|
|
Sumrak je, a ja stojim na brani na jezeru Lokve. Nakon pet dana provedenih na Cresu i Lošinju, koji su me podsjetili zašto volim ta dva otoka, došlo je vrijeme da se Ana i ja ponovo razdvojimo na par dana. Nju su obaveze odvukle na tjedan dana u Austriju na glečer, a mene u Istru. Na povratku iz Istre mi je pala na pamet ideja da prođem stazu nevjerojatno inovativnog imena Biciklom oko jezera, koja se prolazi biciklom i to oko jezera. Pitao sam Zvončija šta on misli o toj ideji, a njegovu šutnju sam uzeo kao znak odobravanja. I eto me, stojim na brani jezera Lokve pokraj istoimenog gradića nalik Twin Peaks-u s praznim mobitelom pa ne mogu slikati zalazak Sunca, koji bi svaki pravi bloger besramno prostituirao po društvenim mrežama. Iz istog razloga ne mogu provjeriti kuda zapravo staza ide pa se nadam da je staza dobro označena. Prespavali smo na parkingu kod nekog napuštenog hotela iz horor filma i digli se prilično rano za jutarnju šetnju. Nad jezerom je bila magla, ali je bilo prilično toplo. Odlučujem da ću ipak otrčati krug oko jezera. Staza ima oko 17 km pa će to biti dobar trening za treking u Dvigradu.  Photo by Adrijano Petelin (besramno ukradena fotka s interneta)
0 Comments
Igorovi zajedljivi komentari su u crvenoj boji! Ovaj kamp mi se sviđa. U prošlom sam na trenutak pomislila da ću se pretvoriti u debelog nepokretnog Nijemca i ulovila me jednodnevna depra. Mogla bih ostati u Martinšćici cijeli mjesec, a nisam još ni plažu vidjela. Žmigavac koji smo upravo razbili u drvo zbog loše procjene zavoja već je zaboravljen (nije loša procjena, nego se drvo pomaknulo!). Racionaliziranje ovakvih minornih materijalnih stvari nam više ne pokvare dan. Ljutimo se i vičemo par minuta, Zvonči digne šapu, a onda se vraćamo svome miru. Nagovaram Igora na večernje kupanje, jer je more dovoljno hladno da nakon ulaska osjetila zamru i hladnoću raspoznaješ jedino po dubokim i čudnim otkucajima srca (i po tome što ti je hladno). Sunce je na zalasku i uživamo u bonaci, dok nas Zvonči oprezno pogledava s obale. Usprkos debelom krznu njemu nije ni na kraj pameti staviti šapu u more. Što je sigurno, sigurno je. Eventualno da neki delfin prođe za njim bi možda i krenuo. Nikad nije naučio plivati i njegovo šljapkanje po vodi je i tako komično.  Fuj!  Start iznad Pazinske jame Dan 1: pustolovkaPustolovne utrke su uvijek na vrhu liste ‘naših’ prioriteta. I kad kažem naših zapravo mislim Igorovih, iako s vremenom su i meni iz mučnog eskorta prerasle u popriličnu uživanciju. Na Lim Bay Challenge-u sam prvi put bila prošle godine. Kako to u mojoj glavici biva, očekivala sam lagodno razgledavanje Lima, a dobila 10 sati akcije koja je uključivala 30-metarski abseil (i to po kiši, jer mi strah od visine očito nije dosta), krvavo provlačenje kroz grmlje i za kraj romantično prevrtanje iz kajaka u sumrak.
Ove sam godine gajila nešto manje iluzije da će biti lako, ali sam svejedno zamišljala golf terene, singliće s mahovinom i morsku struju koja kreće od kraja Limskog kanala i gura kajake van. Busom smo ujutro svi prevezeni iz Vrsara u Pazin, gdje su timovi razdvojeni na suprotne krajeve jame i puštani zip line-om u isto vrijeme. Ako moram birati između spuštanja po stijeni i zip line-a odabrati ću ovo drugo, al da sam fan visine, definitivno nisam. Spust je trajao kratko i baš kad sam pomislila kako me uopće nije strah skužila sam da uopće nisam vidjela Igora u drugom smjeru i da se baš i ne sjećam cijele zadnje minute. Ovo me, na putu prema prvoj kontroli, podsjetilo na tatu koji je sa sličnim entuzijazmom skočio padobranom i objašnjavao mi kako mu je bilo super i kako je bio priseban, a kad sam pogledala GoPro snimku bilo je očito da je bio blizu nesvjestice.  Photo: Vernon Deck Holy moly, I won Kitzsteinhorn banked slalom. It was supposed to be a girls camping weekend but it was snowing the whole week and driving a 3.5 t vehicle with summer tyres was not an option for me. Urska, Anja and me hopped into a car and picked up Mateja on the way. Although we tried to make it on time this year we were again fashionably late. There was 80 cm of dry and fresh snow for the 1st of May and we were not the only ones hoping for some fresh tracks. We took our Pieps and shovels and head up the mountain. At 9 AM everything was already completely tracked and people were everywhere but the snow was so good that even riding through wholes and bumps was fun.
