​Ovo je trebao biti najbolji tjedan u mom životu. Isto kao što je prije par godina prijevoz 7 štenaca iz Knina u Zagreb trebao biti najslađi dan u mom životu, ali sam umjesto maženja 6 sati čistila govna i prala rigotinu. Njihovu, a onda i svoju. Tako sam ovaj tjedan zamislila kao tjedan u kojem samo jedem koliko hoću, puno spavam i vozim biciklić po otocima Kvarnera do mile volje. Otoci Kvarnera su jedino što se ostvarilo, sve ostalo nije moglo biti dalje od mojih naivnih očekivanja.

​Jednog hladnog hvarskog jutra dok sam grlila radijator jednom rukom, a jela sladoled od banane drugom, pala mi je na pamet briljantna ideja. Meni inače često padaju na pamet briljantne ideje jer moj mozgić neprestano vrti raznorazne kombinacije i smišlja nove pustolovine za druge ljude. I tako sam osmislila utrku TVRD ORAH. Ok, priča je ovdje možda malo iskrivljena jer takve stvari osmišlja samo i jedino Igor dok ja brinem uglavnom o biti postojanja i biciklističkim intervalima, apsolutno nezainteresirana za kreiranje zabave drugima.

Ovo će vjerojatno zvučati čudno, ali ja nisam nikada pretjerano voljela putovati. U poslijeratnom djetinjstvu sam se nadala da ću jednom u životu avionom letjeti u Ameriku i to mi se činio kao sasvim dovoljan pothvat za moj mali hrvatski život. I ne mogu zamjeriti da mi nije pokazano kako skroman život može biti lijep jer su me roditelji navlačili na sve naše planine, klizanja, sanjkanja, obližnja skijanja, grupna mora s drugom djecom, Maksimire, Medvednice, muzeje, kazališta, placeve i biciklijade. U mene je vrijeme stvarno uloženo. No usprkos mogućnostima o kojima većina može samo sanjati, meni i dalje ništa od toga nije pričinjavalo neko preveliko veselje. Bilo mi je lijepo da se sa mnom druži, ali nebitno jesam li na predivnom Velebitu ili u dvorištu iza zgrade među čikovima i psećim drekecima. Moja putovanja su se uglavnom odvijala u mojoj glavi i doživljaji nisu imali previše veze s vanjskim svijetom. Onda sam otkrila bordanje i opsesija za snijegom je krenula, ne zato što želim putovati nego zato što želim bordati. 10 godina profesionalne karijere odvelo me na dvjestotinjak letova u svim smjerovima planete i ne mogu reći da ponekad nisam doživjela neponovljive trenutke, ali ja sam prvenstveno htjela bordati i najviše su me veselili mjeseci na Dachstein glečeru kad sam mogla biti na jednom mjestu i usavršavati bitne životne vještine klizanja po gelenderima i letova sa skakaonica. Godinama su pored mene prolazili alpinisti, biciklisti, planinari, tisuće ljudi plaćali gondolu da na sat vremena vide mjesto gdje ja dan za danom radim krugove i ne obraćam pažnju ni na što. Ponekad, pri povratku doma, bih čula ljude kako planiraju neko tjedno putovanje mjesecima unaprijed i beskrajno mu se vesele. Da bar na kratko mogu prestati biti nezahvalno derište i veseliti se putovanjima kao drugi. Moram li biti doma neko vrijeme da osjetim što sam izgubila? Moram li privremeno naći dosadan posao da me nauči zahvalnosti? Biti ozlijeđena godinu dana da počnem cijeniti dane na putu? Probala sam sve od navedenog i došla do zaključka da ja jednostavno ne volim putovati.  

