|
|
Najbolji način za učiniti svoj rođendan nezaboravnim, za sebe i ostale, je pozvati ekipu na nježan vikend u planinama i onda ih odvesti na Triglav. U dolini i na moru je i tako prevruće, na Triglavu još nisam bila, a i moja Urška, s kojom provodim zime na snijegu, drži dom Valentina Staniča pod Triglavom ovo ljeto pa što ne. U par minuta smo se dogovorili da idemo i do kraja dana je već sastavljena deveteročlana ekipa. Iz Austrije dolaze Conny, Babsi, Mateja i Sigi, iz Čakovca kreću Mirjana i njen tata Drago, a iz Zagreba Igor, Mance i ja. S obzirom da moja malenkost veze nema gdje i kako doći do Triglava, tata Drago je odabrao put iz Doline Kot i nije pogriješio. Na opisu puta pisalo je da je zelo zahtevno, ali s obzirom da je moj njemački nikakav, curama sam to predstavila kao "gajle veg am berg und fil špas mahen cuzamen" i svi zadovoljni.  Staničev dom s Vrbanovim špicama u pozadini Postava Kolac iz Čakovca je štreberski u Dolini Kot bila već u 9h, a mi ostali ranom zorom oko 11h pa smo ih poslali da krenu sami. Austrijanke su naime zapele negdje s ostalim turistima i Igor, Mance i ja smo iskoristili to vrijeme da pojedemo jedan sendvič pa još jedan sendvič pa još jednu čokoladu pa je odjednom ruksak bio nešto lakši, a naši obroci za sutra upitni. Nije došlo ni podne, a mi ‘već’ krećemo u punoj postavi prema Domu. Većinom u kratkim hlačama i rukavima, nije mi bilo na kraj pameti da negdje može biti hladno, ali kad već svi tako kažu uzela sam neku dugu majicu. Uostalom, ako i zahladi, netko će mi morati posuditi jaknu, rođendan mi je. Put vrlo brzo i strmo izlazi iz šume i hodamo po otvorenom kamenom usponu između Rjavine i Vrbanovih Špica. Vremenska prognoza je rekla da padalina neće biti i bilo ih nije…u Dalmaciji barem. Nama su došle naglo i obilno, a ja sam iskoristilia neimanje kabanice da operem kosu i otuširam se. Urška me pripremila da gore u Domu toga luksuza neće biti pa kud veće sreće nego oprati se ukazanom prilikom. Vjetar je brzo raspuhao oblak i mi smo opet na suncu okruženi bandom divokoza. Njih dvadesetak sjede svaka na na svom kamenu i ne doživljavaju nas previše. Možda su Kolci, negdje iznad nas na Vrbanovim, mogli vidjeti ovaj glupi prizor s hrpom divokoza i nas 7 budala koji pokušavamo oslikovječiti ovaj trenutak telefonima, fotićima i blokićima za crtanje. Al ajde, nije baš da svaki dan možeš stajati među kozama… osim ako voziš bicikl po Zagrebu, onda se stalno zabijaš u njih dok tipkaju po mobitelima na biciklističkoj stazi.  Igor blažen među "ženama" Na odvajanju za Staničev Dom i Vrbanove podijelili smo se u team ‘papci’ koji je išao ravno u Dom i team ‘hrabrići’ koji je krenuo na feratu. Očito je da sam ja, vrhunski alpinist, bila u drugom teamu, uglavnom zato jer nikad nisam bila na ferati pa ne znam ni kako to izgleda. Kamen mi je pao na glavu već na prvoj Špici i drago mi je da je udario u kacigu, a ne u display novog Canona kojeg sam brižno držala u rukama. Popevši se na prvu Špicu skužila sam kakav je ovo spektakl i gdje smo mi zapravo. Pred nama se kao prsti prostiru ostale Špice i krećemo se vrhom grebena čas gore, čas