​Sumrak je, a ja stojim na brani na jezeru Lokve. Nakon pet dana provedenih na Cresu i Lošinju, koji su me podsjetili zašto volim ta dva otoka, došlo je vrijeme da se Ana i ja ponovo razdvojimo na par dana. Nju su obaveze odvukle na tjedan dana u Austriju na glečer, a mene u Istru. Na povratku iz Istre mi je pala na pamet ideja da prođem stazu nevjerojatno inovativnog imena Biciklom oko jezera, koja se prolazi biciklom i to oko jezera. Pitao sam Zvončija šta on misli o toj ideji, a njegovu šutnju sam uzeo kao znak odobravanja. I eto me, stojim na brani jezera Lokve pokraj istoimenog gradića nalik Twin Peaks-u s praznim mobitelom pa ne mogu slikati zalazak Sunca, koji bi svaki pravi bloger besramno prostituirao po društvenim mrežama. Iz istog razloga ne mogu provjeriti kuda zapravo staza ide pa se nadam da je staza dobro označena.
Prespavali smo na parkingu kod nekog napuštenog hotela iz horor filma i digli se prilično rano za jutarnju šetnju. Nad jezerom je bila magla, ali je bilo prilično toplo. Odlučujem da ću ipak otrčati krug oko jezera. Staza ima oko 17 km  pa će to biti dobar trening za treking u Dvigradu. 

Zvonči ostaje u kamperu (ne znam šta će raditi, jer su mi baterije prazne na mobitelu, laptopu I Kindlu), a ja, pun entuzijazma, krećem kružiti oko jezera. Pošto nema nikoga na vidiku, trčim gol do pasa (gol od glave do pasa, ne obrnuto) bez straha da će žene uzdisati, a muškarci mi zavidjeti.
Staza kreće po makadamu, što me u početku ne brine, ali kako trčim dalje taj makadam sve više odlazi od jezera, a moj entuzijazam pada. Oznake nisu bajne, ali postoje. Nakon 5 km staza konačno skreće s makadama u šumu, ali se ubrzo vraća na makadam. Za utjehu mi je da je ovaj šumski dio bio još gori od makadama. Opet malo tabananja po makadamu pa opet u šumu. Ovaj put staza postaje malo zanimljivija, na momente se pretvara u singletrack, prelazim preko potoka, izbijam na livadu...da bi se nakon kilometra ponovo vratio na makadam. Dovraga i bestraga! Napominjem da sam jezero dosad vidio dvaput, kroz krošnje u daljini, a već sam na 8. kilometru.
Uskoro dolazim do Mrzle vodice gdje se prvi put približavam jezeru na više od 50 m. Prolazim pokraj groblja iz kojeg je još jedno malo groblje smeća i lampiona, ali nema veze, ono se vidi samo ako se dođe s ove strane. Staza konačno dolazi do jezera i sljedećih par minuta trčim uz jezero, misleći da sam konačno došao na ono kako sam zamišljao krug oko jezera. Ali mojoj sreći je uskoro došao kraj, jer se staza opet odvaja od jezera i po šumskim vlakama me odvlači daleko u šumu. U blizini čujem predivne zvukove motornih pila koji zaglušuju odvratan pjev ptica i tišinu šume. Staza se pretvara u blatnu kaljužu, punu grana i balvana koje su drvosjeće mudro postavili kao poligon za trening propriocepcije, te probili nove putove ne bi li na taj način i moja orijentacija došla do izražaja.
Na 13. km se konačno opet spuštam do jezera i tu počinje trkačka rapsodija. Slijedećih par kilometara trčim uz jezero i prisjećam se zadnjeg puta kada sam bio na ovom jezeru. Bilo je to 2010. na pustolovnoj utrci KIC na kojoj smo trebali preveslati jezero na splavu koji smo netom sagradili od 4 auto gume, par dasaka, špage i duct tape-a. Nakon par minuta sklapanja splava, zadovoljni svojim poslom, otisnuli smo se od obale. 6 metara dalje naša plovidba je završila, jer je naših 180 kg očito bilo preveliki zalogaj za taj nevješto sklopljen splav, pa smo naše putovanje nastavili plivajući.

Uskoro dolazim do parkinga hotela iz horror filma, puštam Zvončija iz kampera, doručkujem sretan jer mi je mobitel prazan pa neću odmah nazvati TZ Lokve da im prenesem svoje dojmove.

