4 Islands - DNF

​Ovo je trebao biti najbolji tjedan u mom životu. Isto kao što je prije par godina prijevoz 7 štenaca iz Knina u Zagreb trebao biti najslađi dan u mom životu, ali sam umjesto maženja 6 sati čistila govna i prala rigotinu. Njihovu, a onda i svoju. Tako sam ovaj tjedan zamislila kao tjedan u kojem samo jedem koliko hoću, puno spavam i vozim biciklić po otocima Kvarnera do mile volje. Otoci Kvarnera su jedino što se ostvarilo, sve ostalo nije moglo biti dalje od mojih naivnih očekivanja.

​4 islands je MTB stage utrka koja se održava na Krku, Rabu, Cresu i Lošinju, a zbog svoje kvalitete privlači svakojake svjetske čunke pa što ne bismo pošli i nas dvoje, proćelavi buco i razroka babuška. Igor je na utrci već bio 2018., a ja sam preklani prezirala i pomisao na sudjelovanje, lani samo lagano mrzila istu pomisao, no ove godine shvatila da sad dovoljno dobro vozim biciklić da bi mi moglo biti i zabavno. Svojem ću se bicikliću u nastavku obraćati kao “tenkić” jer u društvu u kojem se nalazio ovih dana to mu je najbolji opis (Veganska isprika #1). Nisam ja toliko spora koliko je njegovih 13.4 kg previše za moje slabašno tjelešce oblika kitovog mladunčeta.

Ove sam se zime samoprozvala biciklisticom, ali ujedno i našim obiteljskim trenerom. Zvonči me izignorirao i rekao da je njegov maksimum otići pred kuću piškiti, a Igor je nevoljko pristao na moje maltretiranje i prihvatio makar i takvo zajedničko provođenje vremena. Vječiti romantik. Par hladnih mjeseci kasnije ja još više volim bicikl, a Igor je još uvijek pored i dalje se propituje što mu je to trebalo dok namrgođen ne propušta niti jednu vožnju ili interval koji mu zadajem. Nisam imala nikakve dvojbe da će nam dužinski ili tehnički ovi maratoni biti teški, ali je plan bio ići najjače moguće, a da se ja ne zakopam u neku rupu iz koje bi oporavak trajao tjednima. Bez obzira na moj povremeni brk, nemam dovoljno testosterona da se, kao Igor, jutro nakon bilo koje aktivnosti probudim kao nova. Ukratko to znači, ne smijemo dozvoliti olimpijki Tanji Žakelj da nas namaže više od pola sata niti jednu etapu. 

Bero nam je prije odlaska sredio bicikle, naša najdraža gerijatrija skuhala ručkove, kolače i palačinke za put, natrpali smo kamper s toliko kalorija da je počeo viriti iz svoje trake na cesti i krenuli na Krk. Održavanje eventa u ovim okolnostima je ravno čudu i dio mene je suosjećao s organizatorima i svime kroz što prolaze, a dio bio presretan da se samo trebam pojaviti na startu i goniti tenkić. Nije tajna da meni zabava ide puno bolje od posla i obveza.

Igor stjeran u garažu jer nije mogao gurati Anu i Ana na zasluženom odmoru

Ovaj blog sponzoriran je od Igora, ali gomila cjelova kojima je platio nije ni na koji način utjecala na priču koja slijedi.

​DAN PRVI
​PROLOG 12 km / 300 m visinske

IGOR: Famozan, zgodan i neuhvatljiv.
ANA: Brkata, sita i nespretna.
STAZA: Početak po plaži Baške, ponešto tehničkog uspona na zapadno brdo, fora singlići, vrlo vozljiva kombinacija makadama i šumskih puteva s brzim povratkom u cilj po dugoj ravnici u trajanju od 40ak min za nas solidnjake.

Izašla sam iz kampera oprati zube na suncu. Pasalo mi je prošetati na toplom pa se pranje zuba odužilo do plaže gdje sam sljedećih X minuta gledala u more i uživala u miru. Ovakav se spokoj u Baški ne doživljava često. Svu hajku oko natjecanja koju većina voli, meni dosta teško pada i veseli me da nisam okružena sa sto tuđih energija. Sita od par dana neaktivnosti jedva čekam upogoniti tenkić. Oboje se oblačimo u Igorove dresove i odlazimo na start prologa. Nije da imam tremu jer znam da nikoga nije briga kako ja vozim bicikl, ali mene je briga da ne padnem sa startne platforme i demonstriram svoje fenomenalne motoričke sposobnosti pred ovo malo razmaknutih zamaskiranih ljudi u publici. Eto, spustila sam se, u krivoj brzini doduše, ali nestajem na kamenitoj plaži. 