​Nas dvoje smo oduvijek držali do Nove godine, Božića, Tijelova, rođendana, krštenja, raznih godišnjica, povrataka nogometaša i ostalih iznimno bitnih datuma u godini. Na te je dane sve nekako lakše i veselije. Čak i Zvončija manje bole kukovi blagdanima. Ne bismo mi bili mi da si i ove godine nismo priuštili senzacionalan doček u nekoj egzotičnoj zemlji. Slaviti se mora, a o troškovima ćemo razmišljati kasnije. Prošle smo godine bili nešto skromniji i doček organizirali na smrznutom parkingu pored seoske ceste na granici Slovenije i Italije, ali smo zato ove posegnuli malo dublje u kesu i parkirali na smrznutom parkingu pored seoske ceste u Lihtenštajnu. Obližnja kuća je imala dovoljno lampica da se činilo kao da je ukrašen i naš kamper, a ponoćni pjenušac je Zvonči zamijenio piškenjem po ručniku pored kreveta. Doček vrijedan svake kune.

​Vozim ja brdski bicikl već neko vrijeme. Onako sporadično. Do Igorovih na kavu, na par pustolovnih utrka godišnje, dan prije utrke da vidim jel’ se vrti… i ponekad, ali samo ponekad, odem iz optimističnog pokušaja guštanja u samoj vožnji. Penjem se po gradu na rinzol kao velika dok druge tete nespretno silaze s bicikla, relativno sam dobro koordinirana i dobro tipkam na mobitel u vožnji, ponašam se kao pješak ili auto (ovisno o tome što mi tog trenutka više paše), solidno zaobilazim rupe po makadamu, a najbolje od svega mi ide neprekinuti niz čuđenja “što je meni ovo trebalo” svaki, ali baš svaki put kad dođem na teren za koji je brdski bicikl zapravo namijenjen. Ne, nije mi super taj putić koji je svima super i da, stvarno moram sići 10 puta uzbrdo na stazi koju navodno svi mogu odvoziti. Mučim se uzbrdo, spašavam živu glavu nizbrdo, smisao aktivnosti se niti ne počinje nazirati. Toliko cijeli život slušam da sam talenat za sportove da je jedino logično objašnjenje to da brdski biciklizam nije sport. Ionako se na vožnji osjećam kao djevojka biciklista koja na blistavo čistom rozom biciklu, daleko preskupom za njenu vještinu, okreće pedale u preniskoj kadenci na klasičnim pedalama i ljuti se što joj nije dobro podesio sic. Srećom ja nisam takva djevojka. Moj bicikl je crven! Kričavo crven sa šljokicama!

​25.4.2019.
Igor: “Misliš da je pametno da odemo u Češku na kratku utrkicu 10 dana prije ARC-a. Ti i ja, 18 sati, malo trčkaranja da razbistrimo glavu?”
Ana: “Vjerojatno ne, ali kad smo mi razmišljali što je pametno?!”

30.8.2019.
Prošli smo tjedan Boži poklonili nosače za bicikle, ovaj ga molimo da nam posudi auto s novim nosačima za Češku. I sad ti nama reci ne. U ranu zoru stavljamo naše Giant formulice na krov i ostavljamo Zvončija na prvom višednevnom čuvanju kod Liske (Liska je moja mama, nadimak se zadržao još od onog davnog KPP-a i prije 10-ak godina bih dala ruku u vatru da ne bi dotakla psa, a vidi je sad). Igorovi, uobičajeni čuvatelji Zvončija, su naime rekli da im je dosta penzionerskog života i da trebaju malo pustolovine da im začini život. Citiram “Čistimo i peremo za vama već godinama, u boljoj smo kondi od vas. Idemo i mi na trku pa da vidimo tko je jači.” Koji šaljivdžije, pojma nemaju što ih čeka, ali tko smo mi da im uskratimo pokušaj. Bar nećemo mi biti zadnji. Njih dvoje su ionako kičma našeg vjetropirenja, to je najmanje što im možemo priuštiti. Jest da moramo malo poraditi na njihovom radnom vremenu, stariji ljudi ne moraju spavati baš 8 sati dnevno…18 h nama na usluzi bi bilo ok. Nedavno smo prestali i zapisivati stvari koje moramo napraviti. Izgovorimo ih njima uz ručak na koji smo se sami pozvali, a oni ih potajno zapišu i onda nas podsjećaju. Kad smo u Zagrebu, hranu za nas kuhaju neovisno o tome hoćemo li doći ili ne jer znaju da se često zaboravimo javiti i samo gladni banemo na vrata. Mana im je doduše što su još uvijek oštrog uma i nije ima lako parirati u kanasti, ali sad će vidjeti gdje im je mjesto kad dođu u Češku. ​