Znam da se iz ovoga to teško da zaključiti, ali jezero Lokve je prekrasno, a Gorski kotar je, uz Istru, moj omiljeni dio Hrvatske. Zbog toga i jesam toliko razočaran, jer je ovaj golemi potencijal tako loše iskorišten.

Ovaj kamp mi se sviđa. U prošlom sam na trenutak pomislila da ću se pretvoriti u debelog nepokretnog Nijemca i ulovila me jednodnevna depra. Mogla bih ostati u Martinšćici cijeli mjesec, a nisam još ni plažu vidjela. Žmigavac koji smo upravo razbili u drvo zbog loše procjene zavoja već je zaboravljen (nije loša procjena, nego se drvo pomaknulo!). Racionaliziranje ovakvih minornih materijalnih stvari nam više ne pokvare dan. Ljutimo se i vičemo par minuta, Zvonči digne šapu, a onda se vraćamo svome miru. Nagovaram Igora na večernje kupanje, jer je more dovoljno hladno da nakon ulaska osjetila zamru i hladnoću raspoznaješ jedino po dubokim i čudnim otkucajima srca (i po tome što ti je hladno). Sunce je na zalasku i uživamo u bonaci, dok nas Zvonči oprezno pogledava s obale. Usprkos debelom krznu njemu nije ni na kraj pameti staviti šapu u more. Što je sigurno, sigurno je. Eventualno da neki delfin prođe za njim bi možda i krenuo. Nikad nije naučio plivati i njegovo šljapkanje po vodi je i tako komično.
Nema boljeg recepta za san od ohlađenog tijela, pa smo se ujutro probudili puni energije. Moja vizija za taj dan bila je dugo lagano joggiranje od uvale do uvale u smjeru Lubenica i testiranje temperature vode u svakoj o njih (ne moraš testirati, hladno je u svakoj). Igorova vizija je bila istraživanje novih puteva za trkačku utrku Cres & Lošinj Trail Race koju organiziramo krajem listopada. Ne bismo li oboje bili zadovoljni, stvaran je plan ostavio da me iznenadi. Istina je da sam mogla i sama zaključiti da će šetnja biti sve samo ne lagana kada je bez razmišljanja rekao da Zvonči ovaj put ne može s nama. 
Prva uvala Velika Slatina odmah me ostavila bez daha i trčkarala sam uz nju naprijed nazad, vjerojatno da upijem što više (i da te ja slikam), jer sam znala da smo tek krenuli i ne mogu ostati ovdje. Kristalno čisto more na podnevnom je svijetlu je izgledalo kao 100 lajkova na Instagramu. Puteljkom uz more nastavljamo dalje i već zaostajem za gospodinom 'Boli me đon ak krvarim'. Opet smo na njegovom terenu i on se kroz pomalo zarašten kamenjar kreće s lakoćom, dok ja zahvaćam svaki trn i granu. Moja vizija dana još je uvijek relativno istinita i ubrzo izlazimo u novu uvalu Rt Breg. Ovdje nije opcija da ne smočim barem noge. Igor sjedi u hladu i čeka da odradim svojih klasičnih deset minuta divljenja i šetuckanja po plićaku. Iako i u ovoj želim ostati duže obećaje mi da nas čeka još par boljih (lažem, nemam pojma kaj nas dalje čeka) i nastavljamo kroz šumu do uvale kojoj ne znamo ime, ali nadmašuje zadnje dvije (ako ničim drugim, barem po imenu). Bijeli glatki kamenčići, tirkizno more, idilična hladovina i jedna pasara s dvoje stranaca. Ne želimo uznemiriti njihovu nudističku idilu, pa kratko iz hlada gledamo horizont (ja gledam golu strankinju) i nastavljamo prema zadnjoj uvali u kojoj mi je obećano kupanje. Preko stijena se penjemo do nje i ja već u tenisicama uskačem u more jer sam sad veliki iskusni pustolovac i cool je imati takav 'baš me briga' stav. Na sredini uvale strši stijena i vrijeme je da razbijem svoj strah od visine, pa se penjem na metar visine i razmišljam skočiti na glavu ili na noge (najbolje da skočiš u vodu). Iako Igor nije ljubitelj hladne vode, ubrzo se oboje sušimo na kamenčićima kao gušteri. Pet minuta ovoga na dan riješilo bi sve brige (kojih nemamo). 
Tu negdje završava moja stvarnost, a počinje Igorova. Cilj nam je istražiti neki novi put do vrha otoka i krećemo na divlje po siparu i Igorovoj (ženskoj) intuiciji. Jasno mi je da se moramo popeti 400 metara visinske i vidim liticu iznad sebe, ali moja me glupost štiti i razmišljam samo o sljedećem koraku. Pod nogama nam se odronjava kamenje i konačno mi dolazi do glave da smo na nogama već tri sata, kraj se ne nazire, a vode nemamo. Ne hvata me panika, jer par sati nelagode mi nije ništa novo, ali trenutak je za pretvoriti se u kozu (bez komentara) i spretno naći put do vrha. Podvlačimo se pod stijenom pri vrhu i konačno izbijamo na označeni put prema Lubenicama (nažalost ne i prema lubenicama), dok za sobom ostavljamo pogled prema dubini. Pola sata prošlo je u šalama na račun izvrsnog puta koji smo odabrali i već ispijamo svaki po litru vode na trgu u gradiću. Prošlo je već više od četiri sata otkako smo krenuli, noge su labave, a čeka nas još deset kilometara do doma. Ironično, bili smo sretni da nazad idemo po poznatom terenu i moći ćemo ga otrčati. Gazimo po šišarkama i korak nam je sve lakši. Miris borova mi skreće pažnju s kruljenja u želucu i padam u lagani trans koji me drži do doma. Naša lagana šetnja je tako trajala skoro sedam sati.
​
Danas Igor kuha večeru (kao i svaki dan). Njegova je krivica da je dan proletio, a ja nisam imala vremena za obveze kućanice.