“OK. Može.” rekao sam Ani prije 6 mjeseci kada mi je predložila da kupimo kamper, preselimo se u njega i idemo gdje nas put i utrke odnesu. Tada nisam znao apsolutno ništa o kamperima, čak nisam nikad niti bio u jednom. Imao sam doduše prije desetak godina stari VW Transporter kombi koji mi je služio za odlazak na koncerte s bendom i za kampiranje preko ljeta, ali ono što je razlikovalo taj kombi od bilo kojeg drugog je bila samo činjenica da sam u njega po potrebi stavio madrac. Dakle iskustva sa kamperima nisam imao, ali odluka da se preselimo u kamper je bila vrlo laka. I činila se ispravnom. Pitanja tipa: “Pa gdje ćete parkirati?”; “Kako ćete se grijati?”; “A šta je sa WC-om? Ima li tuš?” nisu nas pretjerano mučila, niti smo znali odgovore na njih.   Nije ko od Hrena, al je dobra Ovaj članak bio je prvenstveno pisan za Glas Istre i od tud ovaj zbljuv od izražaja koji je Igor popravio svojim crvenim komentarima Subota je. 4 ujutro. Dvanaesti sat utrke 100 milja Istre. Budim se, vjerojatno osjetivši Igorov nemir (zbog Aninog konstantnog hrkanja), dok on zakriveno obasjava kartu trkačke rute ne bi li izračunao kada će vodeći stići u Grožnjan (u biti sam čitao nešto na sleepmonsters.com, ali nema veze). Kroz Hum je, po dojavi volontera, prošao prije sat vremena i za još toliko stići će u Motovun. Ja sam Ana i ne mislim da postoji išta previše neobično o meni i mom načinu života, iako u razgovoru s okolinom shvaćam da se većina ne bi složila. Oduvijek su me privlačili pokreti svih oblika (najviše pokreti ruke koja prinosi hranu u usta), priroda i aktivan život. Nisam bila nemirna niti problematična, jednostavno sam voljela istraživati svoje granice od kad mi seže sjećanje. Zadnjih 10 godina provela sam putujući svijetom kao profesionalni snowboarder i dan danas mi je teško objasniti kako je moguće putovati cijele godine s prijateljima u potrazi za najboljim snijegom i najljepšim planinama i od toga živjeti. Ali eto, moji najluđi dječji snovi su se ostvarili (kad je upoznala mene) i još više učvrstili moju unutranju ljubav prema slobodi i životu u prirodi. Kroz sva ta putovanja naučila sam puno i ne bih ih nizašto mijenjala (osim možda za štrudlu od jabuke koju radi moj tata), ali ono najvrijednije je vjerojatno spoznaja da nema puno mjesta na svijetu koja bih zamijenila za Hrvatsku. Veselila me pomisao koliko me toga čeka u vlastitoj zemlji i odlučila sam upoznati svaki njen kutak. S Igorom sam se upoznala prije par godina i ubrzo smo shvatili da nas vežu iste strasti (mislim da nije tome mjesto u ovom blogu, al ajde). Nije nas zanimao dobar auto, ali smo zato pomno birali svoje bicikle, nije nam bilo bitno hoćemo li spavati u udobnoj sobi, ali smo se veselili jutarnjem trčanju kroz šume u kojima još nismo bili… Dvije smo godine živjeli u sjevernoj Istri i iako nam je bilo lijepo i većina bi se ljudi vjerojatno odmah s nama zamijenila, znali smo da nas čeka nešto više. Četiri zida, koliko god prostrana, nisu ono što ikoga čini doista sretnim. Igor je napustio siguran posao, ugodnu smo kuću zamijenili 7 metarskim kamperom i odlučili našem 12 godina starom mješancu omogućiti slobodnu starost (da, njega baš život nije mazio). Kako to obično biva, papirologija s uvezenim kamperom se odužila (Hrvatska, Hrvatska!) i naš se prvi pokret dogodio užurbano na dan registracije. Nismo se još stigli niti sprijateljiti sa svim funkcijama našeg novog doma, a prva se noć već bližila. Igor je bio zadužen za označavanje staze utrke 100 milja Istre i vremena za postepenu aklimatizaciju na naših 16 m2 nije bilo. Kroz par dana, uz pomoć 10 ljudi, označiti ćemo 200 km trase od Labina do Umaga. U međuvremenu naš novi dom postao je zaista dom od prvog trenutka. Svatko od nas troje je našao svoju poziciju (hvala na mom kutku u garaži) i shvatili smo da nam je kuća zapravo veća od bilo koje do sad. Stvar je samo percepcije, a kako naša teži svježem zraku izgleda da će ovaj mali prostor značiti slobodu veću nego ikad (kako