Mala ali složna grupica Slovenaca s kojima se često družimo po raznim divljinama prošli su vikend organizirali neobavezno pustolovno druženje s bazom na Travnoj Gori. Besplatne igre preživljavanja za odrasle. Dobiješ kartu i nestaneš na 30 sati u svom svijetu. Zapravo medvjeđem svijetu, ali mi smo si ga nekako prisvojili na dan, dva. Umjesto spreja protiv medvjeda sa sobom smo poveli Božu, koji se zapravo zove Hrvoje, no Božo mu bolje stoji. Tek toliko da provjerimo koliko smo mu stvarno dragi. U besanim noćima sve ispliva na vidjelo, a navodno kad mu usfali cigareta može obraniti selo i od najveće nemani. Ono što nismo pretpostaviti je da će mu uz cigarete ponestati i vode i da ćemo ostati bez njegove sirove snage uzrokovane pomanjkanjem nikotina. ​

“Molim te stani čim prije. Mislim da se sad i meni povraća. Čupka je pokakala cijelu kutiju, Bleki se uvaljao u to, Aral nije prestao povraćati od kad smo krenuli, ovaj miš iza piša po kutiji…i upravo se nagnuo preko nje i povraćao van. Super! ” Ovo definitivno nije kako sam zamišljala prijevoz pasića do Zagreba. Ja sam mislila da će oni biti čisti, veseli, zaigrani i da ćemo se samo maziti, a sad već 2 sata žongliram s njih 6 koji puštaju ‘mirišljave’ izlučevine na sve rupe. Jednog nogom vraćam u kutiju, drugog za šiju držim u zraku dok čistim ispod, trećem lijepim kutiju da ne može iskočiti iz nje, četvrtog prebacujem petom jer ne želi biti sam, a šesti me samo slatko gleda i trudi se svim snagama ne zadavati mi dodatnog posla. Taman kad jedan izbaci sve iz sebe i od muke zaspe drugi se probudi i onda sve ispočetka. Ako ništa drugo, bar je Zvonči nasjeo na foru i mirno sjedi na suvozačkom sjedalu pored svog Igora. Oni muškarci voze, a žene i dječurlija iza. ​

“Jesi mi napumpao gume? Stegnuo sic? Zamijenio pedale?" dovikujem Igoru iz kreveta dolje u garažu. “Sve sam ti pripremio, ali bilo bi dobro da ipak dođeš probati, nisi ga vozila tjednima.” Pravim se da ne čujem i nastavljam čitati knjigu. Ja jesam ozbiljan sportaš i ne shvaćam Lim Bay Challenge olako, al’ ne pretjerujmo sad. Neću ustajati iz udobnog kreveta samo da isprobam bicikl. Tih 6 do 10 sati mogu i bez sica ako treba. Ja sam svoje odradila. Jučer sam nam pripremila 2 sendviča za trku, što je 2 više nego prošle godine stoga brige nema. Treninge smo odradili u Igorovom stilu: trčanje svakog prvog u mjesecu, vožnja biciklom do dućana, par šetnji Velebitom i daleko najviše dana utučenih u penjanje. Bar nas nitko neće prestići na abseilu. Znam ja dobro kako ide tempiranje forme i koliko vrijedi kvalitetan tapering. Iz tog razloga ga odrađujemo već mjesecima i svježina je naš daleko najjači adut.  

