|
|
Ja: “Ej Conny, Igora još nema, a i praznik je u utorak. Ajmo Urški na Bled, to je taman na pola puta između nas. Dođem s kamperom pa ćemo smisliti plan u hodu. Razmisli pa mi javi.” Conny: “Razmislila. Što mi treba? Surf, penjačka oprema, bicikl, štikle?” Ja: “Uzmi sve, nikad ne znaš.”  First in a raw s pogledom
0 Comments
Igora sam se riješila. Otišao je u Ameriku suditi svjetsko prvenstvo u pustolovnim utrkama. Zamislila sam tjedan u fotelji s knjigom i zalihama lubenice u frižideru, a onda se javila Mirjana. Ona Mirjana koja je nerijetko član naših pustolovina i nakon zajedničkog izleta na Triglav, sa svojim je tatom osmislila kako da nadolazeći vikend provedem što dalje od komfora fotelje. Već dugo su u planu imali osvajanje Montaža, koji je sa svojih 2753 metara drugi najviši vrh Julijskih Alpa i ja ću uskoro biti počašćena s još jednim ubrzanim tečajem pomicanja vlastitih granica.  A koljena klecaju... Posadu za ovaj eksperiment u divljini potražili smo u svim slojevim društva. Od socijalne radnice u strahu od medvjeda, profesorice matematike u srednjim pedesetima do projektanta dijabetičara, informatičarke ultrašice, nezaposlenog na burzi i nezaposlene po default-u. Čak nam se pridružio i pasić koji je želio okušati svoje penjačke sposobnosti i razbiti pokoju traumu iz djetinjstva u prihvatilištu. Plan je bio hodati tri dana, a noćiti prvo u Ratkovom skloništu, a zatim u skloništu na Bijelim stijenama i završiti ovih 50-ak kilometara dugu šetnju u Klenovici. Pitka voda nalazila se tek na cilju druge etape i sa sobom smo, uz svu hranu i opremu morali ponijeti i dovoljno vode za dva dana. Većinom smo odlučili spavati na tvrdom i ne nositi karimate što je kroz dan malo olakšavalo hod, ali u sumrak izazivalo psovke i jadikovke. Dan je u ovo doba godine dug i s lampama i rasvjetom se nismo previše zamarali iako je svatko, sukladno svome zanimanju, ponio pokoju neuobičajenu potrepštinu. Socijalna radnica Jelena je sa sobom imala sprej protiv medvjeda koji i inače koristi u zatvoru gdje radi, profesorica Liska uzela je hrpu nepregladnih testova koji su joj ostali pred kraj školske godine, projektant Ivan dodatne punjače za mobitele ne bi li doradio nedostatke skloništa u koje idemo, Informatičarka Mateja laptop jer je baš ove dane dežurna i internet mreža joj je neophodna, nezaposleni Igor par litara vode više kako bi nezaposlena Ana putovala lagana i dalje zadržala svoj teško stečeni status.  Liska: "Plavuša sazna da je trudna. Na tren se zabrine, a onda se sjeti: "Pa možda nije moje!" I svi se grohotom nasmijaše. Osim Igora. Ovaj tekst je originalno objavljen u Glasu Istre, pa zato pomalo liči na školsku zadaćnicu. Igorovi komentari su obojani crvenom bojom i cinizmom. Igor mi je već neko vrijeme predlagao izlet na Mrežnicu, a kako je to prošao već više puta i još mu nije bilo dosta, očito je riječ o nečem prekrasnom. Spakirali smo hranu i vodu za dva dana (za normalnog čovjeka - dva dana, za Anu - do Karlovca), šator, prostirke na napuhavanje, komplet rezervne odjeće (Igorove), telefon, fotoaparat i naša nas je vjerna logistika, Igorovi roditelji, dovela u Gornje Primišlje. Dužina puta koji namjeravamo preveslati je 50 kilometara dug, sve do Belavića. To znači jedno prosječno radno vrijeme veslanja oba dana. Ubacili smo kajak na najvišoj prohodnoj točci kanjona, učvrstili stvari u vodonepropusne torbe i dogovorili s Igorovima da nas presretnu par kilometara nizvodno s lubenicom. To je nešto što nikako ne možemo tegliti sa sobom, a biti će užitak još malo porazgovarati (a još bitnije pojesti lubenicu) uz rijeku prije nego se otisnemo daleko od civilizacije.  |
KATEGORIJE
All
STARIJI POSTOVI
December 2019
|
