Komarac mi se mota oko glave već sat vremena i ne mogu zaspati (nečista savjest možda?). Ne da ne mogu zaspati nego sam na rubu živčanog sloma (definitivno nečista savjest). Nervozno se preko Igora izvlačim iz kreveta i nadam se da će bar Zvonči veselo dočekati moje buđenje, ali i on spava snom pravednika (I rest my case). Izlazim van prije zore i šećem prema plaži. Ovo će biti dug dan. Drveni putić uz more idealno je mjesto da se usidrim i pod jakom mjesečinom gledam Velebit. Volim jutra, ali ovo mi je nekako krenulo krivo i ne mogu pronaći mir iako je sve oko mene tiho. Opet moji nezahvalni demoni. Nema mi druge nego vratiti film unazad i malo bolje shvatiti gdje sam. Jučer smo cijeli dan proveli na kajaku u moru mirnom kao zrcalu i gledali oštre detalje bijelih stijena koje su nas okruživale, dan prije sam pustila Igora u istraživanje samog, a ja provela dan s knjigom, a dan prije toga smo pročačkali 100 kilometara velebitskih puteva na biciklu. Da nam je netko prošle godine rekao da ćemo organizirati pustolovnu utrku Svjetskog kupa nasmijali bismo se. Pa kako je sve to krenulo? Ovaj članak bio je prvenstveno pisan za Glas Istre i od tud ovaj zbljuv od izražaja koji je Igor popravio svojim crvenim komentarim
0 Comments
|
KATEGORIJE
All
STARIJI POSTOVI
May 2021
|