makdamu koji vodi u Jasenak. Sad nas već polako obuzima osjećaj izoliranosti i uživamo u hodu kroz zelene livade i hladovine šume. Razgovori teku nevezano i projektant Ivan i zatvorska dama Jelena ubrzo saznaju da imaju mnogo zajedničkih poznanika s kojima jedan surađuje, a drugi sređuje noćenja u zatvoru. Putem nailazimo na medvjeđi izmet kojeg Liska spretno šutne ne bi li socijalna radnica Jelena prošla bezbrižno i ne razmišljala o svom samostalnom povratku prema autu. Kraj dana se bližio, a nezaposleni br.1 ipak je otpraća većinom puta, dok mi ostali ulazimo u Samarske stijene i polako se uspinjemo prema Ratkovom skloništu. Mateju i dalje ni čut ni vidjet, a Lee se kupa u svakoj lokvi na koju naiđemo i onda smrdljiv ima borbu s muhama koje se na njega lijepe. Nakon pola sata provedenih na vrhu Samarskih, zadovoljni ovim danom, zaobilazimo zadnju stijenu iza koje se krije naš uvučeni dom za ovu noć. Na oduševljenje nas, koji ovdje još nismo bili, sklonište kao iz bajke, čisto je i spremno za noćenje. Liska vrlo brzo prefarba zidove, dodatno oriba podove i stavi čipkaste miljejčeke preko televizora kako bismo se osjećali kao doma. Noć smo proveli neki bolje, neki gore, ali vrlo smo rano svi bili dovoljno odmorni za nastavak puta prema Bijelim stijenama.  Najslikanije sklonište u ovom dijelu šume  Okolica Bijelih stijena Današnja je etapa kratka, ali tehnički zahtjevna i računamo oko podneva biti u sljedećem skloništu. Ono što smo doživjeli u ovih šest sati vrijedno je svakog žulja na nogama i natiska od ruksaka. Skoro nevidljiv put kroz stijene otvarao se pred nama svakim korakom i uz puno slikovitih uspona i spusteva doveo nas do Ljuske, dijela gdje nas čeka glavna poslastica - penjanje kroz masiv Bijelih stijena. Pasić Lee ovdje je bio slobodan i spretno se kretao dok ne bi zapeo i tražio pomoć, a onda smo ga zajedničkim snagama prenosili i dobacivali kroz stijene što mu nije previše smetalo. Šuma se pomalo pretvorila u nešto sličnije džungli, a mi smo se stopili s trenutnom situacijom i osjećali kao da je ovo naša svakodnevnica i da sad živimo u nekom drugom svijetu, daleko od civilizacije. Uspon na vrh Bijelih stijena tehnički je bio najzahtjevniji, ali Lee nije prihvaćao opciju da nas pričeka u podnožju pa je ubrzo postao jedan od rijekih pasa koji je osvojio taj vrh. Uz dolazak signala brzo smo s vrha nazvali logistiku, koja nam treba prevesti auto i sljedeći nas dan navečer dočekati u Klenovici. Još malo smo ostali na vrhu poslušati koju Liskinu zgodu kak je tu već bila, Ivanovu ispriku kaj je spor i kaj ga moramo čekati i Matejino ništa jer i dalje mudro šuti, sluša i ne daje materijala za šalu na svoj račun. Sklonište na Bijelim stijenama dočekalo nas je prazno, ako se ne računa onih par puhova koji žive na zadnjem katu spavaonice. Ivan je zasluženo razapeo svoju netom kupljenu mrežu, a ostatak se bacio na prokuhavanje vode i kuhanje ručka. Ostatak naravno ne uključuje nezaposlenu po default-u, ona drži do svog statusa i bosonoga gricka orahe na klupi. Vremenska je prognoza srećom pogriješila nekoliko sati i oluja nas je uhvatila tek predvečer kad smo već svi bili skriveni oko peći. Trajala je kratko, ali svatko je bio svjestan da ne bi volio u ovom trenutku biti na otvorenom. I iako smo svi bili naklonjeni spavanju već oko 18h morali smo ostati budni još malo jer nam se iz civilizacije pridružuju podmorničar Mario i njegova ljupka Slovenka Tina s napolitankama i još nekim delicijama. Nadobudno su ponijeli i karte za Uno i ploske medice, nadajući se valjda da će naći veselu družinu, a ne ekipu koja već 3 sata pokušava ne zaspati. Noć je, s obzirom na nedefinirane životinje, prošla nešto nemirnije i većini nam je laknulo kad se alarm u pet oglasio. Nije ugodno kad se u mraku puh pretvori u medvjeda, lisica u divlju svinju, a ti imaš rupu u podu gdje spavaš.  