dole. Kužim da bi svaki krivi korak mogao biti koban i razmišljam si hoću li ja biti ta budala koja je poginula na svoj rođendan, ali s obzirom da mi je ravnoteža do sad plačala račune uzdam se u se pa zanemarujem provalije s obje strane. Zabavljaju nas tehnički zahtjevni puteljci i žao nam je da team ‘papci’ nije ovdje s nama da podijelimo veselje, ali vjerojatno su već elegantno vinjene s Urškom i boli ih džon. I taman kad misliš da si vidio sve, popnemo se na zadnju Špicu i izađemo na livadicu iz snova. Spontani glupi prizor broj dva toga dana bio je: Conny u onesvještenom položaju nasred livade i njemačkom monologu, Igor u stoju na rukama i ja u slavodobitnom plesu svog trećeg desetljeća. Kad su droge prestale djelovati, spustili smo se do Doma i ludi tulum do zore je počeo (zora = 21:30h). Austrijanke su iz torbi počele vaditi teško dotegljeni alkohol (sve skupa 3 dl), Mirjana napolitanke, Mance čokoladu, Urška i Petra su od zadnje banane i jabuke napravile tortu, a ja sam bila pomalo ponosna da su mi prijatelji tako simpatično retardirani.  Triglavski marš Ujutro je buđenje bilo dogovoreno u 5, a polazak na Triglav 15 minuta kasnije. Klasično promašujemo oboje i na Kredaricu, podnožje uspona na Triglav, dolazimo kad i svi ostali. Stotinjak ljudi se kao mravi već naziru na grebenu Triglava, a stotinjak ih oblači sigurnosnu opremu i sprema se krenuti. Nije bio scenarij koji sam si zamislila, ali običaj je da ja zamišljam cvijeće i leptiriće pa ništa novo. Slike s planina izgleda visoko kotiraju na instagramu i facebooku jer su ljudi svih oblika i sposobnosti odlučili danas stići do vrha. Oni stariji bez instagrama ga vjerojatno imaju na bucket listi. Možda i zadnjeg na bucket listi. Sjatilo se naroda kao da je vožnja helikopterom dolje džabe. Penjemo se kroz strmu stijenu i pokušavamo zaobići zadihane Olge, Heinze, Tomazse i Jovanke, ali teren to rijetko dopušta i svako malo zapinjemo u nekom čepu. Vjetar dere sve jače. Temperatura se čini već ispod nule. Zahvalna sam Mirjani što mi je posudila rukavice, ali osjećam da su mi ruke svejedno promrzle i da mi nije ugodno držati sajle. Lice je ozeblo i nos se crveni. Šutke se probijamo po impresivnom grebenu i dolazimo skoro do zadnjeg uspona prema vrhu kad zapinjemo u koloni po valjda deseti put. Situacija je u rangu čekanja novog iphone-a ispred dućana dan prije. Pročitamo si misli, u trenutku okrenemo i krenemo nazad. Spretno zaobilazimo odlučnije od nas i kao po toboganima klizimo po sajlama i stijenama do podnožja. Kakav neuspjeh rođendanske ekspedicije. Pamtiti će se dan kad smo se skoro popeli na Triglav. U Domu nas Urška nahrani juhom u zamijenu za sitnice iz civilizacije. Pokoji keks, bonboni, gumica za kosu, novi broj Playgirl-a. Sve to ima veću vrijednost na 2332m gdje samo helikopter donosi nužno potrebno svakih 2 tjedna. Put u dolinu aka kotrljanje nizbrdo trajalo je podosta i pokazalo se fizički najtežim dijelom avanture. I najzdravija su koljena olabavila pa smo izgledali kao početnički tečaj swinga. Svaka čast tati Dragi koji je sve ovo odradio kao mladić. Sad mi je jasno na koga Mirjana nije normalna.
