“Molim te stani čim prije. Mislim da se sad i meni povraća. Čupka je pokakala cijelu kutiju, Bleki se uvaljao u to, Aral nije prestao povraćati od kad smo krenuli, ovaj miš iza piša po kutiji…i upravo se nagnuo preko nje i povraćao van. Super! ” Ovo definitivno nije kako sam zamišljala prijevoz pasića do Zagreba. Ja sam mislila da će oni biti čisti, veseli, zaigrani i da ćemo se samo maziti, a sad već 2 sata žongliram s njih 6 koji puštaju ‘mirišljave’ izlučevine na sve rupe. Jednog nogom vraćam u kutiju, drugog za šiju držim u zraku dok čistim ispod, trećem lijepim kutiju da ne može iskočiti iz nje, četvrtog prebacujem petom jer ne želi biti sam, a šesti me samo slatko gleda i trudi se svim snagama ne zadavati mi dodatnog posla. Taman kad jedan izbaci sve iz sebe i od muke zaspe drugi se probudi i onda sve ispočetka. Ako ništa drugo, bar je Zvonči nasjeo na foru i mirno sjedi na suvozačkom sjedalu pored svog Igora. Oni muškarci voze, a žene i dječurlija iza. ​

“Jesi mi napumpao gume? Stegnuo sic? Zamijenio pedale?" dovikujem Igoru iz kreveta dolje u garažu. “Sve sam ti pripremio, ali bilo bi dobro da ipak dođeš probati, nisi ga vozila tjednima.” Pravim se da ne čujem i nastavljam čitati knjigu. Ja jesam ozbiljan sportaš i ne shvaćam Lim Bay Challenge olako, al’ ne pretjerujmo sad. Neću ustajati iz udobnog kreveta samo da isprobam bicikl. Tih 6 do 10 sati mogu i bez sica ako treba. Ja sam svoje odradila. Jučer sam nam pripremila 2 sendviča za trku, što je 2 više nego prošle godine stoga brige nema. Treninge smo odradili u Igorovom stilu: trčanje svakog prvog u mjesecu, vožnja biciklom do dućana, par šetnji Velebitom i daleko najviše dana utučenih u penjanje. Bar nas nitko neće prestići na abseilu. Znam ja dobro kako ide tempiranje forme i koliko vrijedi kvalitetan tapering. Iz tog razloga ga odrađujemo već mjesecima i svježina je naš daleko najjači adut.  

"Stani! Nešto nije u redu! Dim ti ide ispod sjedala. Stoj! Stoj! Stoj!" u šoku vičem Igoru i ne znam gdje da se dam. "Vatra!" "Smiri se i ugasi ju" odgovara mi, očito iskusni, vatrogasac. Ovo je jedna od onih situacija za koje se hipotetski pitaš kako bi reagirao da se dogodi i evo upravo se događa. Grabim prljavu zdjelicu vode (s ostacima hrane) iz sudopera i prije nego je Igor uspio izgovoriti "Ne vodom nego krpom!" ja sam već zalila plamen. Gašenje natopljenim ostacima zobenih uspjelo. U bijelom dimu ostali smo nasred ceste zbunjeni situacijom. Što uopće imamo ispod vozačkog sica da se zapalilo? Nema druge nego zovi našeg neprocjenjivog mehaničara Kruca da nam da 1000-ti savjet. Nakon kratkotrajnog promatranja i saznanja da će ovaj pothvat tražiti više od ljepljive trake i čekića, odlazimo prvom mehaničaru, posuđujemo alat, skidamo sic i nalazimo rezervni akumulator koji uopće i ne koristimo. Vjerojatno se nešto dogodilo žicama kada smo okretali sic i eto ti veselja. Ionako je danas bio premiran dan. To nam sigurno Velebit poručuje da dva dana u njegovim ljepotama nije dosta i da moramo natrag. Dajemo si hajfajv i ponosno slavimo još jedan samostalni popravak. ​