"Stani! Nešto nije u redu! Dim ti ide ispod sjedala. Stoj! Stoj! Stoj!" u šoku vičem Igoru i ne znam gdje da se dam. "Vatra!" "Smiri se i ugasi ju" odgovara mi, očito iskusni, vatrogasac. Ovo je jedna od onih situacija za koje se hipotetski pitaš kako bi reagirao da se dogodi i evo upravo se događa. Grabim prljavu zdjelicu vode (s ostacima hrane) iz sudopera i prije nego je Igor uspio izgovoriti "Ne vodom nego krpom!" ja sam već zalila plamen. Gašenje natopljenim ostacima zobenih uspjelo. U bijelom dimu ostali smo nasred ceste zbunjeni situacijom. Što uopće imamo ispod vozačkog sica da se zapalilo? Nema druge nego zovi našeg neprocjenjivog mehaničara Kruca da nam da 1000-ti savjet. Nakon kratkotrajnog promatranja i saznanja da će ovaj pothvat tražiti više od ljepljive trake i čekića, odlazimo prvom mehaničaru, posuđujemo alat, skidamo sic i nalazimo rezervni akumulator koji uopće i ne koristimo. Vjerojatno se nešto dogodilo žicama kada smo okretali sic i eto ti veselja. Ionako je danas bio premiran dan. To nam sigurno Velebit poručuje da dva dana u njegovim ljepotama nije dosta i da moramo natrag. Dajemo si hajfajv i ponosno slavimo još jedan samostalni popravak. ​

​Upravo smo došli u Zagreb i ušli u čisti stan. Sad tek osjećam da smrdim. Čudno. Do maloprije sam se osjećala prilično čisto. Možda zato što je kamper trenutno prljaviji od mene pa mi zbunjuje osjetila. A i Zvonči baš ne pridonosi higijeni u našim redovima, pogotovo ne nakon dana kiše i blata. Taj baš svaki dan mora u šetnju kao da ne može koji malo otrpjeti. A i stare ga šape često bole pa mu je najdraže hodati po mekanom blatu, natopiti krzno s čim više vode i onda se takav vratiti u kamper. Smrdimo mi njemu, smrdi on nama i nemamo kamo.  

Pretpostavit ćemo da nemate kamper. Ali da ste vjerojatno nekad razmišljali kako bi bilo fora imati ga. Ili iznajmiti. I neko vrijeme biti nomad. Kretati se bez određenog cilja, tajminga i pritiska. Onako kako i gdje vam se taj dan prohtje. Ako jeste onda je ovo priča za vas. Ako niste, ne znamo s kojeg ste planeta i gdje vam se izgubila znatiželja.

Udaljenost: 5742 km
Cijena goriva: 870 eura
Cijena cestarina: 70 eura (za dionicu od Nice to Novi Ligure i slovensku vinjetu)
Trajanje putovanja: 45 dana
Aplikacije za spavanje i benzin: Park4night , Price Coach

​Subota sunce, nedjelja kiša, ponedjeljak oblaci. Subota kiša, nedjelja oblaci, ponedjeljak sunce. Subota kiša, nedjelja kiša…izluditi će me ova prognoza ako ju pogledam još jednom. Još jednom bi bio točno 78. put. Ne znam izluđuje li me više prognoza ili prijatelji koji na izlet mogu samo vikendom i praznikom. U ponedjeljak idemo pa makar putovali 3 sata i vratili se u Ljubljanu na falafel (Tak i tak bu Igor vozio cijelo vrijeme i on bi platio falafel).
​Želim planinu i neće me obeshrabriti ni Igorovo ranojutarnje negodovanje oko prognoze. Pogledaj neku drugu. Ako i ta nije dobra, pogledaj treću.(Jesam. Ista je kao i prve dvije) Ja idem! A Mance, Mateja i Bojana idu sa mnom. Već čekaju vani.

​Ovaj članak bio je prvenstveno pisan za Glas Istre i od tud ovaj zbljuv od izražaja koji je Igor popravio svojim crvenim komentarim

Džabe ti naš Pokret odmora kad je stalno neka akcija. Trasiraj staze za ARC, uređuj staze za Cres-Lošinj trail, koordiniraj američke serije po splitskim plažama, vodi turističke pustolovne ture oko Skradina, nikad kraja. Ne može više čovjek ni u miru odspavati do 9, otići na bajk do 11 i doručkovati do 12…a da ne pričam o popodnevnom odmoru nakon lubenice i čitanju u predvečerje. Uzelo nas u žrvanj i ne pušta. Tjedan za tjednom. Skupit ćemo radnih dana koliko je i nečijeg godišnjeg odmora. ​