Naši Giant (nismo sponzorirani...još) bicikli su jedino što daje lagani dojam profesionalizma na ovoj slici

Iznenađujem samu sebe da ostajem na biciklu u dubokom kamenju, no zapinjem za kamen na izlazu s plaže i silazim s bicikla. Prva minuta utrke, a ja ne mogu ukopčati pedalu i krenuti dalje. Nit lijevu nit desnu. Koprcam se na mjestu i smijem svojoj nemoći dok Igor već nestaje na brdu. Cijelu vječnost kasnije vraćam se u ritam, stižem Igora i do cilja nastavljamo bez incidenata. Ponosno ulazimo u cilj s vjetrom u kosi samo da bismo skužili da su drugi imali prilično jači vjetar u svojoj kosi. Garant imaju brže gume i puhao im je vjetar u leđa (veganska isprika #2).  

 DAN DRUGI
​KRK 70 km / 1700 m visinske

IGOR: Super brz, sladak i uviđavan.
ANA: Nešto manje brza, slatka od gelova koji su se razlili po rukama i licu i nimalo uviđavna dok se mučim pratiti Igorov tempo.
STAZA: Prekrasan uspon po planinarskom putu na Mjesečev plato, niz brzih makadama koji prelaze u povremeno tehničke singliće prije nego se cestom popnemo na vrh i sjurimo u Punat po spustu brutalnom drndavcu. Taj je bolio svakoga. Jaki uprić nazad u brdo, meni zamagljena kombinacija dosta napornih kamenih singlića i makadama, 10 minuta najljepšeg singlića na otoku koji svojom mekom podlogom vraća moral, ravnice kroz vinograde, dugi makadamski uspon na Helm, još pokoja zabavna tehnikalija, malo guranja i ravni juriš nazad u cilj.  

Misija današnjeg dana je ne doživjeti napad panike među hrpom ljudi na startu. Zadnjih sam pola godine bila okružena s najviše troje ljudi odjednom i moj, ionako nizak, prag socijalizacije je sada totalno zakržljao. Pronalazim svoje mjesto nakon startne trube, kolona se na strmoj uzbrdici brzo formira, a ja jurim od straha da nekome ne zasmetam. Ovih prvih pola sata višednevne utrke je ujedno i jedini trenutak u kojem sam čekala Igora i mislila si kak’ sam super. Nije da sam inače tupava i dosta kužim da je Igor ultraš koji će se uskoro probuditi, ali se trenutno pravim tupava i dajem si mogućnost da sam jednostavno tako nevjerojatno jaka. Nisam. Brzo se kutrim u njegovu zavjetrinu na makadamima i dobijam prikaz kakva će ovo konstantna agonija biti. Brzo shvaćamo da je naša jača strana tehnički teren i da smo totalni luzeri na svemu ravnjikavom ili asfaltiranom. Odbacujem podcjenjivanje sebe i preuzimam ulogu umišljenog spustaša koji na spusteve mora ući prije grupe u kojoj se nalazi. Iz nekog razloga su i ljudi, koji bicikl voze očito tehnički lošije od mene, brži na dobrom terenu. Ziher se drogiraju, a mi samo na voću i povrću (veganska isprika #3). Staza je označena savršeno, okrijepe taman imaju tekućine i gelove koji mi postaju najbolji prijatelji, a u dresu naivno nosim tost s pekmezom i čokoladice koje nema teorije da mogu prožvakati u ovom tempu. Njih prozivamo putnici i nadalje brižno nosimo u dresu u slučaju da nekad odlučimo sjesti, rasprostrti dekicu i imati piknik. Što vrijeme više prolazi to se ja više gasim, a Igoru je sve lakše. Imam vremena analizirati svoju percepciju napora i kužim da imam premalo iskustva patnje zbog čega mozak misli da ćemo uskoro umrijeti i ne da mi brže. Zadnji se uspon vučem van svojih mjerila race pace-a, no što je tu je. Da sam pojela još jedan gel i da sam se malo pametnije odmarala na spustevima sad ne bih ovdje gubila vrijedne minute (veganska isprika #4). Na zadnjoj cesti gubimo borbu s Nijemcima, na što se moram i naviknuti jer ću nadalje gubiti sve borbe u koje na cesti uđem. Bez obzira na sve, zadovoljna sam kako smo vozili, samo nemam pojma kako ću ovo ponoviti sutra. Ili prekosutra. Na silu jedem sendvič putnika iz dresa i bacam se na foam roller ispred kampera. Nitko se nikada nije mučio kao ja. Cijeli svijet se trenutno vrti oko mene i molim Igora da me hrani krpicama sa zeljem i priča kako sam se dobro držala i koliko me voli.

