100 milja Istre

Nije ko od Hrena, al je dobra

Ovaj članak bio je prvenstveno pisan za Glas Istre i od tud ovaj zbljuv od izražaja koji je Igor popravio svojim crvenim komentarima

Subota je. 4 ujutro. Dvanaesti sat utrke 100 milja Istre. Budim se, vjerojatno osjetivši Igorov nemir (zbog Aninog konstantnog hrkanja), dok on zakriveno obasjava kartu trkačke rute ne bi li izračunao kada će vodeći stići u Grožnjan (u biti sam čitao nešto na sleepmonsters.com, ali nema veze). Kroz Hum je, po dojavi volontera, prošao prije sat vremena i za još toliko stići će u Motovun.
​
Ja sam Ana i ne mislim da postoji išta previše neobično o meni i mom načinu života, iako u razgovoru s okolinom shvaćam da se većina ne bi složila. Oduvijek su me privlačili pokreti svih oblika (najviše pokreti ruke koja prinosi hranu u usta), priroda i aktivan život. Nisam bila nemirna niti problematična, jednostavno sam voljela istraživati svoje granice od kad mi seže sjećanje. Zadnjih 10 godina provela sam putujući svijetom kao profesionalni snowboarder i dan danas mi je teško objasniti kako je moguće putovati cijele godine s prijateljima u potrazi za najboljim snijegom i najljepšim planinama i od toga živjeti. Ali eto, moji najluđi dječji snovi su se ostvarili (kad je upoznala mene) i još više učvrstili moju unutranju ljubav prema slobodi i životu u prirodi. Kroz sva ta putovanja naučila sam puno i ne bih ih nizašto mijenjala (osim možda za štrudlu od jabuke koju radi moj tata), ali ono najvrijednije je vjerojatno spoznaja da nema puno mjesta na svijetu koja bih zamijenila za Hrvatsku. Veselila me pomisao koliko me toga čeka u vlastitoj zemlji i odlučila sam upoznati svaki njen kutak.
​S Igorom sam se upoznala prije par godina i ubrzo smo shvatili da nas vežu iste strasti (mislim da nije tome mjesto u ovom blogu, al ajde). Nije nas zanimao dobar auto, ali smo zato pomno birali svoje bicikle, nije nam bilo bitno hoćemo li spavati u udobnoj sobi, ali smo se veselili jutarnjem trčanju kroz šume u kojima još nismo bili…
Dvije smo godine živjeli u sjevernoj Istri i iako nam je bilo lijepo i većina bi se ljudi vjerojatno odmah s nama zamijenila, znali smo da nas čeka nešto više. Četiri zida, koliko god prostrana, nisu ono što ikoga čini doista sretnim. Igor je napustio siguran posao, ugodnu smo kuću zamijenili 7 metarskim kamperom i odlučili našem 12 godina starom mješancu omogućiti slobodnu starost (da, njega baš život nije mazio).

Kako to obično biva, papirologija s uvezenim kamperom se odužila (Hrvatska, Hrvatska!) i naš se prvi pokret dogodio užurbano na dan registracije. Nismo se još stigli niti sprijateljiti sa svim funkcijama našeg novog doma, a prva se noć već bližila. Igor je bio zadužen za označavanje staze utrke 100 milja Istre i vremena za postepenu aklimatizaciju na naših 16 m2 nije bilo. Kroz par dana, uz pomoć 10 ljudi, označiti ćemo 200 km trase od Labina do Umaga. U međuvremenu naš novi dom postao je zaista dom od prvog trenutka. Svatko od nas troje je našao svoju poziciju (hvala na mom kutku u garaži) i shvatili smo da nam je kuća zapravo veća od bilo koje do sad. Stvar je samo percepcije, a kako naša teži svježem zraku izgleda da će ovaj mali prostor značiti slobodu veću nego ikad (kako hipsterski!).

Četvrtak ujutro, dan prije početka utrke, temperatura se spustila i kiša nije stajala (naravno da nije stajala, padala je). Moguće da je plastični krov kampera pojačao doživljaj, ali pomislila sam da će ovo biti vrlo bolan dan na terenu. Dan po kojem bih ipak radije sjedila u nekom uredu (kao da Ana zna kak je to sjediti u uredu ili imati ikakav regularan posao kad smo već kod toga). I baš kad sam si rekla - eto, to si tražila, sad stisni zube i kreni, sunce je provirilo i nebo se raščistilo. Igor nam je kratko dao zadnje upute, naoružao nas narančastim zastavicama i raštrkali smo se po zapadnoj polovici Istre. Mene je dopala zadnja etapa do cilja u Umagu i iako mi je ruksak bio prilično težak, a noge još umorne od svježe otrčanog maratona (3:30!), nisam mogla ne uživati u neočekivano prekrasnom danu. Trasu sam znala napamet i 5 h šetnje kroz proljetno zelenilo bilo je dovoljno vremena da zamislim stotine koji će sljedećih dana ovdje protrčati. Njima će to biti zadnji kilometri, mnogima nakon jedne ili čak dvije neprospavane noći…bilo bi zanimljivo čuti koliko su im različite ili slične misli dok vade zadnje atome snage (misliš dok vade zadnje zalihe raznih droga koje će im pomoći da uđu u Umag na nogama).

4 je ujutro, zvoni telefon, put prema Motovunu je skinut, a vodeći Amerikanac Dylan skoro je tamo. Igor prebire po imeniku i pokušava probuditi najbližeg Motovunu (odnosno onog koji će se javiti na mobitel u 4 ujutro). Staza se mora popraviti i nažalost će se jedan od nas pridružiti ovom ranojutarnjem bdijenju. S druge strane, stotine ljudi kroz ovu noć trči bez trenutka stajanja i moj prigovor oko kratkog sna brzo je izgubio smisao.
Autom krećem prema cilju i taman srećem Dylana. Trči lagano, ali sigurno. Hlače su mu podrapane od psećeg ugriza koji se dogodio tokom noći. Teško je ne ostati impresioniran pred takvom demonstracijom snage ljudskog uma i tijela. Čestitala sam mu i rekla da je do cilja samo nizbrdo i ravno, na što je još uvijek imao snage nasmijati se i reći da mu noge jedino nizbrdo i mogu ići.

U Umagu je zagrijalo sunce i bilo je vrijeme za moj voćni doručak dok iščekujem Igora. S čovjekom koji je traktorom obrađivao obližnju njivu upustila sam se u razgovor o utrci. Zanimalo ga je kada i od kuda stiže prvi. Normalnom čovjeku nepojmljivo je da je netko svojim nogama stigao iz Labina do Umaga i to za manje od jednog dana. Ma nepojmljivo je i meni…(umm, noga ispred noge, staza je označena?)
Ravnica do cilja je duga i kad sam vidjela Igora znala sam da je to to. Dobro obavljen posao. Pobjednik stiže u cilj.

Parkiramo dom na livadu uz more. Zvonči trčkara i upoznaje se ostalim sunčatorima na stijenama. Lijepo mi je da danas mogu živjeti prvi red do mora, sve sreća da ću sutra moći biti na brijegu, a prekosutra u unutrašnjosti. Previše je toga za vidjeti, rutina je dobra samo na kratko. (kakve li divne proze, još da je za kuhinju tako nadarena)

Drugi red do mora