hipsterski!). Četvrtak ujutro, dan prije početka utrke, temperatura se spustila i kiša nije stajala (naravno da nije stajala, padala je). Moguće da je plastični krov kampera pojačao doživljaj, ali pomislila sam da će ovo biti vrlo bolan dan na terenu. Dan po kojem bih ipak radije sjedila u nekom uredu (kao da Ana zna kak je to sjediti u uredu ili imati ikakav regularan posao kad smo već kod toga). I baš kad sam si rekla - eto, to si tražila, sad stisni zube i kreni, sunce je provirilo i nebo se raščistilo. Igor nam je kratko dao zadnje upute, naoružao nas narančastim zastavicama i raštrkali smo se po zapadnoj polovici Istre. Mene je dopala zadnja etapa do cilja u Umagu i iako mi je ruksak bio prilično težak, a noge još umorne od svježe otrčanog maratona (3:30!), nisam mogla ne uživati u neočekivano prekrasnom danu. Trasu sam znala napamet i 5 h šetnje kroz proljetno zelenilo bilo je dovoljno vremena da zamislim stotine koji će sljedećih dana ovdje protrčati. Njima će to biti zadnji kilometri, mnogima nakon jedne ili čak dvije neprospavane noći…bilo bi zanimljivo čuti koliko su im različite ili slične misli dok vade zadnje atome snage (misliš dok vade zadnje zalihe raznih droga koje će im pomoći da uđu u Umag na nogama). 4 je ujutro, zvoni telefon, put prema Motovunu je skinut, a vodeći Amerikanac Dylan skoro je tamo. Igor prebire po imeniku i pokušava probuditi najbližeg Motovunu (odnosno onog koji će se javiti na mobitel u 4 ujutro). Staza se mora popraviti i nažalost će se jedan od nas pridružiti ovom ranojutarnjem bdijenju. S druge strane, stotine ljudi kroz ovu noć trči bez trenutka stajanja i moj prigovor oko kratkog sna brzo je izgubio smisao. Autom krećem prema cilju i taman srećem Dylana. Trči lagano, ali sigurno. Hlače su mu podrapane od psećeg ugriza koji se dogodio tokom noći. Teško je ne ostati impresioniran pred takvom demonstracijom snage ljudskog uma i tijela. Čestitala sam mu i rekla da je do cilja samo nizbrdo i ravno, na što je još uvijek imao snage nasmijati se i reći da mu noge jedino nizbrdo i mogu ići. U Umagu je zagrijalo sunce i bilo je vrijeme za moj voćni doručak dok iščekujem Igora. S čovjekom koji je traktorom obrađivao obližnju njivu upustila sam se u razgovor o utrci. Zanimalo ga je kada i od kuda stiže prvi. Normalnom čovjeku nepojmljivo je da je netko svojim nogama stigao iz Labina do Umaga i to za manje od jednog dana. Ma nepojmljivo je i meni…(umm, noga ispred noge, staza je označena?) Ravnica do cilja je duga i kad sam vidjela Igora znala sam da je to to. Dobro obavljen posao. Pobjednik stiže u cilj. Parkiramo dom na livadu uz more. Zvonči trčkara i upoznaje se ostalim sunčatorima na stijenama. Lijepo mi je da danas mogu živjeti prvi red do mora, sve sreća da ću sutra moći biti na brijegu, a prekosutra u unutrašnjosti. Previše je toga za vidjeti, rutina je dobra samo na kratko. (kakve li divne proze, još da je za kuhinju tako nadarena)  Drugi red do mora Svoj prvi maraton završila sam za 3 i pol sata. Rekli bi neki, lako tako kad imaš atletsku bazu. Ali moja atletska baza je skok u dalj i nisam nikada trčala više od 2km u komadu, lagano za zagrijavanje. Nisam nikad niti voljela samo trčkarati. Pretpostavljam da je i rijetkost da se netko mlad zakači za monotone sportove izdržljivosti. E pa tako sam i ja nakon ozljede ACL-a na skejtu morala završiti svoju skakačku karijeru i slobodno se prepustila snowboardu. Išla sam glavom kroz zid, vizija mi je bila jasna i ništa me nije moglo spriječiti. Željela sam cijelu godinu biti na snijegu, a to je imalo svoju cijenu koju sam platila s dvije operacije koljena, ponekom slomljenom i zašivenom rukom i još puno usputnih stvari koje mi tada nisu bile bitne. No, kako je desetljeće na dasci prošlo meni je od nekud došao gušt da ponekad odem trčkarati na nasip. Tadašnji dugi trening bio je krug oko Jaruna i nakon toga su me tako boljeli listovi da sam u takve ekspedicije išla rijetko i s ruksakom hrane.
|
KATEGORIJE
All
STARIJI POSTOVI
July 2020
|