Zaključak skoro uspona na Triglav: Moj rođendan je bio super. Meni. A to je glavno. Austrijanke su mi još uvijek frendice, al ne odgovaraju na pozive zadnje vrijeme. Valjda im nešto nije u redu s mrežom. Mateja (skoro Slovenka iz Austrije) neusponom na Triglav i dalje nije prava Slovenka i nije joj drago iako nije htjela priznati. Mance je našla novu ljubav u alpinizmu i psuje mi sve po spisku zbog trauma doživljenih na brdu. Priča se da će svakodnevne uspone bajkom na Sljeme zamijeniti usponima na Triglav. Urška i Petra i dalje su na planini prljave kose, ali čistih pluća. Ekipi Kolac je sve bilo super. Njima je uvijek sve super i baš fora i lagano i bezopasno. Igor je preživio 2 dana sa silnim ženama i ponekad im poklonio osmijeh. Veselko Srečković, gdlje li će mu biti kraj?
2 Comments
Subota je, podne. Sunce prži na najjače, a mi se penjemo biciklima po strmoj cesti već neko vrijeme, čini se beskonačno dugo. Utrka je startala prije 27 sati iz Bovca i pravo je vrijeme za lagano haluciniranje. Maštam o hladnoj mineralnoj, sladoledu i kupanju u Soči. Marin je kojih 50-ak metara iza mene, vjerojatno sa sličnim maštarijama. Oko nas niti pasa, zadnje kuće smo odavno prošli. Odjednom ugledam poluotvorenu kutiju na cesti. Stajem i zavirujem unutra iz čiste dosade i znatiželje. Ne vjerujem u ono što vidim, pa u prvi tren pripisujem to halucinaciji. Ali guram ruku unutra i uvjeravam se da halucinacija nije i taktilna. Unutra je još uvijek hladan sladoled i to 9 komada. Vjerojatno je nekome ispao iz auta ili kamiona. Prvo uzbuđenje ubrzo je splasnulo, jer koje su šanse da će ijedan od njih biti veganski? U ovoj priči očito velike, jer su čak 4 odgovarala tom opisu. Bacamo se na sladoled, a da bi ovaj događaj postao još bizarniji, uskoro nam se pridružuje i biciklist Francuz na proputovanju Slovenijom. Slabo govori engleski, slovenski nikako, ali uspijevamo se sporazumjeti i ostavljamo ga da potamani preostale sladolede. Ali da se vratim par mjeseci unazad, kada smo pokušali napraviti tim za Adventure race Slovenia. Ustvari prvo bi trebao, za one neupućenije u svijet pustolovnih utrka, objasniti što je uopće pustolovna utrka. Dakle to je utrka koja može trajati od nekoliko sati do nekoliko dana. Može imati u sebi više različitih disciplina, a najčešće su to treking, orijentacija, bicikl, plivanje i veslanje. Tu može biti i dodatnih disciplina koje organizator ubacuje u nadi da utrku učini zanimljivijom, mada to vrlo često samo nepotrebno zakomplicira stvar. Pa tako nisu rijetki canyoning, rolanje(?!?), gađanje lukom i strijelom, spuštanje i penjanje po užetu. Utrke su uglavnom u paru, a duže utrke su često za timove od četvero, s time da u timu mora biti barem jedna žena. Eto, sad kada svi znamo što su pustolovne utrke, možemo nastaviti s pričom. Dakle, pokušali smo oformiti tim za ARS i to za onu dužu od 300 km koja je za timove od četvero. Tri smo muškića imali (Marin, Šiki i ja), trebala nam je samo žena. Na vrhu vrlo kratkog popisa žena koje su spremne i voljne za takav pothvat bila je Mirjana, koja je s nama odlično odradila prošlu godinu. Ali kako to već biva, baš taj vikend, od svih vikenda u ovoj godini, bila je kuma na nekom vjenčanju, pa smo očajnički nastavili potragu. Pitali smo mame, bake, tetke, čak smo razmišljali i o mojoj nećakinji od 9 godina. Naravno da sam pitao i Anu, koja je sa mnom bila na nekoliko kraćih, i to prilično uspješnih utrka, ali utrka od skoro tri dana u početku joj je bila vrlo neprivlačna. Ni sam ne znam kako sam ju uspio nagovoriti, ali samo znam da ću do kraja života ja kuhati i prati suđe. Nažalost utrka od 300 km je kasnije bila otkazana zbog premalo prijavljenih timova, što je Anu neobično rastužilo, toliko da je odustala od utrke u bilo kojoj kombinaciji. Ne znam samo zašto se nakon toga stalno smijala. A ja i dalje kuham i perem suđe.