Nakon završene pustolovke u subotu, nisam baš gajio nade da će mi se dati drugi dan ići na treking. Ali probudio sam se odmoran i nekako oran za trčanje. Na brzinu sam nešto pojeo, spremio stvari i pojavio se na startu. Ana je odlučila pauzirati, jer ona ne mora dokazivati da je muško i da joj nije ništa od tih tričavih 80 km dan prije.
Na brzinu sam pogledao kartu i radim neki okvirni plan kretanja. Odlučujem da danas rezultat nije bitan i da mi je jedini cilj da cijelu utrku otrčim. I da što manje orijentacijski griješim. Ok, to su dva cilja.

Krećemo tempom koji mi je danas prebrz, pa polako zaostajem za vodećima. Ne brinem se, jer znam da je puno onih koji krenu brzo, ali već nakon par kontrola posustanu. Držim svoj tempo i pronalazim prve četiri kontrola bez problema. Uglavnom sam sam, tek ponekad nekog ugledam u blizini. Kontrola 5 je na obali , a do nje vodi skoro 100 m visinskog spusta. Ususret mi dolaze oni koji se je već pokupili, pa kompleksnim matematičkim izračunom dolazim do spoznaje da sam oko dvanaesti. I da smo svi na par minuta razlike. Brzo cvikam kontrolu i jurim natrag istim putem. Brzo se penjem, pa na KT 6 dostižem petoricu ispred mene. Tamo je i okrepa, koja mi je sjela ko budali šamar, pa koristim priliku da okrijepim obamrlo tijelo eksajući nekoliko čaša soka kao što sam nekada eksao neke druge napitke. Punim usta i džepove bananama I narančama, te krećem prema KT 7 ostavljajući za sobom trag pratiocima u vidu kora voća kojeg tamanim.
Trčimo sa okrepe u grupi, ali ih puštam da odu naprijed, jer se nadam da će se pogubiti do KT 7, orijentacijski najzahtjevnije kontrole, a ne zato jer nisam mogao pratiti njihov tempo. Nipošto zato.
Ali ipak svi u isto vrijeme dolazimo do KT 7 sa raznih strana, čak na kratko vidimo i vodeće.
Slijedećih par kontrola se lagano osipamo, pa od KT 10 trčim sam, ako ne računam fotografa koji se baš namjerio da me ulovi iz svih kuteva.
Ulazim u cilj sedmi sa 25 pretrčanih kilometara i nadom da mi se noge neće totalno ukiseliti, jer me već u subotu čeka MTB maraton na Braču.

