Adventure Race Croatia - The Origin Story

Ovaj članak bio je prvenstveno pisan za Glas Istre i od tud ovaj zbljuv od izražaja koji je Igor popravio svojim crvenim komentarim

Komarac mi se mota oko glave već sat vremena i ne mogu zaspati (nečista savjest možda?). Ne da ne mogu zaspati nego sam na rubu živčanog sloma (definitivno nečista savjest). Nervozno se preko Igora izvlačim iz kreveta i nadam se da će bar Zvonči veselo dočekati moje buđenje, ali i on spava snom pravednika (I rest my case). Izlazim van prije zore i šećem prema plaži. Ovo će biti dug dan. Drveni putić uz more idealno je mjesto da se usidrim i pod jakom mjesečinom gledam Velebit. Volim jutra, ali ovo mi je nekako krenulo krivo i ne mogu pronaći mir iako je sve oko mene tiho. Opet moji nezahvalni demoni. Nema mi druge nego vratiti film unazad i malo bolje shvatiti gdje sam. Jučer smo cijeli dan proveli na kajaku u moru mirnom kao zrcalu i gledali oštre detalje bijelih stijena koje su nas okruživale, dan prije sam pustila Igora u istraživanje samog, a ja provela dan s knjigom, a dan prije toga smo pročačkali 100 kilometara velebitskih puteva na biciklu. Da nam je netko prošle godine rekao da ćemo organizirati pustolovnu utrku Svjetskog kupa nasmijali bismo se. Pa kako je sve to krenulo?

Dolomiti? Alpe? Grand Canyon?

U Istri smo živjeli par godina na prekrasnoj lokaciji i Igor je radio posao koji bi većini ljudi bio divan, ali on se u vinski svijet jednostavno nije uklapao (E da sam tu bio 90ih...). Alkohol, sirevi i zbližavanja pod promilima jednostavno nikad nisu bila naš đir. Koprcanje je trajalo neko vrijeme i koliko god sam ja uživala u istarskom životu toliko je Igor iz dana u dan sve više blijedio. Odluku smo donijeli brzo i u kratkom vremenu se oprostili od sigurnosti koja nam je pružena. Znali smo da možemo preživjeti pa makar i u šatoru i kupovina kampera se činila kao logično rješenje (I nešto malo skuplje od šatora) dok ne osmislimo život za dalje. Kako to obično biva kad si slobodan za nove avanture, taman je u to vrijeme izašao poziv za uvođenje sudaca u pustolovne utrke svjetskog ranga i nagovorila sam Igora da se prijavi (Teško žabu u vodu nagovoriti). Ako je netko stvoren za taj posao, onda je to on. Pustolovke su ono na čiji se spomen Igoru zacakle oči, a predstaviti Hrvatsku kao pustolovnu destinaciju oduvijek je bio njegov san. Par mejlova, Skype razgovora i Igor je odabran za suca Svjetskog prvenstva u Americi. Tjeram ga na put samog, jer to su ipak njegovi čudaci i ja bih mu samo bila nepotrebno sklonište. Nadala sam se da će pronaći sebi slične i bila sam u pravu. Svojim odlukama i potezima na utrci pokazao je da živi i razumije pustolovke pa je nedugo nakon toga došla i ponuda da i sam organizira jednu od utrka sljedeće godine. Gdje? Kada? Kako? S kojim sponzorima? Tisuću je problema koji s ovom mogućnošću dolaze, ali iz iskustva znam da je najbolje baciti se u vatru, a onda smišljati što ćemo dalje (Odnosno Igor će smisliti).

Parkiralište

U ekipu ulazi Daniel Lacko (BTW još uvijek čekamo njegov obećani blog sa naše utrke u Njemačkoj) kao naš PR menadžer, s obzirom da smo mi dvoje introverta nesposobna za prevelike odnose s javnošću, i slagalica polako počinje poprimati oblik. Zadarska nas je županija podržala i postala domaćin ovog događaja, a ubrzo se pridružila i Hrvatska turistička zajednica. Sumnjičavom i skromnom Igoru to sve je to zvučalo predobro da bi bilo istinito, ali zato sam tu ja da ga natjeram da ne razbija glavu sa stvarima na koje ne može utjecati i krene spremati pustolovni spektakl o kojem je sanjao. Jedan od glavnih razloga zašto smo se ove zime i uputili na pustolovku u Australiju je da ja doživim kako utrka tog ranga izgleda i upijem iskustvo koje mi se nudi.  

Najneugodnija stolica ikad sa nelošim pogledom

Dani se i jutro mi više nije tako teško. Malo su me ova razmišljanja otrijeznila. Staza za Adventure Race Croatia je već skoro spremna (Bravo ja) i najveći nam je problem što je sve toliko lijepo da nam je žao što će neke dijelove natjecatelji proći po noć (Prokleta noć, tko je izmisli). Za sada imamo prijavljenih 20 (Update - 21!) četveročlanih ekipa iz 10 (Update - 11) zemalja i mjesta imamo još samo za 10. Ove ćemo se godine morati limitirati na 120 natjecatelja jer je jednostavno nemoguće naći 60 identičnih kajaka (ako i to uspijemo) potrebnih za ravnopravnu borbu. Također ćemo morati osigurati kamione koji će po teškim cestama natjecateljima dostavljati bicikle i opremu i već polako krećemo u računice koliko će trebati najbržima, a koliko najsporijima za svaku dionicu. Pustolovne su utrke toliko kompleksne da je lakše smijati se nego plakati kad staviš na papir na što sve treba paziti (Ma nemoj ti svoju slatku glavicu s tim opterećivati, bu to Igor). I svaki put kad zabrinuto zaglibimo u nekoj komplikaciji odlazak na teren nas resetira i vrati onaj osjećaj zašto ovo sve radimo. Ti malo korišteni putevi, pogledi koji oduzimaju dah, mirne i nemirne vode, visoke stijene i duboke vrtače…kakav će to biti gušt podijeliti sa svima. Raditi stazu je toliko uzbudljivo da bi najradije svima rekao gdje će utrka ići, ali to mora ostati tajna do samog početka, do onih par sati prije starta kada se svima predaju karte i kada ih se pušta u njihovu pustolovinu. Ja sam zapravo odličan pokusni kunić za Igorovo trasiranje. 

Prva biciklistička misija na Marsu

Na većini lokacija nisam nikad bila i svaki odlazak na trasiranje za mene je čudo. To uglavnom izgleda tako da je Igor lica bez ikakvih naznaka emocija (To je od botoxa), a ja lajem i vičem svakih par sekundi od oduševljenja. Čak i onda kad padnem s bicikla jer zaboravim iskopčati pedalu i onda kad više nemam snage za hodati jer pada mrak i mi smo na terenu ostali 5 sati duže nego je bilo planirano. Neke lokacije i poglede jednostavno moraš zaslužiti. Stopljena s prirodom, daleko od svega, prisjećam se slučajnih izleta u kojima bi me netko doveo autom na neki pogled i ostavio da malo slikam. I da, lijepo je vidjeti nešto, bolje išta nego ništa, ali to nije to. Stvarno doživjeti neko mjesto i zapečatiti sjećanje zauvijek znači provesti tamo sate ili dane, biti žedan i gladan, umoran ili nestrpljiv za vidjeti što je iza sljedećeg zavoja. Puno je ljudi bilo na Velebitu, ali malo je ljudi stvarno bilo na Velebitu. I što si više u njegovoj divljini to te više veže i vabi nazad.

Pogled na Velebit sa naše jahte