Ljuska  Hammock kupljen samo zbog ove slike Zadnji je dan i čeka nas etapa od 25 kilometara, ujedno i najdulja, ali tehnički manje zahtjevna, nizbrdo prema moru. Jutarnja sumaglica i vjetar prvi nas put tjeraju da odijenemo duge rukave, a nesmotrenom greškom nezaposlene spuštamo se na krivu stranu, gubimo 1 sat i radimo 300 metara uspona bezveze. U ovom trenutku, već dobro izmučen projektant Ivan, shvaća da nikada u životu nije bio ni blizu ovakvih napora i da dan od 12 sati hoda možda i neće biti moguć. Zajedničko vijeće odlučuje da se on vraća na makadam gdje će uzeti Mariev auto, a mi nastavljamo dalje. Nezaposlena je ovaj trenutak jedva dočekala ne bi li Ivanu pojela sve iz ruksaka i olakšala mu put nazad, a ostatak nabija tempo prema Dulibi. Nije prošlo niti pola sata, a drugi je čovjek pao. Jaka bol u koljenu bila je odlična isprika starog podmornilčara da svoju ljupku Slovenku odvede na obližnju plažu i prekine ovu hodačku agoniju. I tako je ostalo nas pet: Liska, pas, Mateja i nezaposleni. Novim tempom i brzim hodom i vrijeme je prolazilo brže. Dio je puta bio vrlo neuređen i kroz visoku smo travu tražili markacije, ali je nezaposleni vođa uvijek znao gdje su, osim onda kad nije znao gdje su. Priroda se izmjenjivala i mi smo za tren oka bili na odmorištu Duliba. Pojeli smo ostatke kruha i riže i krenuli prema zadnjem vrhu, Kolovratske stijene. Još jedan predivan pogled, već nezahvalne skupine site ljepota, pa dugi spust prema Viništu i Klenovici. I opet, izuzev jednog šumara, nismo sreli nikoga, a pred nama se otvorio pogled na more i otoke. U daljini su se nazirale prve kuće, a želja za tušem i nečim drugim osim kruha i riže je rasla. Spuštamo se prema moru i pogađamo s čime bi nas naša logistika mogla dočekati. Nisu bile palačinke, bila je štrudla od jabuka i nektarine. Nedopustivo!  Moooreeeee! P.S. Ivan se svima ispričao tokom ovog izleta 98 puta i to bar 98 puta bez razloga. Liska je ukupno pojela 408 Kcal u tri dana da netko od nas mlađih slučajno ne bi ostao gladan. Mateja je ipak progovorila i ponekad je se može čuti da priča još dan danas. Nezaposleni br. 1 je završio svoj deveti KPP i već planira deseti. Nezaposlena je i dalje super i dalje jede. Mario se čudom oporavio već istog dana i smišlja novi način kako će izbjeći Triglav na koji je pristao za sljedeći vikend. Tina i dalje ne shvaća da će si, za hodanje po planinama, morati naći nešto mlađeg drušca, kojem jedina podloga nije dubinsko ronjenje. Jelenu je ipak pojeo medvjed zajedno s njenim Twingom, nije bilo pomoći.  Ovaj tekst je originalno objavljen u Glasu Istre, pa zato pomalo liči na školsku zadaćnicu. Igorovi komentari su obojani crvenom bojom i cinizmom. Igor mi je već neko vrijeme predlagao izlet na Mrežnicu, a kako je to prošao već više puta i još mu nije bilo dosta, očito je riječ o nečem prekrasnom. Spakirali smo hranu i vodu za dva dana (za normalnog čovjeka - dva dana, za Anu - do Karlovca), šator, prostirke na napuhavanje, komplet rezervne odjeće (Igorove), telefon, fotoaparat i naša nas je vjerna logistika, Igorovi roditelji, dovela u Gornje Primišlje. Dužina puta koji namjeravamo preveslati je 50 kilometara dug, sve do Belavića. To znači jedno prosječno radno vrijeme veslanja oba dana. Ubacili smo kajak na najvišoj prohodnoj točci kanjona, učvrstili stvari u vodonepropusne torbe i dogovorili s Igorovima da nas presretnu par kilometara nizvodno s lubenicom. To je nešto što nikako ne možemo tegliti sa sobom, a biti će užitak još malo porazgovarati (a još bitnije pojesti lubenicu) uz rijeku prije nego se otisnemo daleko od civilizacije.  