Ostali smo tako opet nas tri momka i utrka od 180 km za dvočlane timove. Šiki se dostojanstveno povukao pa smo se tako Marin i ja prebacili na kraću (i jedinu preostalu) varijantu od 180 km sa limitom od 36 sati. Limit je izgledao vrlo komforan za samo 180 km, pa se dalo pretpostaviti da će biti puno visinske na toliko “malo” kilometara. Par dana prije utrke objavili su shemu i raspored disciplina s kilometražama i sve je izgledalo jako zanimljivo s puno izmjena, a nijedna dionica nije bila preduga. Samo je nekoliko obaveznih kontrola, sve ostale su opcionalne, što nam daje veliku mogućnost kraćenja i prilagođavanja staze u hodu. Jedino što je bitno je da se kontrole skupljaju po redu i u zadanom limitu. Okupljanje je kao i svake godine bilo u Velenju, a organizator je najavio da će nas busevi prebaciti na start utrke, te da se kreće u 3:30 po noći. Start utrke je bio zakazan u petak 9:00, pa smo mozgali gdje bi mogao biti kada vožnja toliko dugo traje. Nekako smo se nadali da bi moglo biti negdje oko Soče na kojoj sam bio prije 8 godina i pamtim to kao najbolje provedeni godišnji odmor u životu – spavanje u novosagrađenom bungalovu u kampu Koren i svaki dan neka nova aktivnost – bicikliranje na Razdor, treking na Krn, kanjoning, slobodno penjanje, kajak na Soči… Krenuli smo kamperom iz Zagreba u četvrtak i stigli u Velenje nakon 3 sata ugodne vožnje. Obavili smo prijavu, ručak, briefing i prolog koji je bio gradska orijentacija od nekih dvadesetak minuta. Ležerno smo ju otrčali, pa kao rezultat te ležernosti sutradan startamo deseti. Saznali smo i da je start u Bovcu pa su se naša predviđanja i želje ostvarile. Vremena za gubljenje nije bilo. Spremamo stvari koje ćemo ostaviti u boxu koji će nas čekati na početku bajka, nekih 9 sati nakon starta. Opremamo bicikle lampama, bidonima i rezervnim dijelovima. Razmišljamo da li da uzmemo naša nježna karbonska vesla ili plastična i jeftina što nam ih organizator nudi. Odlučujemo se za plastiku, jer Soča je brza, puna kamenja, idealna za strgati vesla, a karbon je skup i, kao što rekoh, nježan. Kratko se družimo sa slovenskim kolegama i oko 23:00 odlazimo u krpe. Lijepo je spavati u kamperu, mada će to spavanje biti kratko. Sat zvoni u 3:00, prebacujemo se u bus i pokušavamo uhvatiti još koji sat spavanja. Nije gužva, pa svatko ima svoja dva sjedala u busu. Isprobavam brojne yoga poze za spavanje i na kraju se odlučujem za Obrnutu poluštipaljku koja mi omogućuje ukupno 23 minute sna. Ostalo vrijeme provodim o razmišljanju o Ani i njezinom kulinarskom umijeću. Oko 8:00 stižemo u Bovec, napadamo lokalne birtije, konkretnije njihove WC-e, pije se kava i ćaska u očekivanju starta. Utrka je počela kratkim trekingom, do mjesta gdje ćemo pokupiti kajake. Organizator je bio jako ljubazan i nije ih odnio do rijeke nego nam je omogućio da ih sami nosimo po uskom putu punom rupa i korijenja koje je milovalo moje nožne palce. Hvala mu. Uživamo noseći teške kajake, dodatno opterećene teškim drybagom punim stvari za kajak i canyoning. Razdragani dolazimo do Soče i krećemo s veslanjem. Rijeka je brza i puna kamenja pa smo sretni što smo odustali od karbonskih vesala. Ide nam dobro i odvažno kažem Marinu da izvadi GoPro i malo snima jer ja imam sve pod kontrolom. Bahatost je automatski kažnjena jer slijedeći tren završavamo u vodi. Posramljeno skupljamo stvari i ponos unaokolo i nastavljamo dalje. Uživamo u spuštanju, pogledi su kao sa razglednica, oko nas planine s obje strane, Soča je predivna. Utrkujemo se s dva tima do tranzicije i gubimo bitku, ali nema veze, sad dolazi naš najjači dio, a to je tranzicija.  