Klošarenje na Krku

​ DAN TREĆI
​RAB 66 km /1200 m visinske  

IGOR: Očekivano fantastičan.
ANA: Umorna, musava i bez apetita.
STAZA: Ova etapa ima najmanje tehničkih detalja i puna je kratkih uspona, no pronađe se i koji slatkiš koji obilježi patnički dan. Kreće se iz trajekta s Lopara, jakim usponom po cesti deprimira ovakve kitove kao što smo tenkić i ja i onda nešto više od 3 sata ideš stalno gore dolje po nekim makadamima, cestama, šetnjicama i ponekad se čini da zavojima nema kraja. No sva ta zavrzlama završava lijepim usponom na Premužićevu i divnim kamenitim spustom s pogledom (koji od muke ne vidiš) na Lopar i pješčanu plažu po kojoj se treba odteliti do cilja.

Igor guta Aninu prašinu na usponu na Premužićevoj...ne onoj na Velebitu

Ne jedu mi se palačinke, ne jede mi se zobena kaša, ne jede mi se sendvič, ne pije mi se kava, život više nema smisla. Nemam pojma od kuda ću izvući današnji maraton, ali možda se dogodi čudo i tijelo može više nego što mislim. Mislim, morat će moći jer me čekaju još tri, a platili smo. Prelazimo na Rab samo biciklima za koje plaćamo veću cijenu nego za nas, ali s apetitom je nestala i sva želja za prigovaranjem. Utrka kreće iz trajekta i čini se da su svi u boljem stanju od mene što je i logično s obzirom da nemam snage okrenuti glavu i vidjeti paćenike iza. 

Spektakularan start sa trajekta na Rabu

Borim se pratiti Igorov tempo i mirim se s činjenicom da će ovo danas opet boljeti. Teren je velikom većinom vrlo nezahtjevan što znači da ću samo još više patiti. Igoru dajem stroge upute da mora biti ispred mene zavjetrina na svim laganim terenima, a puštati me ispred na svim tehničkim da bolje vidim i diktiram tempo. Minute prolaze sporo i ne nalazim nikakvu zadovoljštinu u ovome danu izuzev u trenutku kad se Premužićevom krećemo spuštati prema cilju. Mislim da su mi se danas pakne zapekle i zato mi je bilo tako teško (veganska isprika #5). Peremo bicikle od pijeska, liježemo na travu i na silu pijem sojino čokoladno mlijeko. Ne sviđa mi se ovo da sam sretna u cilju samo zato što je agonija završila. Feeling ne zadovoljava moje kriterije rekreativnog nastupa. I nije bio plan da Igor bude toliko jači. Bio je plan da budemo isti. Bezuspješno. Ako ništa, barem sam kraljica poraza. Što ih više proživim to me više nasmijavaju. ​

​ DAN ČETVRTI
​CRES 70 km / 1770 m visinske

​IGOR: Nadnaravno jak, a nježan kao cvjetić.
ANA: Njurgava, krmeljava i spremna dotaknuti dno.
STAZA: Kraljevska etapa i jedina linearna s početkom u Meragu i završetkom u Osoru. Iz trajekta odmah kreće uprić na Sv.Bartolomej i misliš da strmije od ovog ne može, ali se kasnije dokazuje da može. Tehnički spust u Cres, motanje po makadamima kroz masline i još pokojim uprićem jer se danas nagibi ispod 12% uopće ne računaju kao usponi. Dugi makadam prema Valunu koji uglavnom ide lagano uzbrdo s pokojim jakim uzbrdo i zanemarivim nizbrdo. Ne bi li još malo utvrdili gradivo koliko je Cres visok kreće betonirano uzbrdo prema Lubenicama koje bi neki (tenkić i ja sigurno) brže trčali nego pedalirali, a onda prekrasan tehnički singlić iz Lubenica sve do Vidovića, spoj cestom do Stivana i opet šumski spektakl do Ustrina. Završetak po Punta Križi je nešto produžen, ali s lijepim razlogom livadica i putića koje završavaju na cesti i njome odvode u Osor.