Komarac mi se mota oko glave već sat vremena i ne mogu zaspati (nečista savjest možda?). Ne da ne mogu zaspati nego sam na rubu živčanog sloma (definitivno nečista savjest). Nervozno se preko Igora izvlačim iz kreveta i nadam se da će bar Zvonči veselo dočekati moje buđenje, ali i on spava snom pravednika (I rest my case). Izlazim van prije zore i šećem prema plaži. Ovo će biti dug dan. Drveni putić uz more idealno je mjesto da se usidrim i pod jakom mjesečinom gledam Velebit. Volim jutra, ali ovo mi je nekako krenulo krivo i ne mogu pronaći mir iako je sve oko mene tiho. Opet moji nezahvalni demoni. Nema mi druge nego vratiti film unazad i malo bolje shvatiti gdje sam. Jučer smo cijeli dan proveli na kajaku u moru mirnom kao zrcalu i gledali oštre detalje bijelih stijena koje su nas okruživale, dan prije sam pustila Igora u istraživanje samog, a ja provela dan s knjigom, a dan prije toga smo pročačkali 100 kilometara velebitskih puteva na biciklu. Da nam je netko prošle godine rekao da ćemo organizirati pustolovnu utrku Svjetskog kupa nasmijali bismo se. Pa kako je sve to krenulo?

Gdje da uopće počnem s ovim spontanim izletom? Mateja je javila da je uzela godišnji i da će biti na Hvaru, zatim Urška da će doći biciklom i onda Igorov doktor da gospodin trkač na natrganim ligamentima mora još malo mirovati. Nikad ne znaš što ti sutra nosi pa zlu ne trebalo iskoristim rupu u kalendaru i zovem autobusnu kompaniju ne bih li namolila prijevoz bicikla i sebe do Splita. Služba za putnike potvrdila mi je da ne bi trebalo biti problema, a vozač klasično reagirao s: “A di ti misliš da ću ti ja to stavit?” Par dramatičnih pogleda i moj bicikl je našao mjesto u garaži. Na uobičajenoj pauzi na pola puta, u balansiranju na rinzolu, mi se pridružio svećenik čije sam brošure maloprije ljubazno odbila. Odlučio je da sam ja crna ovca pa smo ostatak pauze proveli u razgovoru u kojem mi je objasnio da je vjera nešto kao čovjek u mraku koji ima lampu. Za uzvrat sam mu ispričala par dogodovština kad su mi se lampe loše kvalitete ugasile usred noći i obećao je da će moliti za mene i moje prijatelje. Nije definirao da li misli i na vas ako ste moji Facebook prijatelji. Stižem u Split, jurim na trajekt, na Hvaru me dočeka kiša, ali dan je dug i nekad ću već stići preko brda do Zavale. Lampu naime nemam pa tunel nije opcija i razmišljam da je svećenik možda ipak bio u pravu. Putem srećem Britanca koji živi u Salzburgu i od tamo biciklira do Dubrovnika pa skupa pedaliramo prema vrhu i prebiremo po zajedničkim poznanicima. Mali svijet.​

I dok Igor drži nogu u zraku i oporavlja svoj gležanj, a ja uživam u blagodatima usporenog života pomislio bi čovjek da se nije lako nositi s neočekivanim prekidom aktivnosti. S obzirom na tempo kojim se inače krećemo, prisilni odmor mogao bi biti najveća kazna, ali začudo nije. Naravno da bi Igor bio sretniji da može bezbolnije hodati, ali nas smo dvoje jednako dobri odmarači koliko smo dobri pokretači. Kod nas ne postoje ona “Znaš ja sam ti navikao svaki dan biti u akciji pa se ne mogu smiriti”, kod nas se miruje čiste savjesti jednako ekstremno kako se i kreće. I iako nas šepavi ovaj tjedan sputava u fizičkim aktivnostima, dani su sve samo ne dosadni, no iskoristit ću priliku svima dati predah od naših pustolovina i ispričati priču o jednom drugom paru koji sam upoznala prije par godina. ​