Uživancija na Soči Oblačimo neoprene i opremu za spuštanje po užetu i trčimo/hodamo na vrh kanjona po stazi. Na samom ulazu u kanjon prestižemo dvije ekipe. Kreće najzabavniji dio utrke po totalno ludom kanjonu punom tobogana, skokova i čak tri spuštanja po užetu. Uživamo kao prasci i brzo se krećemo pa uskoro dostižemo još tri ekipe. Nakon kanjona opet kratko trčimo do tranzicije, gdje su uz nas još 4 tima, fale samo Meta i Žine koji su trenutno vodeći i startali su kao da je ovo prava utrka. Brzo se spremamo za treking, natovarujemo se vodom, gazimo preko Soče i krećemo uzbrdo. Dionica koja slijedi vodi nas visoko u brda na greben Polovnik, koji impresivno djeluje odozdo. Na trekingu su 4 kontrole, s time da na pola puta postoji mogućnost kraćenja do tranzicije na bicikle. Polako se penjemo, vrućina je sve veća, a naše zalihe vode se brzo smanjuju. Odlučujemo maksimalno štediti vodu pa je pijemo kao nagradu za svakih popetih 200 m visine. Nakon skupljene dvije kontrole dolazimo do mjesta gdje se moramo odlučiti skraćujemo li ili ne. S nama je još jedan tim i kratkim brainstormingom donosimo odluku da smo papci i da ćemo direktno do tranzicije. Izgovor nam je da smo pri kraju sa zalihama vode i da ćemo nadoknaditi propuštene kontrole na bajku. Spust traje beskonačno dugo i konačno dolazimo na tranziciju bicikla gdje nas čekaju naši boxevi. Tamo su već 3 tima koja se odradili cijeli treking, a Meta i Žine su već otišli dalje. Isplativost kraćenja je očito upitna, ali sad nema nazad.
Trpamo u ruksake ostatke hrane iz boxa, tople robe za noć i krećemo dalje. Staza je na granici vožljivosti pa dijelove i guramo. Polako se spušta noć, ali vrućina ne popušta pa topla roba ipak ostaje u ruksaku. Kad se sjetim smrzavanja od prošle godine po noći, na pamet mi dolazi izreka: “Bolje da ljulja, nego da žulja”. Skupljamo nekoliko kontrola uz put i nastavljamo do Tolmina gdje ostavljamo bicikle i odlazimo na orijentaciju. Ležernim hodom skupljamo svih 10 kontrola za 1:30 i opet smo na biciklima. Usput na jednoj od kontrola obavljamo abseil, pa slijedi dugi uspon do još jednog trekinga na koji dolazimo pred zoru. Skupljamo samo jednu od dvije kontrole na trekingu, jer nas limit stišće. Nastavljamo biciklima dalje prema Cerknu, Marinu se počinje spavati i teško održava ravnotežu na biciklu. Lažem mu da smo satima od Cerkna i da nemamo vremena stati, jer ćemo fulati limit. Pokušavam ga motivirati riječima: “Slabiću!”, “Papčino!”, “Mamima mazo!”, ali ništa ne pomaže i primorani smo stati na 15 minuta da Marin odspava. Dok Marin spava, razmišljam o tome kako je na današnji dan prije točno 7 godina u Wimbledonu, John Isner , nakon tri dana igre pobijedio Nicolas Mahuta sa 70:68 u zadnjem setu. Nastavljamo dalje s preporođenim Marinom, usput stajemo na benzinskoj, gdje kupujemo Colu i novi album grupe Atomik Harmonik i za nekih pola sata stižemo na tranziciju. Tamo nas čeka orijentacija, koju brzo obavljamo i polako se spremamo za dalje. Ja ćaskam s Nijemcem Franzom koji je odustao od utrke, a njegov partner nastavio dalje sa jednom ekipom. Tip je AR geek, kao i ja, pa brzo pronalazimo zajedničke teme i razmjenjujemo sličice poznatih pustolovaca za naše AR albume.