Frstinarovovi, gozba skuhana od naše gerijatrije i Igorov ured

Danas je baš loše. Ne mogu doručkovati ništa, a i ovo malo što sam probala je već zatrpano lopaticom srama. Sjedim na suncu u pidžami i ulažem zadnjih sat vremena prije trke u online savjete homeopata, horoskop, astrologiju i konačno odlučujem da je molitva jedino što mi preostaje. Ulazim na trajekt s kojeg startamo i pozicioniram se na sunce jer mi danas baš nije bilo ni do zagrijavanja. Spremna sam prihvatiti patnju! Samo neka krene! Start i prvih 10ak minuta utrke je za mene ionako šok na svim mogućim nivoima. Izoliram buku i fokusiram se na bicikle koji me okružuju samo da se ne zapletem na samom početku, kao što se najbrži grand masteri nažalost jesu kilometar dalje. U minuti upadam u svoj ritam i razmišljam o vrhu svakog uspona nakon kojega dolazi barem kratka nagrada spusta. To što sam svaki dan sve bolja u vožnji makadama mi malo diže moral i počinjem lagano uživati u ovom stanju uma. Pogled mi se muti, tijelo mi je pijano mekano i podsvijest je totalno preuzela kontrolu nad volanom. Ja sam sada samo dahtavi promatrač koji se čudi dobrim linijama koje majmun iznutra odabire. To je taj osjećaj zbog kojeg mi je gušt voziti bicikl i koji se pojavljuje samo pod ovakvim naporima. Nažalost, neki dan je na nas pala kletva koja nas svaki put na cesti pretvori u svinjice, pa tako svakim izlaskom na cestu moramo volan držati papcima i svi nas prestižu (veganska isprika #6). Zadnjih par kilometara ceste pred Osorom vidimo konkurenciju ispred sebe i krenemo gurati papcima pedale svom snagom. Znam da je ovaj okršaj u finišu osuđen na propast, ali bar će me zabaviti i podučiti kojem manevru kutrenja i skokova. Par minuta se nas šestero žestoko izmjenjuje u koloni, a onda na zadnjem sprintu shvatim da imamo brzinu manje od ostalih i da je naše mjesto na uobičajenom začelju (veganska isprika #7). 

Liježem u krevetac naše kuće koju nam je ljubazni gospodin prevezao iz Meraga i zadovoljna sam kako sam sazrila u solidnog Igorovog partnera za sport koji sam donedavno mrzila. Jedem opet na silu. Hrana više nema nikakvu čar. Čini mi se da nikada više neće ni imati. Malo me i guza boli, a i važin nije presretna, no generalno sam OK. Osim što ne mogu jesti, pobrisati se nakon piškenja i kretati se brže od Zvončijevog hoda.

​ DAN PETI
​LOŠINJ 40 km / 800 m visinske  

IGOR: Talentiran, pametan i modno osviješten.
ANA: Iako samo patetična sjena talentiranog, pametnog i modno osviještenog, puna nekog neočekivanog optimizma i snage.
STAZA: Sa startom i ciljem na rivi Malog Lošinja ova utrka je najkraća, ali tehnički vjerojatno najzahtjevnija s nizom kamenih začkoljica koje te izuju s bicikla prije nego mozak pronađe liniju. Uvod su lijepi, tehnički singlići po Čikatu, zatim cestovni uspon na Sv. Ivan, rasuti makadamski spust na more, prekrasan (ako si koza) tehnički singlić uz more, betonirani uspon brutalac na vrh otoka, nimalo bezazlen kameniti spust prema Velom Lošinju, zrnce meke zemlje samo da se mentalno pripremiš za vjerojatno guranje Napoleonskog puta uzbrdo nazad prema Malom Lošinju. Zadnjih par kilometara se vozi lungo mare taman da malo zaboraviš koliko si puta u ovom danu morao sići s bicikla i ne osjećaš se skroz glupo.