Dan je pakleno vruć i hladna je Mrežnica neopisivo osvježenje. Veslamo kroz kristalno čistu vodu i zalijevamo se veslima ne bismo li se rashladili pred nemilosrdnim suncem. Prekrasni kanjon odvlači mi pažnju i ja svako malo zaboravim na veslanje pa me Igor jačim zamahom zalije i podsjeti da oboje moramo sudjelovati. Naivan ne zna da ja imam i druge taktike kao recimo nježno uranjanje vesla i dobra gluma da se trudim (ja još bolje glumim da ne kužim da glumi). Prilazimo velikom slapu i mene lagano hvata neugoda (ne mora ti biti neugodno, nelagodno može). Nemam kontrolu nad kajakom, a po stijenama u kojima se nalazimo naslućujem da je sljedeći nivo metrima niže. Totalno sam izvan svoje zone ugode i poslušno pratim Igorove upute (za sve postoji prvi put). Zaustavlja nas u mirnijem dijelu rijeke i ja izlazim prehodati uz rub. Druga je opcija skok s petmetarske stijene, ali to ću radije ostaviti njemu (nek' budala skače). Baca kajak niz slap dok ja sa strahopoštovanjem gledam kako se stropoštao u pjenu i pratim gdje ću ga uloviti. Igor skače odmah za kajakom i uz malo borbe sa strujom opet smo u sjedalicama. S obje nam se strane uzdižu visoki kameni zidovi, a mi plutamo u prostoru nalik bazenčiću. Igor, dobro upoznat s temperaturom vode ovog dijela, izaziva me da uskočim. Kakvog li šoka! Hladnoća je toliko snažna da mi se čini da gorim i pokušavam ga zamoliti da me izvuče, ali pluća su mi se stisla i riječi ne izlaze. Sljedeći ću put razmisliti dva put.  Buka slapa ubrzo nestaje i mi ostajemo u tišini rijeke, okruženi jedino cvrkutom ptica. Oboje prestajemo veslati i upijamo trenutak. Znamo da smo sami (a gdje su ptice nestale?). Rijeka je sad samo naša i obuzima nas onaj prirodni mir. Mir koji je oslobađajuć sam po sebi bez potrebe za ičim drugim (ne bi to ni Lino ljepše rekao). Utonula sam u ritam veslanja (mog pretpostavljam), priroda se oko nas izmjenjuje, sunce polako silazi. S desne nam se strane otvara malena livadica koju kao da sam ja nacrtala (kako si laskaš). Igor nema izbora prigovoriti da je preblizu vodi i da će ubrzo biti vlažno. Odlučila sam da ovdje ostajemo. Večeramo skromne ostatke jučerašnjeg ručka, postavljamo šator (muči tebe ta množina, ne sjećam se koji dio šatora si ti postavila) i uskačemo u vodu u večernjoj sumaglici. Naše zadovoljstvo ubrzo splašnjava kad shvatimo da nam obje prostirke puštaju zrak i da ćemo noć provesti na tvrdoj podlozi. Srećom, umor je bio jači i budimo se, osjetno ukočeni, s prvim zrakama sunca. Filmski, pomalo zastrašujuć, prizor jutarnje divljine tjera nas na smišljanje svakojakih scenarija. U tom trenutku iz šume izlaze dvojica domorodaca opasani puškom i kosom. Prikrivamo napetost i, na naše olakšanje, krezubi osmijesi se ocrtaju na starim licima. Zanimalo ih je kamo idemo, ali ih je još više zanimalo prepričati nam svoje životne priče, od osnovne škole pa do dana današnjeg. Zabavljeni situacijom pakiramo stvari u kajak i nastavljamo nizvodno. Sedreni su slapovi sve češći i mi ih oprezno zaobilazimo noseći kajak. Osjećaj divljine polako jenjava, a kuće uz obalu pojavljuju se čas s jedne, čas s druge strane (to su neke pomične kuće?!?). Djeca se kupaju i skaču u vodu, odrasli sunčaju i čitaju, prizori se kao film, izmjenjuju. Razmišljam o proživljenom u ovih dva dana i shvaćam Igorovu opčinjenost Mrežnicom. Rijeka nikada nije ista i mi smo vjerojatno jedni od rijetkih koji su je doživjeli na ovakav način. Bučnu, tihu, divlju, mirnu, netaknutu ili naseljenu. Izgorene noge biti će podsjetnik ovog iskustva još koji dan, ali Mrežnica je za mene sada živo biće koje nas je ugostilo u svojem najboljem raspoloženju. Dva smo dana bili dio nje. Dva dana tekli s njom (ti si tekla, ja sam veslao). |
KATEGORIJE
All
STARIJI POSTOVI
December 2019
|