Odlučili smo se baciti na traženje kampera po oglasima. Jedina stvar u koju smo bili sigurni je da kamper mora imati garažu za bicikle. Nismo mogli zamisliti da odemo negdje na duže od tjedan dana i da nemamo sa sobom bicikle. Prvo smo pregledali sve oglase u Hrvatskoj, pa u Sloveniji. Nismo našli ništa zanimljivo, odnosno kamperi su bili ili preskupi ili prestari, a i malo koji je imao garažu. Prebacio sam se na oglase u Njemačkoj i Austriji (www.mobile.de), gdje je izbor bio puno veći, ali nekako su svi zanimljivi bili na sjeveru Njemačke odnosno na 1000+ km od nas.
Nakon par tjedana pojavio se oglas iz Mađarske, sa šarmantnim opisom kampera koji nam se odmah svidio. Imao je garažu, bio je taman godište na koje smo ciljali, a cijenom je bio podosta ispod konkurenata iz Njemačke. Odlučili smo ga otići pogledati, pa makar od svega izvukli samo izlet na Balaton. A i željeli smo upoznati vlasnika kampera sa imenom Gabor Czorba.
Kamper nam je sjeo odmah iz prve. Raspored je bio onakav kakav smo htjeli, a interijer je bio u poprilično dobrom stanju. Izvana je bilo par vidljivih znakova nepažnje kod parkiranja i vožnje, ali ništa što bi moglo utjecati na kvalitetu života u njemu. A to nam je i dobro došlo da dodatno spustimo cijenu.
I tako smo se za tjedan dana vratili u Mađarsku, svatko s jednim bubregom manje, ali s dovoljno novaca za kupovinu kampera. Procedura je prilično jednostavna: treba odjaviti kamper u Mađarskoj i uzeti privremene tablice i osiguranje da dođemo do Hrvatske. Tako i bi. Dva sata kasnije smo uživali smo u vožnji do Hrvatske i razmišljali o slobodi koju nam kamper pruža. Prelazak preko granice je bio brz i elegantan, nitko nas nije ništa pitao.
​
Par tjedana zavrzlama oko registracije i atesta dalo nam je dovoljno vremena da se pripremimo i organiziramo za tranziciju. Pohvatao sam osnovne instrukcije od iskusnog frenda i službeno uselio u kamper krajem ožujka. Upogonio sam plin, vodu i WC, pokupovao par osnovnih sitnica.
Prvo spavanje u kamperu je bilo bez Ane koja je bila u Bratislavi na maratonu, tako da smo Zvonac i ja otišli u Premanturu na Rocky Trails. Anu smo udomili u Buzetu, par dana kasnije, gdje smo se našli, jer smo ove godine bili zaduženi za označavanje staze utrke 100 milja Istre.

Napisati ću uskoro malo opširniji post o našim iskustvima s traženjem, kupovinom i opremanjem kampera za one koje interesira ili razmišljaju o kupovini kampera ili kombija. Ova sam se pitanja ja pitao prije kupovine i nisam znao na njih odgovor, pa možda nekome pomognu:

1. Kupiti kamper ili kombi pretvoren u kamper?
2. Ima li kamper ima struju? WC? Grijanje?
3. Koliko troši kamper?
4. Kolika je registracija? Osiguranje?
5. Mogu li se kamperom parkirati gdje god želim?
6. Mogu li mogu kuhati u kamperu?
7. Trebam li položiti ispit za kamper?

Ali o tome ću pisati jednog kišnog dana. 

Svoj prvi maraton završila sam za 3 i pol sata. Rekli bi neki, lako tako kad imaš atletsku bazu. Ali moja atletska baza je skok u dalj i nisam nikada trčala više od 2km u komadu, lagano za zagrijavanje. Nisam nikad niti voljela samo trčkarati. Pretpostavljam da je i rijetkost da se netko mlad zakači za monotone sportove izdržljivosti. E pa tako sam i ja nakon ozljede ACL-a na skejtu morala završiti svoju skakačku karijeru i slobodno se prepustila snowboardu. Išla sam glavom kroz zid, vizija mi je bila jasna i ništa me nije moglo spriječiti. Željela sam cijelu godinu biti na snijegu, a to je imalo svoju cijenu koju sam platila s dvije operacije koljena, ponekom slomljenom i zašivenom rukom i još puno usputnih stvari koje mi tada nisu bile bitne. No, kako je desetljeće na dasci prošlo meni je od nekud došao gušt da ponekad odem trčkarati na nasip. Tadašnji dugi trening bio je krug oko Jaruna i nakon toga su me tako boljeli listovi da sam u takve ekspedicije išla rijetko i s ruksakom hrane. ​