Ovo je trebao biti najbolji tjedan u mom životu. Isto kao što je prije par godina prijevoz 7 štenaca iz Knina u Zagreb trebao biti najslađi dan u mom životu, ali sam umjesto maženja 6 sati čistila govna i prala rigotinu. Njihovu, a onda i svoju. Tako sam ovaj tjedan zamislila kao tjedan u kojem samo jedem koliko hoću, puno spavam i vozim biciklić po otocima Kvarnera do mile volje. Otoci Kvarnera su jedino što se ostvarilo, sve ostalo nije moglo biti dalje od mojih naivnih očekivanja. 4 islands je MTB stage utrka koja se održava na Krku, Rabu, Cresu i Lošinju, a zbog svoje kvalitete privlači svakojake svjetske čunke pa što ne bismo pošli i nas dvoje, proćelavi buco i razroka babuška. Igor je na utrci već bio 2018., a ja sam preklani prezirala i pomisao na sudjelovanje, lani samo lagano mrzila istu pomisao, no ove godine shvatila da sad dovoljno dobro vozim biciklić da bi mi moglo biti i zabavno. Svojem ću se bicikliću u nastavku obraćati kao “tenkić” jer u društvu u kojem se nalazio ovih dana to mu je najbolji opis (Veganska isprika #1). Nisam ja toliko spora koliko je njegovih 13.4 kg previše za moje slabašno tjelešce oblika kitovog mladunčeta. Ove sam se zime samoprozvala biciklisticom, ali ujedno i našim obiteljskim trenerom. Zvonči me izignorirao i rekao da je njegov maksimum otići pred kuću piškiti, a Igor je nevoljko pristao na moje maltretiranje i prihvatio makar i takvo zajedničko provođenje vremena. Vječiti romantik. Par hladnih mjeseci kasnije ja još više volim bicikl, a Igor je još uvijek pored i dalje se propituje što mu je to trebalo dok namrgođen ne propušta niti jednu vožnju ili interval koji mu zadajem. Nisam imala nikakve dvojbe da će nam dužinski ili tehnički ovi maratoni biti teški, ali je plan bio ići najjače moguće, a da se ja ne zakopam u neku rupu iz koje bi oporavak trajao tjednima. Bez obzira na moj povremeni brk, nemam dovoljno testosterona da se, kao Igor, jutro nakon bilo koje aktivnosti probudim kao nova. Ukratko to znači, ne smijemo dozvoliti olimpijki Tanji Žakelj da nas namaže više od pola sata niti jednu etapu. Bero nam je prije odlaska sredio bicikle, naša najdraža gerijatrija skuhala ručkove, kolače i palačinke za put, natrpali smo kamper s toliko kalorija da je počeo viriti iz svoje trake na cesti i krenuli na Krk. Održavanje eventa u ovim okolnostima je ravno čudu i dio mene je suosjećao s organizatorima i svime kroz što prolaze, a dio bio presretan da se samo trebam pojaviti na startu i goniti tenkić. Nije tajna da meni zabava ide puno bolje od posla i obveza. Ovaj blog sponzoriran je od Igora, ali gomila cjelova kojima je platio nije ni na koji način utjecala na priču koja slijedi. DAN PRVI |
KATEGORIJE
All
STARIJI POSTOVI
May 2021
|