 Čokoladna spilja Krećemo dalje, Marinu danas baš ne idu usponi pa odlučujemo ne otići na slijedeći treking i tako izbjeći penjanje na 1300 m. Skupljamo samo 5 kontrola na bajku, od kojih je jedna prekrasna jama u kojoj se nalaze dodatne 3 kontrole. Dobijamo kartu jame, koja je totalno neupotrebljiva, ali na sreću je staza označena svjetlećim štapićima, pa lako pronalazimo kontrole. Da nije bilo tih štapića, vjerojatno bi još danas bili unutra tražeći prvu kontrolu. U Škofja Loku dolazimo oko 15:00, gdje nas čekaju naši box i zadnji treking.
Nakon hranjenja, presvlačenja i Marinovog kupanja u rijeci odlazimo na treking u čoporu, s još tri tima, pa prve dvije kontrole pronalazimo više na masovnost nego na preciznu orijentaciju. Odvajamo se od ostalih i u dva sata skupljamo još preostale dvije kontrole i ulazimo u cilj držeći se za ruke zauvijek vezani ovim dvodnevnim dejtom. 150 km i 35 sati utrke. Ljubimo se i grlimo, Marin pije pivu, ja vodu. Jedemo ono što nam se nudi (pohvala za vegansko jelo), spremamo stvari i komentiramo utrku s ostalima. U 21:30 je povratak u Velenje, pa trpamo naše smrdljive stvari u box i utovarujemo ih u kamion. Ulazimo u bus i ja gubim svijest 46 sekundi nakon ulaska u isti. Za spavanje sam odabrao yoga pozu Umorni pustolovac i odspavao cijelu vožnju. Kad smo došli u Velenje, samo sam se prebacio u kamper i nastavio s poslom koji sam započeo u autobusu. Odgovorni Marin je pokupio naše bicikle i box, pa smo sad 1:1 za ono spavanje od 15 minuta. Drugo jutro lagano druženje sa Slovencima, pa ručak (opet pohvale za vegansku opciju) i dodjela nagrada. Nismo ništa osvojili, ali nismo zato ni došli. Sve u svemu, super utrka. Ovo je moj sedmi ARS i u prvih par godina sam ga doživio kao nevjerojatno uigranu organizaciju sa pomalo nemaštovitim stazama. U zadnjih par godina su napravili pametan potez i trasiranje prepustili iskusnim pustolovcima (Vasja 2014. i Meta i Žine 2016.), pa je ARS stvarno postao pustolovna utrka u pravom smislu te riječi. Ove godine je taj zadatak preuzela Eneja koja je napravila odličan posao i provela nas prekrasnim dijelovima Slovenije koje je pametno i maštovito spojila. Organizaciju su preuzela neka nova lica i vidi se da još nema sigurnosti i uigranosti kao prijašnjih godina, ali ništa što se ne može popraviti. Svi su bili jako ljubazni i spremni pomoći, a to je, kad si umoran i čangrizav, stvar koja puno znači. |
KATEGORIJE
All
STARIJI POSTOVI
December 2019
|