​Izgleda da dolazim k sebi. Sendviči s tofuom mi imaju okus, spavala sam dobro i danas me čeka samo 2 sata mukice. Krećemo s malološinjske rive i znam da bi danas mogao biti naš dan. Teren je dovoljno težak da imamo šanse biti konkurentni s brzićima koji nas šišaju inače. Čikat obavljamo dobro, malo rokćemo po cesti prema Sv. Ivanu i krećemo nizbrdo prema Balvanidi, a onda ono čega smo se najviše bojali, Bitcoin je pao za 10%. Uz to je Igoru i pukla guma. I to na par mjesta. Samo danas, u posebnom izdanju naših avantura, Igor je i shvatio da nema alat jer ga je ostavio u Osoru dok je prao bicikl. Par ekipa nam staje pomoći, ali gumu ne možemo popraviti a još manje napumpati. 

Lošinjski start nije naslućivao naš debakl

Sat vremena do kraja utrke, a mi razočarani stojimo na makadamu, još nesvjesni koliko će gorko ovo odustajanje biti kad se dojmovi smire. Jadnici! Cijeli se tjedan vozimo svojim biciklićima, bez brige i pameti, vrijeme je savršeno, more je prekrasno i sad smo tužni jer ne možemo završiti utrku. Tragedija nemjerljivih razmjera. Hodajući uzbrdo razmišljam hoće li mi trebati 2 ili 3 minute da prebrodim ovu bruku i počnem se veseliti što više ne moram pojesti niti jedan gel. Niti išta drugo. Jedino što mi sad preostaje je dozvoliti tijelu da se smiri i padne u post-race blues zbog predoziranja endorfinom ovih dana. Igor je po drugoj strani očajan što će selo reći i kako ćemo se ikada pojaviti pred očima svojih roditelja koji nas vole samo zbog naših fantastičnih sportskih uspjeha (Igor je nekoć bio 7. na ping pong prvenstvu južnog Susedgrada, a ja 5. u brzinskom jedenju banana). Povlačimo se poraženi u svog Andriju i vrtimo predzadnju etapu Toura da se prisjetimo kako je Rogliču bilo teže nego je nama. Sigurno bismo bili bolji i od Tanje Žakelj ovu etapu da nam nije pukla ta nesretna guma (veganska isprika #8).

​ 16 lekcija koja sam ja izvukla ovom avanturom

1. Etapni maratoni su teški, pa čak i nekome kao ja tko ozbiljno vozi bicikl VEĆ pola godine
2. Jesti u takvim naporima je komplicirani proces i sljedeći ću puta imati više slanog i kiselog, a manje slatkog
3. Percepcija patnje se vježba, a moje dugogodišnje sjedenje na žičarama mi ne daje nikakve predispozicije za to
4. To isto sjedenje na žičarama, a onda spuštanje na snowboardu mi je s druge strane dalo sjajne predispozicije da imam kontrolu nad svojim tijelom i brzo naučim voziti bicikl
5. Igor je najbolji, najjači i sve najnaj
6. Imam preslabe ruke za naš kamenjar i brzinu kojom mi paše se po njemu spuštati
7. Imam preslabe noge za ići brzinom koja bi mi donijela vječnu slavu u Zvončijevom srcu
8. Volonteri i organizacija su odradili fantastičan posao
9. Ova utrka nije za svakoga i definitivno nije za prošlogodišnju mene
10. Igor je taj koji treba više trenirati da me može gurati kako svi drugi mužjaci guraju svoje žene uzbrdo, a ne mene i tenkića pustiti da sami borimo svoju brigu
11. Ipak si želim lakši biciklić pa Igor ne mora trenirati da me gura (baš me zanima što će odabrati)
12. Na Rabu sam mislila da ne želim više ovo ponoviti, ali sam se putem predomislila i sad se veselim sljedećoj godini
13. Igor je i dalje bolji biciklist od mene, ali otežat ću mu zadržavanje te obiteljske titule, gerijatriju ubijam, oni se ne znaju ni na rinzol popeti
14. Da smo došli do cilja, trenerica (ja) bi bila jako ponosna na rezu
15. Živio moj Giant Anthem tenkić, donio mi je toliko radosti pa makar i bio najdeblji u selu
16. Živio Igica koji uvijek dozvoli mojoj tvrdoglavosti da sama sazna zašto je neka aktivnost zabavna, makar i godinama kasnije